Kardinal Cupich: Čast mi je danas biti ovdje. Molio bih da se pročita moja homilija. Nadam se da ćete na hrvatskom više osjetiti moju blizinu s Vama, danas kada slavimo ovaj veliki jubilej.

Dubrovački svećenik: Naš zajednički dolazak na tisuću pedesetu (1050.) obljetnicu blagdana (feste) sv. Vlaha daje nam mogućnost promisliti o vrijednosti tradicije u našim životima kao Isusovih učenika.

Tradicija nas ne povezuje samo s prošlošću. Ona nam također pomaže razumjeti sadašnjost te nas nadahnjuje za budućnost.

Naše današnje slavlje povezuje nas s onim trenutkom iz 971. godine, kada se sveti Vlaho pojavio u viđenju kako bi spasio grad upozoravajući gradske vlasti na invaziju. Gradski su oci odgovorili poduzevši mjere kako bi okupili ljude i obranili grad. Prisjećajući se tog događaja, sjećamo se brojnih blagoslova koje su nam prenijeli naši predci te kako oni nastavljaju obogaćivati naše živote sve do današnjeg dana. Što su nam to oni prenijeli?

Prenijeli su nam tradiciju naše vjere da je Bog uvijek prisutan u ljudskim događajima kako bi nas spasio. Potrebna nam je takva vjera osobito u ovom trenutku pandemije i patnjama koje je donijela tolikima. Naši su predci imali opipljivo iskustvo Božje blizine, kao Onoga koji je dio njihove svakodnevice. Danas nam se naši predci obraćaju kroz stoljeća, pozivajući nas ohrabriti se da nas Bog nije napustio nego je još jedanput spreman donijeti spasenje našim životima.

Ali naši su predci svojim potomcima prenijeli i važnost čuvanja svježim zajedničke kulture kroz koju otkrivamo duboke veze jedinstva. Osobno osjećam tu povezanost jedinstva s vama u našoj zajedničkoj hrvatskoj kulturi. Sama činjenica da ste pozvali unuka hrvatskih iseljenika da vam se pridruži u ovom slavlju svjedočanstvo je vrijednosti koju polažete u kulturnu baštinu koju su oni prenijeli na nas. Njegovanje žive zajedničke kulturne baštine nas ne samo povezuje nego utječe i na cijeli svijet.

Kako nas podsjeća papa Franjo, raznolikost etničkih skupina, društava i kultura koristi cijelom čovječanstvu jer u ovoj raznolikosti »vidimo sjemenje poziva na oblikovanje zajednice koju čine braća i sestre koji se prihvaćaju i brinu jedni za druge«. (Fratelli Tutti, 96) Drugim riječima, upravo kao što slavimo kulturnu baštinu zajednice koja se okupila kako bi zaštitila ovaj grad, zaštitila jedni druge, također smo nadahnuti proširiti kulturnu baštinu izvan naših gradskih zidina kako bi cijeli svijet postao zajednica koju čine braća i sestre koji se prihvaćaju i brinu jedni za druge.

To znači biti vjeran kulturnoj tradiciji koju su nam predali naši predci, istinskoj katoličkoj tradiciji koja cijeni jedinstveno jedinstvo koje dolazi u različitosti.

Odmah nakon ove homilije pozvat ću okupljenu zajednicu da mi se pridruži u recitiranju Vjerovanja ovim riječima: »Braćo i sestre, ispovjedimo svoju vjeru, kako su nam je predali sveti Oci.« Vjerovanje koje nam je dano od naših predaka u vjeri, povezuje nas s njihovim svijetom i životima. Zapravo, ovo Nicejsko vjerovanje datira iz doba sv. Blaža (Vlaha), iz ranog 4. stoljeća. I što je još važnije, kad su se Dubrovčani okupili 971., recitirali su upravo ove iste riječi Vjerovanja. I tako kad ih mi danas recitiramo, imajmo na umu da pripadamo većem svijetu od sadašnjeg trenutka te da se trebamo brinuti za svijet izvan ovoga vremena i ovih gradskih zidina.

Američki teolog Luke Timothy Johnson je primijetio da kad izgovaramo Vjerovanje proširujemo svoje obzore izvan vlastitih interesa, preokupacija ili briga. U vremenu u kojem svijet – piše – »nagrađuje novost i kreativnost mi koristimo riječi zapisane prije skoro tisuću sedamsto (1700) godina; u društvu u kojem se prihvatljiva mudrost mijenja iz minute u minutu, mi naviještamo vječne istine toliko važne da ih moramo ponavljati iz tjedna u tjedan.« Povezivanje s prošlošću pomaže nam vidjeti veličinu naših života te nas potiče biti u doticaju s težnjama naših predaka kako bismo živjeli živote otvorene vječnosti i stvarima koje traju umjesto da im se dopusti da budu usko definirani onim što je danas popularno ili pomodno.

Potrebna je poniznost da bi se poštivala tradicija, da bismo ostali povezani s onima koji su otišli prije nas. Naš suvremeni svijet nastavlja ostvarivati sve vrste znanstvenog i tehnološkog napretka te možemo početi misliti da je sve što pripada prošlosti bezvrijedno ili u najmanju ruku nije vrijedno naše pozornosti. Počinjemo misliti kako imamo sve odgovore i da od prošlosti ništa ne možemo naučiti. Britanski pisac Gilbert Keith Chesterton jedanput je tradiciju nazvao demokracijom mrtvih. Citiram: »Tradicija znači davanje prava glasa najneprimjetnijoj od svih klasa: našim predcima. To je demokracija mrtvih. Tradicija se odbija podložiti arogantnoj tiraniji onih čija je jedina prednost u tome što su živi. Upravo kao što demokracija prigovara ako se čovjeka isključuje zbog njegovog rođenja; tradicija prigovara kada ga isključujemo zbog njegove smrti. Demokracija nam kaže da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je konjušar; tradicija traži od nas da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je otac.«

Da, danas se sjećamo Božjih spasenjskih djela, koje su naši predci htjeli da slavimo ustanovivši ovaj blagdan. Gledali su naprijed i omogućili naše okupljanje u ovom lijepom i slobodnom gradu. Ali oni bi također željeli da vjerujemo da se ono što je Bog učinio za njih prije više od tisućljeća nastavi i danas kako bi nas – dok svijet pati u ovom trenutku pandemije – mogle utješiti Isusove riječi naviještene u Evanđelju: »Ne bojte se! Vrjedniji ste od mnoštva vrabaca!« Željeli bi da vjerujemo da nas nebeski svetci nastavljaju zagovarati, štititi i nadahnjivati, kao što je to učinio sv. Vlaho 971. godine. Na poseban način čujem glas svojih predaka koji mi govore da se uzdam u Boga jer se sjećam da se prije 135 godina, na današnji dan, 3. veljače 1887. godine, rodio moj djed u malom selu Donji Andrijevci u Slavoniji. Mogu vam ponuditi ovu poruku jer su se on i mnogi naši preci pouzdali u Boga.

No naši su predci također predali i kulturnu baštinu koja nas ujedinjuje kao braću i sestre koji se brinu jedni za druge kako bismo se prihvatili posla da u cijelom svijetu donosimo plodove sjemena jedinstva i brige za druge koje su oni posijali. To su darovi koje su nam predali naši predci i na kojima danas trebamo biti Bogu zahvalni. Sve što trebamo sada učiniti je slijediti njihov primjer i posvetiti se prenošenju ove tradicije vjere i kulture budućim naraštajima za koje molimo da se i u sljedećem tisućljeću okupljaju u ovom gradu i sjećaju nas se zajedno sa svim predcima koji su im obogatili živote.