Svako vrijeme ima svoje značajke. Tako je u nekom vremenu ove naše kršćanske civilizacije bio ne samo trend nego potreba pod svaku cijenu imati u svojoj sredini relikvije ili moći nekog od svetaca, jer je to davalo sigurnost i nadu da je po tim svetim ljudima Bog na osobiti način prisutan posred svoga naroda. Tako je ovaj grad i ova biskupija sebi priskrbila moći svetog Stjepana I., pape i mučenika, kršćanina i sveca iz ranokršćanskog razdoblja i vremena kada se kršćanstvo rađalo i nastajalo.
Sada nam je približiti to vrijeme, okolnosti, osobe tog vremena, kao i poruku koju bi iz svega toga mi za sebe mogli izvući.
Kad promotrimo ranokršćansko razdoblje odnosno rađanje i nastajanje kršćanstva, možemo ga usporediti s djetetom koje se rodi i napravi prve korake te će kasnije svojom osobnošću obilježiti cijelu povijest, ali se njegov cijeli rast i razvoj te život koji treba proći tek imaju dogoditi. Svaki rast, svako novo nastajanje prati mnoštvo izazova, pitanja, pokušaja, uspjeha i promašaja.
Kršćanstvo je civilizacija koja je prolazila kroz mučne i teške porođajne boli, koja je od samih početaka bila progonjena i koju se htjelo satrti u korijenu, jer je postojeći društveni i politički sustav predosjećao da mu ona, svojim novim pogledom na svijet i čovjeka, prijeti uništenjem. Zato se na kršćanstvo reagiralo na najdrastičniji način: kršćane je trebalo iskorijeniti silom, tj. ili ih mučenjem prisiliti da se odreknu svoje vjere ili ih pobiti ili prognati.
Biti kršćanin značilo je uvijek nositi „glavu u torbi” i biti svjestan da je progonstvo ili mučeništvo samo pitanje dana i trenutka. Zato je kršćaninom mogla postati samo odrasla soba koja je svjesno i slobodno, nakon višegodišnje i rigorozne pripreme i kušnje, a to zovemo katekumenat, po sakramentu krštenja postajala članom Crkve.
Ipak, mnogi su u vrijeme teških progona i mučeništva posustajali, otpali od vjere niječući da su kršćani ili su, onako formalno, žrtvovali bogovima i caru ili si pak pribavili potvrdu kao da su se odrekli svoje vjere. Mnogima je kasnije bilo žao i htjeli su se vratiti natrag u okrilje Crkve.
Odluka o povratku onih koji su otpali od vjere stvarala je podjele i spor unutar samih kršćana. Jedni su zauzeli stav da ih se ne može natrag primiti; koji su jednom pogriješili i otpali, zauvijek su isključeni iz Crkve. Drugi su smatrali da ih treba nakon duge i teške pokore ponovno primiti i dati im novu priliku. Čak i veliki ljudi, neki i mučenici tog vremena (Tertulijan, Origen, Hipolit Rimski, sv. Ciprijan, sv. Kornelije, i naš sveti Stjepan papa) stajali su na različitim stajalištima. Neki su i mijenjali svoje mišljenje, nakon što su sami prošli progonstvo, te su postali popustljiviji.
U takvim teškim vremenima najteže je pomiriti pravdu i milosrđe. Ako ćemo po pravdi onda nije pošteno da oni koji su u vrijeme mučeništva otpali i odrekli se svoje vjere sad budu zajedno s onima koji su podnijeli progonstvo. A što ćemo onda s milosrđem? Koje načelo primijeniti: pravdu ili milosrđe?
Čista pravednost bez milosrđa vodi k tome da se međusobno dijelimo, progonimo, optužujemo, mrzimo. Mi se pretvaramo u progonitelje. Što onda ostaje od evanđelja?
Načelo pravednosti uvijek ima svoju vrijednost, ali ga mora pratiti milosrđe radi većeg dobra svih onih koji su slabiji i koji nisu pozvani na herojska djela.

Zanimljivo je da su oni kršćani koji su prošli torture, mučeništvo i progonstvo, bili zato da se oprosti onima koji su posrnuli i da ih se primi natrag. Na jednoj strani imamo preživjele kršćane mučenike koji su neosporan moralni autoritet zajednice i imamo načela, zakon kojeg bi se trebalo držati. Što primijeniti?
Ovdje se postavlja jedno veliko pitanje, za razmišljanje svima: da li nas osobna patnja i teški križevi čine milosrdnijima prema drugima? Kalvarije nas čine više ljudima i više nas suobličuju Isusu Kristu?
U takvom vremenu i okolnostima živi naš današnji nebeski zaštitnik sveti Stjepan I., koji, kao papa u koga su uprte oči vjernika pa i progonitelja, treba ostati na visini, voditi Crkvu Kristovu, biti joj primjerom, uzorom i sigurnim osloncem, ulijevajući joj nadu usprkos svemu. U svim tim izazovima i previranjima koja su potresala Crkvu izvana i iznutra on je u svom kratkom mandatu kao papa od 254. do 257. trebao balansirati i pokušati kao pastir sveopće Crkve nikoga ne izgubiti. Zauzeo je stajalište da one koji su jednoć kršteni ne treba ponovno krstiti, nego ih treba nakon određene pokore ponovno primiti u zajedništvo Crkve Kristove.
Vjerujem da ste već iz ovog rečenog mogli izvući bar neke pouke za svoj život. Neke od tih bi bile ove: dok smo kao zajednica vjernika ili kao narod u opasnosti držimo se zajedno, gledamo opće dobro, spremni smo i na herojska djela, pa i na mučeništvo. Čim pritisak izvana popusti iz nas kipi sebičnost, počinjemo se iznutra dijeliti, optuživati, pravdati i sijati zlo. Ne treba nam daleko ići. Sjetimo se našeg Domovinskog rata i sada poraća. Kakvi smo bili i kakvi smo sad?
Drugo što mi se nameće za razmišljanje je različitost mišljenja, uvjerenja i hrabrosti braniti svoja stajališta, pa i sukobljavati se radi njih, ali također i promijeniti svoje stajalište ako si došao do drugačije i bolje spoznaje. Uvijek mi je drago kad naiđem na to da su se u povijesti i sveci svađali, jer mi to daje drugu dimenziju svetosti. Daje mi sveca koji je čovjek od krvi i mesa kao svatko od nas, koji se znade boriti za svoja stajališta pa i sukobiti. To također daje i sliku Crkve kao institucije koja mora prolaziti kroz različite izazove, mora odgovarati na pitanja i probleme sadašnjeg stanja i društva, mora pomirivati načela pravednosti i milosrđa, zakona i ljubavi, paragrafa i konkretnog čovjeka. Jednom će uspjeti, drugi put će pogriješiti.
Treće što mi ovako dolazi je jedna velika škola dijaloga i međusobnog uvažavanja. Ne moramo isto misliti, ali se ne moramo vrijeđati. Pokušajmo argumentima baratati, ali vodeći računa da svatko polazi sa svojih spoznaja i osobnih iskustava.
I na kraju želim ponoviti ono što sam malo prije rekao: spremno preuzmimo svoj križ života, jer je činjenica da su svi oni koji su kao kršćani vjernici prošli Kalvariju života sebe više kao osobe izgradili. Pa i onda kad su nedužni trpjeli – osobito tada – kao da im je sam Isus Krist udijelio posebnu milost s križa: da znaju oprostiti, da znaju ljubiti, da se znaju svakom novom danu radovati kao da je prvi i kao da je posljednji, svjesni da im je svaki novi dan poklonjen i darovan.
U ovoj svetoj Godini milosrđa, po primjeru Isusa Krista, svetog Stjepana i svih svetaca i dobrih ljudi, i mi budimo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski. Amen.