“Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče Abba! Oče!” (Gal 4,47)

UVOD

Poštovani pripadnici Vojne biskupije!

Približavamo se slavlju istine, koju je apostol Pavao tako sažeto naglasio u Poslanici Galaćanima. Želio bih da nam ona bude moto ovogodišnjega božićnog razmišljanja, u kojem bih se zajedno s vama rado osvrnuo na uskoro proteklu 2007. godinu. Ona je nama u Vojnom ordinarijatu bila i vrijeme sagledavanja svega što je Gospodin učinio po Vojnoj biskupiji u proteklih 10 godina našega postojanja i 15 godina hodočašćenja naših oružanih snaga te redarstvenih službi, branitelja, vatrogasaca i svih onih koji su pratili rad naše biskupije. Dok promatramo proteklo vrijeme, u ovoj jubilarnoj godini, u isto vrijeme želim zajedno s vama zahvaliti Gospodinu što nas je našao dostojnima da mu budemo suradnici u vojnoredarstvenim snagama drage nam Domovine.
Ipak, i u promatranju te stvarnosti naše su misli usmjerene naprijed, na traženje novih puteva kako dalje, jer Učitelj nam veli: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62). Naime, mi prihvaćamo prošlost u kojoj sagledavamo Povijest spasenja, to jest Boga koji dolazi ususret čovjeku kao Spasitelj, ali prošlost, shvaćenu kao spavanje na lovorikama ili vrijeme koje nas ne nadahnjuje i ne potiče na daljnji rad i nastojanje oko širenja kraljevstva nebeskog, ne možemo prihvatiti. Upravo zato o ovom Božiću, s kojim na neki način zatvaramo naše jubileje i okrećemo se budućnosti, želim da zajedno još jednom uočimo glavne naglaske istaknute u našim ovogodišnjim slavljima te promislimo kako nastaviti hod u novo desetljeće, vjerni povjerenju koje nam je Gospodin iskazao zadaćom širenja kraljevstva nebeskog upravo u ovim posebnostima našega vojnoredarstvenog života. U tom smislu možemo prihvatiti da se i danas, i ovoga Božića, događa “punina vremena” kada ponovno “odasla Bog Sina svoga” po nama da On bude proslavljen u svijetu.

GODINA NAŠIH JUBILEJA

1. U svojoj poruci za Božić 2006., kojom smo otvorili godinu naših jubileja, naglasio sam da su kršćani pozvani stvarati novi svijet svijet mira. Jer pozvani su biti mirotvorci koji se zovu sinovi Božji, a takvi su spremni i umrijeti za druge u sprječavanju zla, kad oni koji zanijekavši Boga uzmu sebi pravo da, poradi vlastite samodostatnosti, zaniječu tuđa prava. Zlo uvijek ima korijene u nijekanju Boga i čovjeka. Upravo zato Isus nam govori o vremenu tame i vremenu svjetla te o djelovanju kneza ovoga svijeta. Čovjek koji čini dobro, dolazi na svjetlo neka se vidi da su djela njegova u Bogu učinjena (Iv 3,21), a onaj koji čini zlo, prekriva se tamom neistine, klevetanja, ocrnjivanja, izrugivanja, ogovaranja, želeći time moralno “ubiti” onoga koji drukčije misli. Njega ne zanima objektivna istina, do koje se dolazi domišljanjem, istraživanjem, otkrivanjem, dijalogom, već je njegova “istina” ono što mu donosi profit, ugled, ili mjesto u središtu medijske pozornosti. Dakle, izgradnja novoga svijeta spada u bit kršćanskog poziva, jer Isus kaže: “Evo, sve činim novo” (Otk 21,5). Taj novi svijet izlazi iz Isusova Govora na gori, iz njegovih dviju Zapovijedi ljubavi, iz puta koji nam je pokazao. Glavna postavka kraljevstva Božjeg je evanđeoska dijalektika da umiranje Isusovo neprestano u sebi pronosimo (usp. 2 Kor 3,10) da bi on u nama živio, kao što kaže Apostol: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). To je “model” za ostvarenje kraljevstva Božjeg na zemlji. Ono se događa po povjerenju koje Bog ima u nas te po našem odgovornom izvršavanju zadaća. Ono se ostvaruje po našem prihvaćanju svih ljudi, ali ne po suobličenju ovome svijetu.

NAJAVA SLAVLJA

2. Uskrsna poruka, koja je istodobno bila najava slavlja 10. obljetnice Vojnoga ordinarijata, nastojala je smjestiti stvarnost naše Vojne biskupije u povijest spasenja opće i domovinske Crkve. Naglasio sam da je Bog u povijesti spasenja uvijek računao s konkretnim čovjekom te da je htio čovjeka suradnika koji nesavršeni svijet usavršuje. Upravo zato možemo ustvrditi da sklad s Bogom znači i sklad sa savješću, a on stvara sklad među ljudima i sklad u prirodi. Ovaj sklad i čovjekova suradnja u njemu priprema čovjeka za središnji događaj ljudske povijesti Utjelovljenje. I hrvatski je narod, dolaskom na obale Jadrana, veoma brzo došao u dodir s kršćanstvom. Danas smo zahvalni Bogu za one prve susrete koji su se dogodili između Hrvata i Svete Stolice. Očito, to je uvjetovalo da je naša najnovija povijest, povjesnica naše samobitnosti, upravo ovakva te da je to Božje djelo, kako je često znao reći svete uspomene kardinal Kuharić.
Nakon priznanja samostalnosti Hrvatske i poslije uspostave diplomatskih odnosa osnovan je i Vojni ordinarijat u RH. To je bio izazov za sve nas u Vojnom ordinarijatu a posebno pod vidom otkrivanja novih puteva za drugačiji pastoralni pristup ljudima koji su u posebnim okolnostima života. I tada sam naglasio koliko smo zahvalni Gospodinu za sve što smo u suradnji s Njime mogli ostvariti. Zahvalni smo također svim dobrim ljudima za trud i ulaganje svojih života u ostvarenje hrvatske slobode, ali i za pomoć u zaživljavanju duhovne skrbi za naše vojnike i policajce. Već tada sam u poruci postavio pitanje, za koje bih želio da ostane pitanje za našu budućnost: Pitam se što Gospodin stavlja pred nas u budućem vremenu? Dok zajedno nastojimo doseći odgovor, korisno je da se međusobno učvršćujemo u istini da smo svi pozvani na suradnju s Uskrslim Gospodinom.

PROSLAVA OBLJETNICE

3. Kada govorimo o proslavi naše desete obljetnice moramo s radošću istaknuti kako je sudjelovanje mnogih pripadnika vojnoredarstvenih snaga te naših branitelja bilo dojmljivo. Mnogi su se o tome očitovali najljepšim riječima te je nemoguće sve sabrati na malom prostoru. Stoga ću ovdje ponoviti tek riječi ministra obrane Berislava Rončevića: Krunica je oduvijek bila, ali i ostala znamen vjere i pripadnosti Katoličkoj crkvi. Osvrnuvši se na važnost trenutka uspostave Vojnog ordinarijata naglasio je da su kapelani po postrojbama pridonijeli uspostavi vjerskih načela i promicanju duhovnih i etičkih vrijednosti. Na sličan način govorili su i ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin te potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor.
A riječi iz homilije mons. Martina Vidovića, upućene na slavlju jubileja na blagdan Sv. Marka Evanđelista, 25. travnja 2007., ostaju putokaz djelovanja. Rekavši im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju”, Isus doda: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se” (Mk 16,16). Snaga tih riječi izvire iz Vazmenoga otajstva i iz njih zrače nada i utjeha, kojima je jamac nitko drugi nego sam Bog… Onaj, naime, koji ih posla, posta im suradnik u djelu, kako bi njihovo propovijedanje urodilo obilnim rodom milosti i spasa. Upravo je iz toga izišla i nada da će dušobrižništvo u vojnoredarstvenim postrojbama biti na sve veću vjersku i ljudsku dobrobit pojedinaca i ustanova u kojima se ono zbiva. Kroz navještaj temeljnih vrijednosti kršćanskog nadahnuća želimo pridonijeti ne samo ljudskom i vjerskom odgoju mladog naraštaja, nego u isto vrijeme poslužiti ukrjepljenju mira i uljudbe u našoj Državi.

LURDSKO HODOČAŠĆE

4. Naš ovogodišnji “Lourdes” bio je posebno označen brojnošću hodočasnika te na poseban način prisutnošću najodgovornijih iz ministarstva obrane, unutarnjih poslova te obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Ali, ono što je u ovom jubilarnom hodočašću ostavilo poseban trag jest bista Bl. Alojzija Stepinca u Lurdu. Zato sam tada na sv. Misi u lurdskoj župnoj crkvi naglasio da je taj susret izniman po tome što “danas predajemo poprsje Blaženog Alojzija Stepinca gradonačelniku grada Lurda…” Što je kardinal Stepinac značio i što kao svjedok i mučenik i dalje znači za vjeru Hrvatskog naroda, vjerojatno nikada nećemo moći u potpunosti dokučiti. Ali ono što je sigurno, što možemo i ovdje naglasiti, jest da smo Bogu zahvalni što nam je u ono vrijeme dao takvog junaka, Alojzija Stepinca, koji je u vremenima komunističke totalitarne vlasti postao moralna vertikala Hrvatâ katolikâ za sva vremena.

DAN VOJNE BISKUPIJE

5. Dan naše zaštitnice, Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, kao i Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, ponovno je za nas bio izazov u sklopu jubilejskog slavlja Vojne biskupije. U poruci za tu svetkovinu naglasio sam da taj Dan promatramo kao ostvarenje Božjeg djela među nama. Svečano slavlje predvodio je mons. Nikola Eterović, a u svojoj propovijedi progovorio nam je o važnosti sagledavanja jubileja pod vidom naše budućnosti. Istaknuo je kako zahvaljujemo Bogu u prvom redu zbog Njegove neograničene ljubavi koju smo upoznali na poseban način u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku. Zasluga je Njegova otkupiteljskoga djela što preko sakramenata, posebno presvete Euharistije, dobivamo milost na milost te što unatoč svim našim nedostatcima i posustajanjima na životnome putu možemo ostvariti poziv na svetost. Veličamo Gospodina ne samo osobno, nego i kao vjernici pripadnici zajednice, velike obitelji Katoličke crkve u kojoj svoje mjesto već gotovo 14 stoljeća ima i hrvatski narod. Na to nas podsjeća i znakoviti naslov blagdana koji slavimo Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, zaštitnica Vojne biskupije.
Nadbiskup Eterović zatim je izrazio radost što može sudjelovati na toj našoj proslavi, koja ima posebno značenje u godini u kojoj se slavi 10. obljetnica osnutka Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Cijela je zajednica Vojnoga ordinarijata zaslužna, svatko prema svome pozivu i odgovornosti, za uspješno djelovanje kroz proteklo desetljeće u specijaliziranoj pastoralnoj službi koju zahtijeva narav Vojne biskupije. Nadbiskup je napomenuo kako je i osobno sudjelovao u sastavljanju Ugovora između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH te izrazio radost što se taj ugovor uspješno provodi u život na dobro vjernika katolika radi kojih je i potpisan. A to znači da postoji dobra suradnja između mjerodavnih crkvenih i državnih vlasti koje, svaka na svome području, nastoje osigurati skladni razvoj, duhovni i materijalni, svih vjernika na koje se proteže jurisdikcija Vojne biskupije.
Istaknuvši u nastavku propovijedi kako je povijest spasenja označena vjernošću Gospodina i nepostojanošću Izraela, mons. Eterović je podsjetio da Sveto pismo upozorava da izabrani narod često gubi svoju nezavisnost kada se udaljuje od Gospodina, priklanjajući se idolima, poganskim bogovima. Temelj radosti jest vjera u Gospodina, svijest da je Gospodin Bog naš, silni spasitelj, u našoj sredini. Tada ne treba strahovati od bilo kojih neprijatelja, a tu su istinu doživjeli mnogi vjernici u tijeku Domovinskoga rata. Nažalost, čovjek često zaboravlja tu istinu, koja je posebno dokazana u povijesti Izraela. Svjedoci smo divovskih napora da se izgradi društvo bez Boga ili čak protiv Boga. Zar nismo osjetili i na svojoj koži tragične posljedice fašizma, nacizma i komunizma, sustava koji su u XX. stoljeću htjeli ostvariti idealno društvo u kojem nije bilo mjesta za Boga? Zar i danas liberalnokapitalistička ideologija ne upada u sličnu pogrešku, postavljajući na mjesto Boga novo božanstvo, profit po svaku cijenu, koje ima kao rezultat izgradnju društva ogromnih razlika koje vapiju do neba, u kojem postoji mali broj bogatih a sve više siromašnih? Ista ideologija želi promaknuće čovjeka bez ikakvih ograničenja, stavljajući čovjeka na mjesto Boga. Rezultat toga titanskoga nastojanja jest smrt čovjeka a ne Boga. Samo uzimajući u obzir Boga može se izgrađivati pravednije društvo u kojem će svi ljudi biti braća, jer svi imaju zajedničkoga Oca koji je na nebesima. Bez Boga nema sretne budućnosti ni pojedinca ni naroda. I u borbi protiv zla kršćanin ne ostaje bez nade koja dolazi iz probodenoga srca Isusa Krista. On je preko križa otkupio svijet i dao svima koji u njega vjeruju radost koju nitko ne može oduzeti. Gospodin je u svome tijelu pobijedio smrt i pružio nadu vječnoga života svim patnicima ovoga svijeta. To je temelj konačne, vječne radosti koja pretvara svaku bol u radost vječnoga života s Trojedinim Bogom u općinstvu svetih, poručio je nadbiskup Eterović i pozvao vjernike da tu veliku, konačnu radost dijele sa svima, posebno s onima koji su posustali u duhovnoj borbi i koji su upali u napast pesimizma, stanja iz kojega nas liječi Evanđelje, Blaga vijest života, blagoslova i sreće koja počinje već na ovoj zemlji. Na kraju propovijedi pozvao je na molitvu svemogućem Bogu da naša domovina Hrvatska, Europa i cijeli svijet upoznaju tu istinu, koja je izvor neopisive radosti, te da po njoj žive.

SLAVLJE U MARIJI BISTRICI

6. U tome jubilejskom hodu i hodočasničko je događanje u Mariji Bistrici sigurno bilo poseban doživljaj koji nam je dao naslutiti ljepotu jedinstvenosti Kristove Crkve. A to je na poseban način bilo očito po sudjelovanju u hodočašću naše braće po vjeri iz drugih zemalja. Kako drukčije doživjeti prisutnost vojnoga ordinarija Velike Britanije, vojnog ordinarija Slovačke s generalnim vikarom i ostalom pratnjom, vojnog ordinarija Litve, generalnog vikara i delegata vojnog ordinarija Njemačke, biskupskog vikara i delegata vojnog ordinarija Austrije, direktora Međunarodnog vojnog hodočašća u Lurd i delegata vojnog ordinarija Francuske, ravnatelja vojnoga katoličkog dušobrižništva Bosne i Hercegovine te tajnika Nuncijature u Hrvatskoj. Njihova nazočnost na našem slavlju dala je naslutiti zajedništvo o kojem je govorio Isus na Posljednjoj večeri: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu, koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17,11). Isto zajedništvo potvrdili su nam svojom nazočnošću i mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački, te mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.
Naglasio sam tada u propovijedi kako smo mi u Vojnom ordinarijatu svjesni da nam je dan golemi milosni dar od Gospodina te veliko povjerenje upravo u ovom našem vremenu. Rado prihvaćamo zadaću, o kojoj nam govori apostol u drugom čitanju: “Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi…” (usp. 2 Tim 1,6). Očito je da apostol Pavao ima pred sobom sliku čovjeka koji je povjerovao Kristu i ušao u zajednicu vjernika. To je čovjek koji shvaća svu odgovornost koja mu je dana za bližnjega. Upravo zato kršćanin je spreman zlopatiti se za Evanđelje po snazi Božjoj (v. 2 Tim 1,8). Božja riječ, koja nam je upućena po apostolu Pavlu, mora nam biti uzor i putokaz “u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu”. Tek zreo vojnik, čovjek i kršćanin jest budućnost Europe i svijeta, jer živeći po vrednotama, etičkim i moralnim, bit će tvorac sigurnosti i mira. To sam želio istaknuti svim našim vojnicima i redarstvenicima, u ovom vremenu velikih zadaća za koje se spremamo na europskoj i svjetskoj razini, pa to i ovom prigodom ponavljam.

PUTOKAZ ZA BUDUĆNOST

7. Misli, koje sam istaknuo u prethodnom dijelu ove poruke, a izlaze iz našeg desetogodišnjeg djelovanja i petnaestogodišnjeg hodočašćenja, ostaju za nas putokaz u nastojanjima u vremenu koje je pred nama. One su i okvir u kojem trebamo tražiti odgovore na već postavljena pitanja: kako dalje u našemu radu te na čemu bismo morali graditi našu budućnost u Vojnoj biskupiji među pripadnicima vojnoredarstvenih snaga u Hrvatskoj? Svakako, ono od čega bismo morali krenuti u našem planiranju jest činjenica da čovjek nije stvoren za samoću, nego je biće komunikacije, biće susreta i tek takav ostvaruje se kao čovjek u svojoj punini. I sam Bog na početku stvaranja tvrdi: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Poziva čovjeka na susret s Njime, a po tome susretu i na susret s drugim čovjekom. Iz te istine smijemo izvući “poučak”: što je savršeniji susret između čovjeka i Boga, to je puniji susret između čovjeka i čovjeka. Upravo zato je Isus postavio sebe na razinu čovjeka, a čovjeka uzdigao na svoju razinu naglasivši: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40).
Ali kako ćemo otkriti što nam je činiti? Gospodin nam govori da to možemo postići u osobnoj molitvi. Rast u dobru i sazrijevanje u ljudskim i kršćanskim vrednotama događa se kroz molitvu – razgovor u kojem smo spremni čuti što nam Gospodin govori, koje su njegove upute za život i na koji ćemo način sebe učiniti zrelim u komunikaciji s njime. Molitva je osluškivanje Božje volje; molitva je spremnost čuti po Sv. Pismu što Bog misli o pojedinim stvarima; molitva je moj odgovor na tu Božju riječ po kojoj postajem biće dijaloga s Bogom i biće suradnje s Bogom. Čovjek molitve je čovjek dijaloga, čovjek osluškivanja Boga, čovjek traganja za Bogom. Bog je uvijek spreman na razgovor s nama, ako se potrudimo razgovarati s njime.

PEDAGOGIJA OBITELJSKE MOLITVE

8. Međutim, nije dovoljno da naša molitva ostane samo na toj “bilateralnoj” razini, nego je potrebno to iskustvo osobne molitve proširiti na molitvu obitelji. Tek kada djeca dožive svoje roditelje kao ljude molitve, tada će i oni biti otvoreni tome iskustvu. Važno je postupno uvoditi molitvu u svoju obitelj već dok su djeca mala, da to iskustvo uđe u njihov život s ljubavlju koju pokazujemo prema njima. Ako otac i majka, pa makar kratko, zajedno mole, i dijete će rado prihvatiti molitvu. U vremenu kada smo neprestano bombardirani frazama o “krizi obitelji” i govorom da je nemoguće održati obiteljsku trajnost, da je nemoguća vjernost u obitelji, što se pojačava iskustvima razilaženja u obitelji, iskren se vjernik te svaki čovjek dobre volje zabrinuto pita kako spasiti obitelj, tu osnovnu stanicu našega naroda i svijeta. U obitelji se događa život, ali obitelj je i mjesto rasta ljudske i kršćanske zrelosti i njezin je poziv iskustvo zrelosti prenositi na mlađe naraštaje. Upravo zato je u obitelji potreban razgovor – molitva s Bogom, kako bi se mogla ostvariti uspješna međusobna komunikacija – razgovor među ljudima. Uostalom, i iskustvo potvrđuje da nema pravog prihvaćanja među ljudima, bez prihvaćanja Boga koji nam dolazi ususret.
Stoga nam se sada nameće pitanje: kako zapravo moliti, da bismo naučili međusobno razgovarati? U prvom redu valja naučiti “slušati” što nam Bog govori, i kao pojedincu i kao obiteljskoj zajednici. “Motreći Mariju i Josipa, koji prikazuju Dijete u Hramu ili idu na hodočašće u Jeruzalem, kršćanski se roditelji mogu prepoznati dok sa svojom djecom sudjeluju u nedjeljnoj Euharistiji ili dok se sabiru na molitvu u svojem domu” (Ivan Pavao II, u Rijeci 2003.). Svakako je također potrebno naučiti zajedno čitati svakoga dana makar kratki odlomak Sv. pisma te potom zastati s pitanjem: “Što Gospodin meni, nama poručuje po svojoj Riječi?” Valja omogućiti svakom članu obitelji da to iskustvo prenese drugome te onda završiti zajedničkim zaključkom u čemu se svatko pojedinačno treba vježbati da bi obiteljska molitva bila plodonosna.
Osim toga, upravo tu svi mogu naći mjesto za ispunjenje onih obećanja koja smo kao hodočasnici dali po povratku iz Lurda o 15. obljetnici našega hodočašćenja. Desetica sv. Krunice, kroz osobnu ili kroz obiteljsku molitvu, pomoći će nam da prateći dio otajstva – događanje iz Isusova ili Marijina života – sebe stavimo u situaciju u kojoj su se oni nalazili te ih pokušamo slijediti. Ponavljajući deset puta anđeoski pozdrav “Zdravo, Marijo…” i vjeru Crkve u zazivu “Sveta Marijo…” te razmišljajući o Marijinu i Isusovu životu mi ulazimo u veliku zajednicu onih koji prihvaćaju Njihov način razmišljanja i Njihov način življenja te omogućujemo da se ostvari kraljevstvo Božje na zemlji. O kako bi bilo dobro i za našu crkvenu i za nacionalnu budućnost da ponovno vratimo znak Krunice u naše obitelji, pa makar po dnevnoj desetici! Jer upravo je po Krunici Marija bila sigurnost našeg opstanka kroz povijest, ona nam je davala nadu u Domovinskom ratu, a ona će biti i zalog naše budućnosti za naš opstanak u zajednici europskih naroda. Time ćemo također ispuniti i želju Svetoga Oca: “Vi se pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitog života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom” (Ivan Pavao II, u Rijeci 2003.).

VREDNOTA NEDJELJNOGA ZAJEDNIŠTVA

9. To obiteljsko zajedništvo, hranjeno molitvom i međusobnom komunikacijom, neminovno se prenosi i na veliku obitelj Crkve i Države. U obitelji se uči kako ljubiti Domovinu, kako znati služiti čovjeku koji je potrebit naše pomoći te kako se pripremati za zrelo prihvaćanje drugoga u ljubavi kao suradnika, a ne kao slugu. Sav socijalni nauk Katoličke crkve temelji se upravo na zrelosti obitelji iz koje izlaze takvi članovi društva. Da bi to bilo moguće Crkva na poseban način ističe vrednotu nedjeljnog okupljanja članova velike obitelji Crkve oko Uskrslog Gospodina. On za slavljenje sv. Mise predviđa zajedništvo, koje se temelji na međusobnom prihvaćanju različitih. Ta on nam je rekao: “Ovo činite meni na spomen” (1 Kor 11,24). Na Misi se okupljamo kao zajednica koja je povjerovala Uskrslom te zajedno sluša njegovu riječ, razmišlja o toj riječi na temelju apostolskih pisama i Staroga zavjeta te hraneći se njegovim Tijelom i Krvi ulazi u svagdanji život svjedočeći Isusa Krista rođenog, umrlog i uskrslog. Stoga ponovno želim naglasiti koliko je važno za odgoj za zrelost mladih naraštaja da se to nedjeljno euharistijsko slavlje događa u zajedništvu čitavih obitelji, po svjedočenju starijih mlađim naraštajima da nam Krist svima ima što poručiti i da svakome može ponuditi odgovor na njegovo temeljno životno pitanje. Taj odgovor se prima u susretu Boga i čovjeka, a dobiva ga samo čovjek koji je spreman postaviti pitanje: “Tko si Gospodine?” (v. Dj 9,5), da bi po tom pitanju bio spreman u otvorenosti srca prihvatiti Kristovu riječ: “Ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti” (v. Dj 9,6). Na taj način svako nedjeljno slavlje postaje poticaj na život po uzoru na prvu kršćansku zajednicu, koja drukčijima postaje pozitivna provokacija, jer “u mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32).

OHRABRENJE I ČESTITKA

10. I na kraju, želio bih vas sve, dragi vjernici naše Vojne biskupije, ohrabriti za budućnost. Gospodin nam je dao sredstva za sigurnu i sretnu budućnost. Želim ponoviti riječi našega generalnog vikara koje je izrekao u zahvali na kraju sv. Mise u Mariji Bistrici, 7. listopada 2007., prigodom našega 15. hodočašća: “Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni” (Ps 126,3). Osvrnimo se oko sebe, braćo i sestre, i vidjet ćemo ta velika Božja djela. Želim Vas podsjetiti da je na današnji dan 1991. agresor raketirao Banske dvore, htijući nas obezglaviti, ali Gospa od pobjede, Kraljica Krunice nije to dopustila. Neka joj je slava u hrvatskom narodu, u hrvatskoj vojsci i policiji po hrvatskim braniteljima! Mi, živeći dostojno poziva na koji smo pozvani, svjedoci smo da nas je Ona zaštitila. I zato najavljujem danas svehrvatski projekt koji ćemo uz Vašu pomoć nastojati ostvariti. Uz potporu Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ministarstva kulture i Vojnog ordinarijata podignut ćemo spomenik krunici u Domovinskom ratu i tako se odužiti Njoj, našoj Odvjetnici, kao i svim moliteljima i svima onima koji su krunicu nosili i sada je nose. Medijski pokrovitelj bit će nam Glas Koncila. Otvoreni smo svima onima koji nas žele podržati. Stoga se nadamo i vašoj podršci. Neka to bude svjedočanstvo budućim generacijama da je Hrvatska stvorena hrabrošću naših branitelja i zagovorom Nebeske majke.
I zato od srca zahvaljujemo svima vama na prisutnosti i podršci, a osobito našim prijateljima iz inozemstva. Zaokružili smo 10 godina organizirane duhovne skrbi po našemu Vojnom ordinarijatu i 15 godina hodočašćenja našoj Majci u Lurd i u Mariju Bistricu. Pred nama je Marijanska budućnost. Hrabro idemo u nju, uvjereni da će Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta i dalje biti uz nas!
S tim željama i tom nadom u Marijansku budućnost, u prigodi ovogodišnjega Božića, blagdana čovjekoljublja našega Boga, obraćam se svima vama – gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici sa željom da po Kristovu rođenju, a temeljem iskustva vaše osobne i crkvene duhovnosti, okrenuti budućnosti budemo svjedoci svega onoga što nam je Gospodin po svojoj Majci učinio te nastojimo po suradnji s Njime djelovati tako da se On proslavi u našoj dragoj Vojnoj biskupiji. Stoga –
Sretan vam Božić
i blagoslovljena nova 2008. godina!

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

U Zagrebu, na Dan vukovarske žrtve za Domovinu,
18. studenoga 2007.