Homilija pri otvaranju izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode za Aziju

1. “Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim Crkvama” (Otk 1,11). Riječi Knjige Otkrivenja zvuče danas tako stvarno. Crkve na koje se odnose bijahu, doista, sve smještene u Aziji. I mi smo jutros ovdje okupljeni da svečanim euharistijskim bogoslužjem započnemo Izvanredno zasjedanje biskupske sinode za Aziju.
Za taj važni susret došli su u Rim biskupi azijskoga kontinenta, zajedno s predstavnicima drugih crkvenih zajednica. Plodovi sinodskih radova bit će poslije sabrani u knjigu, koja će biti poslijesinodski dokument upućen svim azijskim Crkvama. U njemu će biti “zapisano” ono što će Duh Sveti nadahnuti, slično onome što je, na kraju prvog stoljeća poslije Krista, učinio Ivan, poslavši Knjigu Otkrivenja kršćanskim zajednicama tada prisutnima u Aziji. Zanesen u ekstazi, dok se nalazio na otoku Patmosu, čuo je jaki glas (usp. Otk 1,10) koji mu je zapovjedio da napiše što je vidio i to pošalje Crkvama u Aziji. Ivan izjavljuje da je to bio glas Sina Čovječjega, koji mu se predstavio u slavi. On ga je vidio i pao mu k nogama kao mrtav. Krist stavi na njega ruku i reče: “Ne boj se! Ja sam prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja. Napiši, dakle, što vidje: ono što jest i što se ima dogoditi poslije” (Otk 1,17-19).
Te iste riječi, časna braćo Crkava u Aziji, u određenom smislu upućene su također nama. U tijeku sinodskih radova, morat ćemo zapisati ono čega smo svjedoci. Kao nasljednici apostola, pozvani smo naviještati Krista raspetoga i uskrsloga. I to je, doista, istina s kojom idemo prema trećem tisućljeću: “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke!” (Heb 13,8).
2. Otvaramo to drugo sinodsko zasjedanje na drugu vazmenu nedjelju. Bogoslužje nas danas podsjeća na ono što se dogodilo u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu kada se Krist, u nedjelju nakon Uskrsnuća, opet ukazao apostolima kad je bio nazočan i Toma. Zapravo se tu već bio ukazao prije osam dana, ali Toma nije bio nazočan, i kad mu drugi rekoše: “Vidjeli smo Gospodina!”, on odbi povjerovati pimijetivši: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljega čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati” (Iv 20,25).
Toma nevjerni! Krist se također zbog njega pojavio poslije osam dana u Dvorani Posljednje večere, ušavši kroz zatvorena vrata. “Mir vama!”, reče prisutnima, a potom se obrati Tomi ovako: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran!” (Iv 20,27). Toma je tada izgovorio riječi koje sadržavaju cijelu vjeru apostolske Crkve: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). A Krist primijeti: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29).
3. “Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju”. Apostoli su bili očevici života, muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Poslije njih, drugi koji nisu mogli vidjeti sve to svojim očima, morat će prihvatiti istinu prenesenu od prvih svjedoka, da bi i sami, sa svoje strane, postali svjedocima. Vjera Crkve se predaje i živi zahvaljujući tom lancu svjedoka koji se produžuje iz naraštaja u naraštaj. Tako se Crkva iz dvorane Posljednje večere u Jeruzalemu proširila u sve krajeve i na sve kontinente.
Prema vrlo drevnoj predaji, Evanđelje je donio u Indiju taj sveti Toma, apostol kojemu Gospodin reče: “Budući da si me vidio, povjerovao si.” Toma, ne više nevjerni, nego već uvjeren u uskrsnuće svoga Gospodina, priopćio je tolikim drugima sigurnost izraženu u ispovijedanju: “Gospodin moj i Bog moj!” Njegova vjera sve do danas živi u Indiji i u Aziji.
Predraga braćo u biskupstvu ovdje okupljena Crkva čiji ste vi predstavnici, sagrađena na temelju apostola, sjedinjuje se danas u Rimu da poduzme, na pragu trećega tisućljeća, sinodske radove s ciljem prenijeti budućim naraštajima istinsko svjedočanstvo koje su Kristu dali apostoli, koje je dao Toma, prije gotovo dvadeset stoljeća.
4. “Isus Krist, Spasitelj, i njegovo poslanje ljubavi i služenja u Aziji #!da život imaju, u izobilju da ga imaju#!” (Iv 10,10). Eto teme Izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode koju danas otvaramo s ovim svečanim liturgijskim slavljem. Ono nas poziva upraviti pogled Kristu, iz čijega probodenog Srca izbija nepresušni izvor života vječnoga koji oživljuje ljudski život.
Ovo sinodsko zasjedanje je providnosno milosno vrijeme za cijeli kršćanski puk, a osobito za vjernike koji žive u Aziji, koji su pozvani na novi misionarski zalet. Da to pogodno “vrijeme” uspješno završi, nužno je da se Isusov lik i njegovo spasiteljsko poslanje vrate i budu iznijeti u pravom svjetlu. Nužno je da na usnama svih odjekuje također nova svijest ispovijedanja vjere apostola Tome: “Gospodin moj i Bog moj!”
Doista, samo upirući pogled u Krista Crkva može primjereno odgovoriti na očekivanja i izazove azijskog kontinenta, kao i ostalog svijeta. Zanos nove evangelizacije glede trećega tisućljeća zahtijeva sve dublje poznavanje Isusa i veliku vjernost njegovu Evanđelju.
5. Istodobno, nova evangelizacija zahtijeva smjerno slušanje i zdravo raspoznavanje “azijskih stvarnosti”. Taj prostrani kontinent, bogat poviješću i tisućljetnom mudrošću, pokazuje se u zoru Dvijetisućite s mnogolikom raznolikošću svojih naroda, svojih uljudbi, svojih predaja i svojih religija.
Uz baštinu drevne civilizacije ne manjkaju tragovi prilično naprednoga tehničkog i gospodarstvenog napretka. Postoji znatna razlika među narodima, uljudbama, načinima življenja, i postoji ujedno duga tradicija mirnoga suživota i uzajamne tolerancije. Gotovo se posvuda javlja muka ljudskog napretka koja, ako poznaje poneke poteškoće i zabrinutosti, bilježi također znatne znakove nade. Drevne uljudbe kontinenta sa svojom priznatom mudrošću, pružaju čvrste temelje za izgradnju Azije budućnosti.
Kako ne voditi računa o činjenici da su više od tri petine stanovnika svijeta Azijci i da su značajni dio njihe azijskom kontinentu, mora donijeti sa zanosom i snagom vazmeni navještaj koji odzvanja u današnjem bogoslužju: “Razmatrali smo, o Bože, čudesna djela tvoje ljubavi” (Pripjevni psalam); “Vidjeli smo Gospodina” (Evanđelje).
6. Predraga braćo i sestre, prvo čitanje, uzeto iz Djela apostolskih, pripovijeda o žaru koji je držao sjedinjenu prvu zajednicu i misionarskoj djelatnosti koju je ona razvijala, izazivajući udivljenje naroda (usp. Dj 5,12-13). Neka sve to bude uzor nama, pozvanima od Duha Svetoga na to Izvanredno sinodsko zasjedanje.
Pitamo se: što moramo činiti da navijestimo Krista muškarcima i ženama koji žive u Aziji? Kakva mora biti zauzetost Crkve na pragu Dvijetisućite? U biti, odgovor nalazimo u današnjem bogoslužju: moramo svjedočiti Krista raspetoga i uskrsloga, Otkupitelja svijeta. Istodobno moramo razmatrati, koliko je do nas, povijest koju su nam uputili apostoli: naša je zadaća zapisati nova poglavlja kršćanskoga svjedočanstva u svakom dijelu svijeta, a osobito u Aziji: od Indije do Indonezije, do Japana do Libanona, od Koreje do Kazahstana, od Vijetnama do Filipina, od Sibira do Kine. I upravo katolicima kontinentalne Kine i njihovim pastirima u ovom je trenutku upućena naša misao. Da i taj dio episkopata bude nazočan na toj sinodskoj skupštini, pozvao sam da u njoj sudjeluju, osim biskupa koji rade u biskupiji Hong Konga, druga dva biskupa, to jest, Njegovu preuzvišenost monsinjora Mattiu Duana Yinminga, biskupa Wanksiana, i njegova koadjutora, monsinjora Josipa Xu Zhixuana. Nadam se da će oni ubrzo moći stići među nas za svjedočanstvo životnosti te zajednice.
Sada se sve Crkve moraju osjetiti pokrenute, jer sve vuku svoje podrijetlo od one dinamične zajednice u Jeruzalemu, koja je tako živo osjećala dužnost evanđeoskog naviještanja. Sve započinju od istih apostola, svjedoka Kristova križa i uskrsnuća; od istih apostola koji na dan Duhova, djelovanjem Duha Svetoga, primiše svjetlo i snagu potrebne da se upute na putove svijeta i posvuda proizvedu nove zajednice vjernika. Mi smo nasljednici tih apostola i moramo biti spremni prihvatiti misionarsko nasljedstvo.
7. “Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama.” Te su riječi upućene osobito nama. Za vrijeme sinode želimo svjedočiti da Duh Sveti govori Crkvama velikoga azijskog kontinenta. Upitat ćemo se kako one slušaju njegov glas, kako žive u zajedništvu riječi Božje i euharistije; kako mogu pobuditi evangelizatorsko djelovanje među azijskim narodima.
Želimo slušati kako Duh govori Crkvama, da znaju naviještati Krista u povezanosti s hinduizmom, budizmom, šintoizmom i svim onim tijekovima misli i života koji su već bili ukorijenjeni u Aziji prije negoli je tamo stiglo propovijedanje Evanđelja. I još, želimo zajedno razmišljati o tome kako da Kristova poruka bude prihvaćena od suvremenih ljudi i kako da se među njima danas nastavi povijest spasenja i s kakvom se jekom danas odrazuju u dušama riječi Radosne vijesti. Pitat ćemo se u molitvi i uzajamnom slušanju kako Krist, “kamen koji graditelji odbaciše” (Ps 117118/,22) može još biti ugaoni kamen za izgradnju Crkve u Aziji.
Sve to u svjetlu Vazma, koji preplavljuje naše srce radošću i mirom Krista uskrsloga.
“Haec est dies quam fecit Dominus. Exultemus et laetemur in ea!” (Ovo je dan što ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se u njemu!) (Ps 117/11824). Amen!