Liturgijska čitanja: Hab 1, 2-3; 2, 2-4; 2 Tim 1, 6-8.13-14; Lk 17, 5-10

Draga braćo i sestre,
Poštovana gospođo predsjednice Republike Hrvatske,
Preuzvišeni oče biskupe,
Poštovani predstavnici Hrvatskog sabora, hrvatske vlade, vojske, policije i branitelja,
dragi hrvatski vojnici, policajci i branitelji, invalidi domovinskoga rata,
poštovane obitelji poginulih i nestalih,
dragi predstavnici vojnih ordinarijata iz Bosne i Hercegovine s vojnicima, iz Slovačke i (Slovenije), drugih hrvatskih biskupija, braćo svećenici,
Poštovani slušatelji i gledatelji koji ste s nama povezani preko elektroničkih medija,
Poštovani i dragi vjernici.

1. Naš je ljudski život obilježen susretima i događajima, žalostima i radostima, dragim osobama koje nas prate… Sve to, na neki način, možemo pronaći ovdje u Mariji Bistrici. Pogledajmo prostor oko sebe – u njemu se očitava ljudski život. Ovdje smo na polju naših susreta, našega svakodnevnog života. Kao hrvatski vojnici i policajci brinemo se za opće dobro i sigurnost naše Domovine. Želimo dati ono najbolje od sebe – u profesionalnom i ljudskom smislu. Tik uz nas je crkva, Očev dom koji nam pruža potporu i sigurnost, hrani nas riječju i sakramentima. U njemu nas svojom ljubavlju i blizinom očekuje Majka Marija, naša Gospa Bistrička. S druge strane je Kalvarija. Dobro znamo, a mnogi su od nas to i osobno iskusili: život uključuje patnju i žalost, razočaranja i promašaje, grijeh i zlo. Na Kalvariji nam Isus daje Mariju za majku: „Ženo, evo ti sina!” (Iv 19, 26). Tako Blažena Djevica Marija postaje dio našega života. U tminama beznađa i nedostatka perspektive, Marija je svjetlo koje nam osvjetljava put. Ona nas trajno potiče da zajedno s apostolima izrečemo onu prekrasnu molitvu: „Gospodine, umnoži nam vjeru!” (Lk 17, 5).

2. „Vjerovati ne znači ništa drugo nego u noći svijeta dodirnuti Božju ruku i tako – u tišini – čuti riječ, vidjeti ljubav.” Ova misao pape Benedikta XVI. podsjeća nas na povjerenje djeteta u svoje roditelje: Dijete se boji u mraku, ali kada osjeti dodir majčine ili očeve ruke, blizinu svojih roditelja, onda nema više straha! Prvi ljudi koje dijete susreće na ovome svijetu, jesu otac i majka. Od njih dijete uči ono što je najvažnije i najvrjednije: ljubav, dobrotu, istinu i ljepotu.
Obitelj je sastavni dio Božjega stvoriteljskog i otkupiteljskog plana. U Božjem je naumu obitelj „prvo mjesto očovječenja osobe i društva” te „kolijevka života i ljubavi”. Isus Krist, u kojem se Bog na osoban način objavljuje, započinje svoj ovozemaljski hod upravo u obitelji. Dobro je prisjetiti se da je Isus proveo najveći dio svoga života, oko 30 godina (vidi Lk 3, 23), – u obitelji, u Marijinom i Josipovom domu. Isus je u svetoj nazaretskoj Obitelji rastao i „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2, 52).

3. Sveti Pavao u drugome čitanju poziva svoga učenika Timoteja da čuva lijepi poklad vjere. U retku koji neposredno prethodi današnjem čitanju, Pavao izričito spominje dvije žene koje su Timoteju prenijele vjeru: to su baka Loida i majka Eunika. Od njih je Timotej primio dar vjere, naučio je znamen križa i osnovne molitve, rastao je u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Na taj se obiteljski temelj Pavao nadovezao i od Timoteja učinio navjestitelja Evanđelja.
Dragi očevi i majke! Vi ste prvi vjerovjesnici svojoj djeci. Crkva računa na vas, na vašu vjeru i ljubav. Vaš obiteljski „vjeronauk”, riječju a još više primjerom, preduvjet je za učinkovitost naših pastoralnih pothvata, kateheza i propovijedi. Štoviše, obiteljski odgoj u vjeri jamstvo je sretne budućnosti vaše djece. Vjera nas nosi na našem životnom putu. Kao vjernici na svojoj životnoj dionici, osjećamo se sigurnijima, snažnijima, jačima. Sveti Ivan Pavao II. ističe da u obitelji učimo „ljudsku ekologiju”: „U njoj čovjek prima prve i odlučujuće spoznaje o istini i o dobroti, uči što znači ljubiti i biti ljubljen i, stoga, što znači konkretno biti osoba.” Rane i nedostatak ljubavi koje djeca pretrpe u nekim obiteljima, ostaju za cijeli život. Žalosno je vidjeti kako neki zaziru od majčinstva ili očinstva zbog traumi i patnji koje su im u njihovom djetinjstvu nanijeli vlastiti roditelji.

4. Temelj svake obitelji jest brak muškarca i žene. Brak ne proizlazi iz ljudskoga dogovora, pravnih običaja, kulturnih ili povijesnih okolnosti. Crkveni nauk utemeljen u Božanskoj objavi, o braku, obitelji i ženidbi je jasan: „Sam je Bog začetnik ženidbe. Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve.” Isus Krist uzdigao je brak na dostojanstvo sakramenta. Time „kršćanska ženidba postaje učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve” – vidljivi znak nevidljive Božje milosti. To se odražava u sljedećim značajkama braka: cjelovitost uzajamnoga predanja muža i žene, njihovo jedinstvo i vjernost, nerazrješivost njihovoga zajedništva i otvorenost životu.
Dragi supružnici! Svojom ljubavlju i vjernošću pružate dragocjeno svjedočanstvo ljepote i smisla bračnoga života. Vaš primjer potiče mlade da, unatoč gospodarskim teškoćama i povremenim modnim trendovima, ne odustaju od sklapanja braka te svoju privolu izreknu pred Božjim oltarom.

5. Iz zdravoga braka proizlazi zdrava obitelj. Obitelj je „prva i životna stanica društva” . Ona je ključna za rast pojedine osobe i čitavoga društva. Međusobno predanje supružnika stvara „ozračje života” , u kojemu, kako kaže papa Ivan Pavao II., dijete „može razvijati svoje sposobnosti, postati svjesnim svoga dostojanstva i pripremiti se da se susretne sa svojom jedinstvenom i neponovljivom sudbinom” . Obitelj je prvo ljudsko društvo. Kao takva ona prethodi i društvu i državi. Iz toga proizlazi obveza promicanja i zaštite obitelji. Kao prvo , zaštita obitelji uključuje da se tim imenom ne nazivaju bilo koji oblici suživota odraslih i maloljetnih osoba. Obitelj je jasno definirana: „Obitelj, zasnovana i oživotvorena ljubavlju, jest zajednica osoba: bračnih drugova, muža i žene, roditelja i djece, rodbine.” Ona je dakle utemeljena na braku jednoga muškarca i jedne žene. Sasvim je normalno da ovakva definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca uđe u državne ustave. Tu su volju izrazili i hrvatski građani na referendumu u prosincu 2013. godine. Svako obiteljsko pravo dio je kulturnog identiteta jednog naroda. Ono također mora biti i odraz sustava vrijednosti i njegove pravne stečevine. Obiteljsko pravo mora posebice štititi obitelj temeljenu na braku, dostojanstvo, važnost i ulogu roditelja. Potrebno je ulagati u stručnjake koji propise primjenjuju – u socijalne radnike – izgubljenu i degradiranu struku, koji su prvi na redu da pomognu obiteljima, u obiteljska savjetovališta, u suce koji često djeluju ne samo kao suci, već i kao pomiritelji.
Vrlo su važne konkretne mjere za zaštitu i potporu obitelji. Crkva u svom društvenom nauku, primjerice, ističe nužnost takozvane „obiteljske plaće”, to jest plaće koja će omogućiti uzdržavanje ne samo zaposlenika nego i njegove obitelji. U skladu s temeljnim načelom solidarnosti nužno je provesti prikladne gospodarske i političke mjere koje će osigurati pravednu plaću i predvidjeti novčanu potporu obiteljima, primjerice u obliku obiteljskih doplataka ili doplataka za majku domaćicu.
Na potezu su i država i poslodavci. Bez zdravih i stabilnih obitelji nema budućnosti. To bi trebalo biti jasno svakome, bez obzira na svjetonazorsko ili političko opredjeljenje. Stoga u svim gospodarskim i razvojnim programima treba voditi računa o obitelji i njezinim pravima. Znamo za financijsko i ekonomsko stanje naše zemlje, ali istodobno ne zaboravimo da je svako ulaganje u obitelj – ulaganje u budućnost hrvatske države i Europe.

6. Međutim, nisu na potezu samo politički i društveni čimbenici. Osobito ste vi, drage obitelji, pozvane prepoznati svoje dostojanstvo i obnoviti se u vjeri. Bez ove unutarnje obnove, sve će izvanjske mjere ostati neučinkovite.
Prorok Habakuk nam u prvom čitanju stavlja pred oči patnje i nevolju pravednika, ali i Božje obećanje nade: „Pravednik živi od svoje vjere.” (Hab 2, 4). Vjera i život idu zajedno. Za kršćanina ne mogu postojati paralelni svjetovi: s jedne strane takozvani duhovni svijet s izvanjskim obredima i običajima koji više ne dotiču srce i razum, a s druge strane stvarni život, to jest obitelj, posao, društveni odnosi, kultura, politika. Ne, nego osobito za kršćanina XXI. stoljeća potreban je život prožet i nošen vjerom. Zato zajedno s apostolima molimo: „Gospodine, umnoži nam vjeru!” (Lk 17, 5). Pred nama nije nemoguć zadatak. U Evanđelju čusmo: Isus od nas ne traži veliku vjeru, nego samo malu vjeru, vjeru veličine gorušičina zrna. Po Gospodnjoj riječi takva mala vjera sasvim je dovoljna da postignemo velike stvari i nadvladamo naizgled nepremostive prepreke.
Ova vjera gorušičina zrna sasvim je jednostavna i praktično primjenjiva u obiteljskom životu, primjerice: znak križa na početku i svršetku dana, zajednička molitva za stolom, radosno sudjelovanje na nedjeljnoj svetoj misi, redoviti ispit savjesti i osobna ispovijed, prepoznavanje potrebitih u susjedstvu, pomoć starima i bolesnima. S malim djelima ljubavi možemo puno postići.

7. Draga braćo i sestre, obitelj je temeljna jezgra društva i Crkva u malome. Obitelj je naša prošlost: tu smo nikli, odrasli, primili dar vjere. Obitelj je naša sadašnjost: tu živimo, ostvarujemo se, preuzimamo odgovornost jedni za druge nošeni snagom Božje ljubavi i vođeni Njegovim zapovijedima. Obitelj je naša budućnost: mladim naraštajima pružamo „razloge života i nade” kako bi oni očuvali lijepi poklad vjere i hrabro se suočili s novim izazovima.
Kuda god nas vodio naš životni put, Gospodin nam je blizu u svojoj Crkvi. Dao nam je Presvetu Djevicu Mariju za Majku: ona je naše sigurno utočište i najbolja savjetnica. Započnimo malim, ali odlučnim koracima. Upustimo se u logiku gorušičina zrna. Bog će ga umnožiti i dati da donese stostruk plod na dobrobit naših obitelji i hrvatskoga naroda! Amen.