1. “Ti si Krist! – Ti si Petar – Stijena!”

“Ti si Krist – Sin Boga živoga!” Kako je snažno odjeknula ta riječ apostolskog prvaka usred Cezareje Filipove. Petar je izrekao prvu sažetu i cjelovitu ispovijest vjere koja je sva usredotočena na otajstvo Očeva Jedinorođenca.

Još je snažnije odjeknuo Isusov odgovor upućen prvaku apostolskog zbora: “A ja tebi kažem: ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”. Gospodin je izabrao Petra, poniznog i jednostavnog ribara s malog jezera u zabačenoj pokrajini Galileji. I u ovom slučaju Bog želi činiti velike stvari po malome čovjeku. Isus je izabrao tog nestalnog čovjeka da ga učini temeljnim kamenom Crkve koju ni “vrata paklena neće je nadvladati”.

Doista, Petar će nakon Pedesetnice hrabro graditi Crkvu i voditi je kad bude činila prve korake. Ništa ga u tome nije moglo zaustaviti, kao što ništa nije moglo zaustaviti zanos apostola Pavla, čiju godinu slavimo, koji je neumorno kročio putovima svijeta izgrađujući zajednice Kristovih učenika. Taj hod i svjedočenje apostola i njihovih nasljednika potaknuti Učiteljevim poslanjem: “Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju”, nastavljaju se i danas.

Isus danas i nas pita: “A vi, što vi kažete tko sam ja?”. Naša je biskupijska zajednica kroz posljednjih deset godina, na svom sinodskom hodu, klicala i danas kliče: “Ti si Krist – za nas i za sve ljude”.

2. “Gospodin je stajao uza me”

Petra, njegove nasljednike i sve one koji su pošli za Kristom krijepila je ona Riječ, koju je Bog “poslao sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu” (Dj 10,36). Ta je Riječ rasla, širila se, tu Riječ su mnogi prihvaćali, u nju vjerovali i nju svjedočili. To je ona Riječ o kojoj samo čuli u današnjem Prvom čitanju: “Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš” (Pnz 30,14).

“Gospodin je stajao uza me”! Priznao je Pavao, a sličnim riječima i Petar! I mi možemo reći: “Gospodin je stajao uza me”, tj. uz našu Crkvu i vodio je kroz radosti i nade, žalosti i tjeskobe (GS 1). Prema predaji, počeci Srijemske biskupije sežu do apostolskih vremena. Povijest svjedoči, da je Crkva, koja je početkom IV. stoljeća prolazila kroz velike nevolje, već u to vrijeme bila u mnogim gradovima Panonije Srijemske dobro organizirana. Gospodin je nije napuštao ni kada je prolazila kroz teška iskušenja arijanizma i provale barbara. Bio je uz nju kada je u srednjem vijeku crkveni život cvao, ali i za vrijeme osmanlijske okupacije, kad se, prema svjedočanstvu papinskoga izaslanika Bartola Kašića, u našim krajevima vjera čuvala i prenosila u obiteljima. Bio je i prije 235 godina kada su dvije biskupije, Bosanska ili Đakovačka i Srijemska, iz pastoralnih razloga i potreba bile sjedinjene, i zajednički nastavile hod pod vodstvom jednoga biskupa. Bio je za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije, kada je naših tridesetak svećenika ubijeno, a oko 100.000 vjernika njemačke narodnosti protjerano. Pratio je Gospodin dvjestogodišnji hod našeg Bogoslovnog sjemeništa i Teološkog učilišta u Đakovu, te osamdesetogodišnji hod Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Stajao je Gospodin uz nas i za vrijeme Domovinskog rata kada je jedna trećina njezina teritorija bila okupirana i kada je 100.000 naših vjernika napustilo svoje domove i kroz sedam godina jelo prognanički kruh. Napose bio je s nama kad smo slavili Drugu biskupijsku sinodu i tražili odgovor na pitanje: “Crkvo đakovačka i srijemska, što kažeš o sebi?!” Gospodin je bio uz nas na poseban način prije pet godina kad je našu Crkvu pohodio Petrov nasljednik sluga Božji Papa Ivan Pavao II.! On nas je tom zgodom poslao ostvarivati zaključke naše Druge biskupijske sinode, koja je za našu Crkvu bila i ostaje snažno nadahnuće nove evangelizacije i sveukupnog pastoralnog djelovanja.

Gospodin je bio uz naše biskupe, jednog i drugog apostolskog nasljeđa, koji su časno vodili i izgrađivali našu biskupijsku zajednicu te je ona dosegla zrelost koja nam je omogućila da danas ovo doživimo.

3. Spas duša – prvo pravilo!

Naše dvije Biskupije, đakovačka ili bosanska i srijemska, u zajedničkom hodu toliko su se sjedinile, da je nestalo granica među njima, kao što je nestalo pravnih institucija zajamčenih Apostolskim pismom Pape Klementa XIV. “Universi Orbis Ecclesiis”. Kroz cijelo to vrijeme čuvali smo njihov integritet i njihovo jedinstvo. Međutim, neminovno smo se morali suočiti s velikim promjenama koje su se u posljednje vrijeme dogodile na društvenom, gospodarskom i političkom životu. Zato smo predložili Svetoj Stolici da imenuje još jednog pomoćnog biskupa koji bi obnašao službu generalnog vikara samo za Srijem s posebnim ovlastima, ali to je bilo privremeno rješenje. No, tek nakon veličanstvene proslave 1700. obljetnice Panonsko-srijemskih mučenika u Srijemskoj Mitrovici, razmatrali smo na različitim razinama, što nam je činiti. Hrvatska biskupska konferencija je podržala naše prijedloge i molbu Svetoj Stolici, tj.: (1) da se Srijemska biskupija odvoji od Đakovačke; (2) da uspostavi novu crkvenu pokrajinu u sastav koje bi ušle tri biskupije: Đakovačka kao nadbiskupija, te Požeška i Srijemska; (3) da srijemski biskup bude član Međunarodne konferencije Sv. Ćirila i Metoda. Uz to smo zamolili da se Đakovačka ili Bosanska biskupija preimenuje u Đakovačko-osječka nadbiskupija. Time je i grad Osijek ušao u naslov naše Nadbiskupije kao njezino susjedište, te je odsada i na crkvenome planu istaknuta njegova važnost kao “metropole” Slavonije, a župna crkva sv. Petra i Pavla dobila čast konkatedrale. Sveta Stolica je našu molbu razmotrila i prihvatila, a Sveti Otac svojom apostolskom vlašću donio odluku, kao što smo čuli slušajući Apostolsko pismo na početku ovoga slavlja.

U tome nas je vodilo osnovno načelo “spas duša”, to znači bolje promicanje zajedničke pastoralne djelatnosti susjednih biskupija te unapređivanje međusobnih odnosa dijecezanskih biskupa. Dok s velikom zahvalnošću mislimo na blagoslovljene plodove suradnje, ostvarene sa svim biskupima u okviru dosadašnje Hrvatsko-slavonske metropolije, izražavamo ujedno i čvrstu nadu da će suradnja među biskupijama u novoj crkvenoj pokrajini omogućiti daljnje unapređenje života i djelovanja Crkve u našim krajevima.

Slavonija, s Baranjom i Srijemom, zaokružena stvarnošću crkvene pokrajine, istinsko je osnaženje Katoličke Crkve u Hrvata. Nakon Domovinskoga rata i teških stradanja Zapadne i Istočne Slavonije postalo je još očitije da se Hrvatska treba učvršćivati upravo u svom istočnome dijelu. Ujedno smatramo da Slavonija nije samo hrvatsko, nego i opće katoličko pitanje. Uspostavom slavonske metropolije, odnosno Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, Slavonija je kao regija dobila svoj crkveni regionalni identitet i dostojanstvo. Osnivanje slavonske crkvene pokrajine ima svoje povijesno i pastoralno opravdanje, jer je još u srednjem vijeku Slavonija, uz Hrvatsku i Dalmaciju, bila posebna kraljevina (A. Škvorčević).

Odvajanje i osamostaljenje Srijemske biskupije od Đakovačke nipošto nije prekid suradnje i uzajamnog daljnjeg obogaćenja. Mnogo toga nam je zajedničko: i vjernici i svećenici, i Sjemeništa – Bogoslovno i Međubiskupijsko, Katolički bogoslovni fakultet i Svećenički dom, i 235 godina zajedničkog života. Ove odluke Svete Stolice bit će na korist ako budemo i dalje surađivali, vodeći računa o drugačijim okolnostima te specifičnim izazovima i zadaćama s kojima se Crkva suočava na prostorima na kojima djeluje.

4. Pozdravi i izrazi zahvalnosti

U ovom svečanom času htio bih izreći i zahvalnost svima koji su pridonijeli uspostavi prikladnijih crkvenih struktura te uspostavi naše nove crkvene pokrajine. Prije svega izričem hvalu Bogu riječima Bogorodice: “Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” A nije samo Gospodin bio uza me, tj. uz nas, nego i crkvena zajednica. Prije svih stao je uz nas Petar naših dana, papa Benedikt XVI., koji je o našim prijedlozima i molbi dao svoj sud riječima: “Sve je teklo dobro” i “Doneseno je pravo rješenje!”

Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije, dok vas pozdravljam i izričem dobrodošlicu zahvaljujem Vam što ste danas ovdje izvršili odluku Svetoga Oca i istodobno Vas molim da Svetome Ocu prenesete izraze naše zahvalnosti i sinovske odanosti.

S posebnom radošću pozdravljam zagrebačkog nadbiskupa metropolita, uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića, našeg dosadašnjega metropolita. U ovome pozdravu sjedinjujem duboku zahvalnost za metropolijsko zajedništvo koje nas je, na svim putovima naše crkvene i domovinske povijesti, povezivalo od 1852. godine, preporučujući se i nadalje bliskoj i mnogostrukoj povezanosti s Crkvom Zagrebačke nadbiskupije i metropolije. Sa zahvalnošću pozdravljam i ostale biskupe naše dosadašnje metropolije: križevačkog vladiku mons. Slavomira Miklovša, varaždinskoga biskupa mons. Josipa Mrzljaka kao i zagrebačke pomoćne biskupe: mons. Vladu Košića, mons. Valentina Pozaića i mons. Ivana Šaška.

Na osobit način želim pozdraviti biskupe, pastire naše nove crkvene pokrajine: požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića s predstavnicima njegova prezbiterija i vjernika, te Srijemskog biskupa mons. Đuru Gašparovića sa svećenicima i vjernicima iz Srijema, koji će pod vodstvom svoga biskupa postavljati temelje ponovno oživljene biskupije. Pozdravljam i našeg pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića.
Radost mi je i čast danas među nama pozdraviti te za podršku i prisutnost zahvaliti i svim ostalim prisutnim članovima HBK. Pozdravljam mons. dr. Ivana Devčića, nadbiskupa i metropolitu riječkoga; mons. Ivana Prenđu, nadbiskupa zadarskog; mons. Antu Jurića, nadbiskupa i metropolitu splitsko-makarskoga u miru; mons. Jurja Jezerinca, vojnog ordinarija; mons. Antu Ivasa, biskupa šibenskog; mons. Valtera Župana, biskupa krčkog i mons. Milu Bogovića, biskupa gospićko-senjskog. Pozdravljam don Bernarda Plešu, izaslanika mons. Želimira Puljića, biskupa dubrovačkog. Pozdravljam i generalnog tajnika HBK mons. Vjekoslava Huzjaka, ostale djelatnike Tajništva HBK te tajnika Apostolske nuncijature u Zagrebu mons. Henrika Jagodzinskog.

Pozdravljam i za današnje bratsko i crkveno zajedništvo zahvaljujem i biskupima iz susjednih biskupskih konferencija. Među nama iz BK BiH pozdravljam mons. Franju Komaricu, biskupa banjolučkog; mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i trebinjsko-mrkanjskoga te mons. Peru Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog.

Dobrodošlicu izričem i srdačno pozdravljam mons. Ivana Penzeša, biskupa subotičkog; mons. Laszla Nameta, novog biskupa zrenjaninskog; fra Leopolda Rochmesa, izaslanika beogradskog nadbiskupa i metropolite mons. Stanislava Hočevara.

S nama su također i s radošću ih pozdravljam mons. Ilija Janjić, biskup kotorski te mons. Kiro Stojanov, biskup skopski.

Mit grosser Freude und Dankbarkeit begrüsse ich heute mitten unter uns Mons. Michaly Mayer, Bischof von Pecs in Ungarn. Ein Teil unserer Erzdiözese gehörte zur langen Zeit zur Diözese Pecs.

Aus Österreich bergüsse ich mit Freude Mons. Egon Kapellari, Bischof von Graz-Seckau. Es ist mir auch eine Ehre begrüssen zu dürfen Mons. Otto Georgens, Weihbischof von unserer Partnerdiözese Speyer in Deutschland. Auch in dieser Gelegenheit Ihnen beiden noch ein mal herzlichen Dank für Ihre Hilfe während des Krieges und nach ihm.

S nama su također naši dragi prijatelji mons. Jan Sokol, nadbiskup trnavski, iz Slovačke te mons. Georgi Ivanov Jovčev, sofijsko-plovdivski biskup, sa svojim generalnim vikarom iz Bugarske. Dobro nam došli!

Pozdravljam i za dolazak zahvaljujem monogopoštovanim ocima provincijalima iz više muških redovničkih zajednica, sestrama provincijalnim poglavaricama, dekanima, rektorima te svim ostalim prisutnim predstavnicima brojnih crkvenih institucija i ustanova koji ste nas danas počastili svojim dolaskom u Đakovo.

Draga braćo svećenici, članovi Prvostolnoga kaptola, sjemenišni poglavari, profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta, djelatnici u Nadbiskupskom ordinarijatu, župnici i župni vikari na osobit način upravo vas želim pozdraviti i vama zahvaliti na svećeničkoj zrelosti i odgovornosti koju ste pokazali svih proteklih godina, kako u vrijeme Domovinskoga rata, dok je naša Đakovačka i Srijemska biskupija prolazila kroz iskustvo trpljenja i patnje – s jedne i s druge strane granice, tako i u vrijeme poratnoga ponovnoga okupljanja te obnove opustošenih župnih zajednica.

Pozdravljam sve predstavnike drugih kršćanskih Crkava: Preosvećenoga gospodina Lukijana, vladiku osječko-baranjskog i poljskoga i njegovu pratnju; preuzvišenoga gospodina Endre Langa, biskupa Kršćanske reformirane Crkve u Republici Hrvatskoj; gospodina Branka Berića, generalnog vikara Evangeličke Crkve u RH te predstavnike Evanđeoska Crkve i drugih kršćanskih Crkava i vjerskih zajednica.

Pozdravljam i sve predstavnike građanskih vlasti: g. Vladimira Šeksa, potpredsjednika Hrvatskog sabora; g. Ivana Šukera, izaslanika Premijera Republike Hrvatske; g. Božu Biškupića, potpredsjednika Vlade i predsjednika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, zatim dr. Vladimira Lončarevića, izaslanika Predsjednika Republike i druge predstavnike državnih vlasti.

S poštovanjem pozdravljam župane, gradonačelnike i načelnike s područja naše Nadbiskupije te sve prisutne saborske zastupnike; predstavnike grada Zagreba; prisutne predstavnike različitih kulturnih, znanstvenih, prosvjetnih, društvenih i gospodarskih ustanova; prisutne dekane, predstojnike i druge predstavnike više fakulteta i učilišta – crkvenih i svjetovnih; kao i sve ovdje prisutne predstavnike političkog života. Dok svima izričem srdačnu dobrodošlicu i sve radosno pozdravljam, poimence ipak spominjem gospođu Gordanu Kralik, rektoricu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku.

Pozdravljam i predstavnike Hrvatske vojske i policije; sve predstavnike udruga civilnog društva te različitih sredstava društvenoga priopćavanja kao i sve one koji su s nama ujedinjeni zahvaljujući direktnom prijenosu Hrvatske televizije i Hrvatskog katoličkog radija.

Pozdravljam vas dragi bogoslovi i sjemeništarci, poštovane sestre redovnice te ostali vjernici svih staleža i svake dobi! Ovo što danas doživljavamo plod je i vaše kršćanske zrelosti i podrške koju ste davali svojim svećenicima i biskupima. Osobitu zahvalnost izričem te pozdravljam ovdje prisutne članove Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske te sve one koji su svojim doprinosom sudjelovali u pripravi sinodskih zasjedanja te sinodskih dokumenata. Na kraju, pozdravljam svu rodbinu, vas dragi Ivanovčani i ostali vjernici župe Harkanovci, te vas moji dragi prijatelji i znanci.

No, kao što netko reče, slavlja dolaze i odlaze, a mi ostajemo. Ostajemo u novoj metropoliji i u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Ostajemo provoditi zaključke i odluke naše Biskupijske sinode što ih danas proglašavamo. Draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i redovnici i redovnice! Danas pred sve nas postavljam “Izjave i odluke druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske” kao inspiraciju, nadahnuće i zadaću za svaku našu župnu zajednicu i svakoga od nas osobno. Proglašavam ih partikularnim pravom, pastoralnim izazovom i obvezom naše Đakovačko-osječke nadbiskupije.