Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i vjernicima

Hristos voskrese!
“Uskrsnuća je danas dan, prosvijetlimo se duhom, narodi! Jer je ovo Pasha Gospodnja, prijelaz iz smrti u život. I od zemlje na nebo Krist povede nas koji pjevamo pjesmu pobjede”. (Kanon uskrs. Jutr.)

“Dođite svi vjerni, poklonimo se svetom Uskrsnuću Kristovom”. Radosnim ushićenjem i raspjevanim glasom poziva nas Crkva, naša majka, da se s veseljem i iskrenom zahvalnošću poklonimo pred najvećim događajem povijesti spasenja. Ne želimo danas dokazivati da je Krist doista uskrsnuo, jer “da Krist nije uskrsnuo, uzaludno bi bilo naše propovijedanje i naša vjera, bili bismo najbjedniji od svih ljudi” (1. Kor. 15). Ako bismo i živjeli na ovom svijetu, ne bismo bili kršćani jer nema kršćanstva bez uskrsnuća Kristova. Temelj naše kršćanske vjere jest i uvijek će biti istina Kristova uskrsnuća od mrtvih. To je uskrsnuće jamstvo i zalog našega spasenja; ono je obećanje i našega uskrsnuća u Posljednji dan. Uskrsnuće Spasitelja čovječanstva tješi nas, hrabri i uvjerava da smrt i grob nemaju posljednju riječ, da i za nas postoji nada uskrsnuća i neprolaznog blaženstva.

Slaveći Uskrs slavimo velika, divna i čudesna Božja djela, od stvaranja svijeta, poziva Abrahamova, izbavljenja izabranog naroda iz egipatskog ropstva, sve do utjelovljenja Božjeg Sina, prisjećamo se Kristovih čudesnih pobjeda i božanskih reformi koje su zbunile, zadivile i preobrazile svijet. Znanstvenici su se uzalud trudili da istraže i protumače tajnu Kristove mudrosti i izobrazbe. Niti jedan pedagoški sustav, niti jedna ustanova nije mogla izobraziti toliko savršenog čovjeka, kao što je Krist. Zasjao je takovim krepostima o kojima tadašnji svijet nije ni slutio. Zar ga nije, dok je umirao viseći na križu, prepoznao razbojnik i zamolio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje”?! (Lk. 23,42). Zar ga nije priznao rimski satnik koji je ispovjedio: “Doista, ovaj bijaše Sin Božji!” (Mt. 27, 54).

Isus Krist čije uskrsnuće slavimo, činio je čudesa, naviještao Radosnu vijest. Živio je među najsiromašnijima i najbjednijima, borio se protiv nepravde. Bio je ponizan i skroman. Nije tražio slave ni vlasti. “Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se naviješta evanđelje” (Mt. 11,5). Cijeli mu je život bio ispunjenje volje Oca nebeskog, ostvarenje cilja koji je odredilo nebo, a zemlja željno iščekivala. Prolazio je zemljom čineći dobro. Njegova proročanstva i navještaji jasno pokazuju da je unaprijed znao što ga čeka, ali je ipak svojevoljno i smjelo koračao u Jeruzalem, na teške muke i u sigurnu smrt. U Jeruzalemu su ga uhvatili, priredili mu suđenje – montirani proces, doveli lažne svjedoke koji su međusobno proturječili. Nisu mu mogli dokazati ni najmanju krivicu, a ipak su ga nepravedno osudili, nečovječno mučili i na križ razapeli. A on je na križu molio za neprijatelje i raskajanom razbojniku obećao raj. Ostavivši nam Mariju za majku, predao je duh Ocu.

Kad je Isus umro na križu, dvojica članova Sinedrija, Josip iz Arimateje i Nikodem, potajni Isusovi učenici i sljedbenici, položiše njegovo mrtvo tijelo u grob. Ali trećeg dana Isus je uskrsnuo. Pokazao se svojim apostolima, Mariji Magdaleni, pobožnim ženama, učenicima na putu u Emaus, a poslije četrdeset dana uzašao je k Bogu Ocu koji ga je i poslao na zemlju. Crkva mu se otada klanja i pjeva hvalospjeve njegovoj pobjedi nad smrću i grijehom. Zahvalnim vjernicima tolikih naraštaja pridružujemo se i mi početkom trećeg tisućljeća. I mi kličemo: Križu se tvojem klanjamo Vladaru i sveto Uskrsnuće tvoje slavimo! Snagom svoje božanske moći Krist je uskrsnuo od mrtvih. Stoga nije ni čudo da je križ, dotada znak užasa i sramote, postao najvećom svetinjom i predmetom štovanja svih kršćanskih naraštaja. Golgotski križ postao je najsvetijom vezom neba i zemlje, jer je na njemu prinesena krvna žrtva utjelovljenog Boga, po kojoj je ljudski rod izmiren s nebeskim Ocem.

Iz križa natopljena otkupiteljskom Kristovom krvlju prostrujao je novi život, nova načela, nova socijalna shvaćanja. Grubu silu zamijenila je jednakost djece Božje: pred Bogom su svi jednaki u pravima i dužnostima jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i otkupljen žrtvom golgotskog križa. Od tog svetog dana uskrsnuća usađen je križ u srce čovječanstva.

Kad se glas uskrsnuća Kristova raširio po svim krajevima zemlje, istodobno se počeo širiti i njegov nauk. Drvo križa prosvijetlilo je i obasjalo dušu palog čovjeka kao što proljetno sunce budi zemlju na novi život. I Isusovi sunarodnjaci i pogani počeli su primati krštenje. Križ je postao našim ponosom i znakom spasenja.

Pobožne žene mironosice donesoše prve apostolima glas o Isusovu uskrsnuću. Crkva ovako spominje taj događaj: “Evo Marije i njezine družice koje rano prije svitanja pohrliše na grob, te nađoše kamen odvaljen sa groba i čuše od anđela: Zašto tražite – kao da je čovjek – među mrtvima onoga koji prebiva u beskrajnoj svjetlosti? Pođite i svemu svijetu recite: usta Gospod, svladavši smrt, jer on je Sin Boga koji spašava ljudski rod”.

Razderan zastor u velebnom hramu kao potvrda da je otkupiteljska žrtva prinesena i od Boga primljena, označuje da je otvoren pristup u hram vječnosti svakom čovjeku “koji se Boga boji i čini pravdu” (Dap. 1,34) i da svako može stupati u svetište neba koje je svojom smrću svakome zaslužio, a svojim uskrsnućem otvorio Krist Gospodin.

Zato pjevamo iz dna duše temeljnu istinu naše vjere: Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i sušćim vo grobjeh život darova”. Naša je uskrsna pjesma doista pjesma slobodnih ljudi jer je Isus Krist jednom zauvijek rastrgao okove grijeha i smrti kad je treći dan uskrsnuo od mrtvih.

Sveti Otac Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu “Novo millennio ineunte” (“Ulaskom u novo tisućljeće”) kaže: “Razmatranje Kristova lika ne može se zaustaviti na slici Krista raspetoga. On je Uskrsnuli! Uskrsnuće je bilo Očev odgovor na njegovu poslušnost, kao što prisjeća Poslanica Hebrejima: “On je u dane svog zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišen zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja”. (5, 7-9). Sada Crkva gleda Krista Uskrsloga. Udaljena dvije tisuće godina od tih događaja, Crkva ih ponovno živi, kao da su se dogodili danas. Na Kristovu liku razmatra svoje blago, svoju radost. Poduprta tim iskustvom Crkva danas nastavlja svoj hod, kako bi i na početku trećeg tisućljeća Krista navijestila svijetu. On je “jučer i danas isti – i uvijeke” (usp. NMI br. 28).

Sveti Otac dalje naglašava da se, ako smo uistinu razmatrali Kristovo lice, moramo nadahnuti na “novoj zapovijedi” koju nam je dao: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”. Takova ljubav postaje znak raspoznavanja istinskih kršćana: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubav jedni za druge” (Iv. 13.35). Zajedništvo je plod i očitovanje te ljubavi, da po njoj postanemo “jedno srce i jedna duša” (Dap. 4,32). Na to nas prisjeća i apostol Pavao u svom hvalospjevu ljubavi (1 Kor. 13).

“Kad bih sve jezike govorio ljudske i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili praporac koji zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; i kad bih imao svu vjeru da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao – bio bih ništa.

I kad bih razdijelio sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Tolike će stvari i u ovom novom tisućljeću biti nužne za povijesni hod Crkve, no ako bude nedostajalo ljubavi, sve će biti beskorisno (usp. NMI br. 42).
Spominjući misao II Vat. Koncila: “Kršćanska poruka ne odvraća ljude od izgradnje svijeta, niti ih potiče da zanemare dobro drugih ljudi, već ih naprotiv na to još više obvezuje” (GS, 34), papa spominje mnoštvo potreba prema kojima kršćanin ne može ostati neosjetljiv:

“Kako se možemo držati postrance pred predviđanjima ekološke poremećenosti? Ili pred problemima mira, često ugroženog nemirom katastrofalnih ratova? Ili pred nepoštovanjem temeljnih ljudskih prava tolikih osoba, osobito djece? Ovdje mislim i na dužnost zauzimanja za poštivanje svakog ljudskog bića, od začeća do njegove prirodne smrti” (NMI, br. 51).

Sveti nas Otac poziva da krenemo naprijed s nadom.
“Sada nas ljubljeni Krist još jednom poziva da krenemo na put: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode”… (Mt. 28, 19) (usp. NMI. br. 58).

“Uskrsli Krist koji nam se pridružuje na našim putovima, dopuštajući da ga prepoznamo poput učenika iz Emausa u lomljenju kruha, neka nas nađe budne i pripravne da prepoznamo njegovo lice i da pristupimo našoj braći noseći veliku vijest: “Vidjeli smo Gospodina!” (NMI, br. 59).

Sretan Uskrs svim članovima Križevačke eparhije i ljudima dobre volje kako bi uskrsli Krist mogao ostati s nama kroz naše zemaljsko putovanje.
Hristos voskrese! Voistinu voskrese!

Križevci, 27. ožujka 2002.