“Pasha svjaščenaja nam dnes pokazaeja,
Pasha Hristos izbavitelj, Pasha vsih
Osvješčajuščaja virnih” (Uskrsna Utr.

Kristova Crkva, predvođena Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. zakoračila je u dvadesetprvo stoljeće i Treće tisućljeće. Na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja 2001. Sveti Otac je simboličnim zatvaranjem Svetih vrata na rimskoj bazilici sv. Petra zaključio svetu godinu Velikog jubileja. Ali tog istog dana papa je potpisao apostolsko pismo “Novo millennio ineunte” – “Ulaskom u novo tisućljeće”, naglasivši “da se za Crkvu otvara novi dio puta” i podsjetivši na Isusovu riječ Šimunu Petru “Izvezi na pučinu!” (Lk. 5, 4). Ta Isusova riječ, kaže Sveti Otac, “danas odjekuje za nas i poziva nas da se zahvalno spomenemo prošlosti, da živimo gorljivo sadašnjost i da se s povjerenjem otvorimo budućnosti: Isus Krist jučer i danas isti je i uvijeke”. (Hebr. 13, 8).

Prvi put u novom stoljeću i tisućljeću u vjeri i liturgiji Crkve slavimo i proživljavamo Kristov Pashalni misterij – jedinstveno i nedjeljivo otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.
Sveti Augustin u jednoj od najdubljih svojih uskrsnih propovjedi kaže: “Znamo, braćo, i najčvršćom vjerom držimo da je Krist za nas umro jednom, pravedan za grešnike, gospodar za sluge, slobodan za robove…Apostol kaže: Radi naših grijeha je bio predan, a radi našega opravdanja je uskrsnuo. (Rim. 4, 25). Dobro znate da se to jednom dogodilo; svetkovina pak to tijekom vremena ponavlja kao da se češće zbiva. Svetkovanje ne ostvaruje dogođeno nego ga slavi. Tako ne dopušta da prošlo nestane: “Žrtvovan je Krist, naša Pasha (1 Kor. 5, 7). On je, jasno, jednom ubijen. Više ne umire. Smrt više nema nad njim vlasti. Stoga kažemo da se Pasha zbila jednom i neće je više biti. Ali, u smislu blagdana, velimo da Pasha dolazi svake godine.

Ovamo pripada veličanstvena svečanost ove noći. Sada bdjenjem u neku ruku obistinjujemo Gospodnje uskrsnuće. Njega kroz razmišljanje točnije ispovijedamo kao već jednom ostvareno.“ (Sermo 220).
Kadgod se slavi liturgija na toj razini svijesti i vjere, ona naš um prožima događajem koji slavimo. Sveti Grgur Bogoslov kliče: “Jučer sam s njime umro, danas sam s njime oživljen. Jučer sam s njime bio pokopan, danas sam s njime uskrišen. “ sudjelujući u liturgiji Velikog tjedna i mi doživljavamo zajedno s Isusom prolaz kroz muku Petka, subotnje očekivanje u grobu i neprolaznu radost Uskrsnog jutra.

U jednoj slavnoj propovijedi iz II. stoljeća biskup Meliton i Sarda stavlja Kristu Uskrslome u usta ove riječi: “Ja sam uništio smrt i pobijedio neprijatelja… Dođite, dakle, sve obitelji čovječanstva ugnjetene grijesima i primite otpuštenje grijeha. Jer ja sam oproštenje vaše, ja sam Pasha spasenja.” A sv. Ambrozije veli: “Ti si se, Kriste, meni pokazao licem u lice. Susreo sam te u tvojim otajstvima.” Sveti Augustin u jednoj uskrsnoj propovijedi zanosno govori: “Koje li radosti, braćo! Radosti zbog spomena Kristove muke i njegova uskrsnuća, radosti zbog budućeg života. Ako takvu radost donosi obična nada, što će tek biti posjedovanje? Ovih se dana naš duh na sami pozdrav Hristos voskrese preobražava. Ne izgleda li nam da već sada kušamo nešto od nebeskoga grada?”

Sveti Otac Ivan Pavao II. poziva nas u svojoj najnovijoj enciklici da promatramo Pashalno otajstvo u cijelosti. Pred našim pogledom najprije prolazi prizor agonije u Getsemanskom vrtu. Isus moli Oca da, ako je moguće, otkloni od njega čašu boli, ali prihvaća unaprijed Očevu volju i odluku. Isusov krik na križu “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk. 15, 34) ne odaje tjeskobu očajnika već molitvu sina koji predaje svoj život Ocu u ljubavi, radi spasenja sviju. Njegove oči ostaju zagledane u Oca. Samo on koji vidi Oca osjeća što znači grijehom odbijati Božju ljubav. Prije i više negoli u tijelu, njegova je muka strašno trpljenje u duši. ali Evanđelje nas prisjeća da Isus, premda u dubokoj boli, umire moleći oproštenje za svoje krvnike i izražava Ocu svoje sinovsko predanje: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” (Lk. 23, 46).

No naše se razmatranje ne može zaustaviti na slici Krista Raspetoga. On je uskrsnuo! Kad ne bi bilo tako, bilo bi uzaludno naše propovijedanje, uzaludna naša vjera! Uskrsnuće je Očev odgovor na Sinovu poslušnost, kako nas prisjeća poslanica Hebrejima. “Krist je u dane svog zemaljskog života prinosio molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti; premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.” (5, 7-9). Sada Crkva gleda Krista Uskrsloga. Čini to hodajući tragom apostola Petra koji je prolio suze zbog svojega zatajenja i ponovno nastavio put priznajući Kristu svoju ljubav: “Ti znaš sve; tebi je poznato da te ljubim!” (Iv. 21, 17). Crkva to čini pridružujući se apostolu Pavlu koji ga je susreo na putu u Damask i, zahvaćen Kristovom ljubavlju govorio: “Meni je život Krist, a smrt dobitak!” (Fil. 1, 21).

Udaljena dvije tisuće godina od tih događaja, Crkva ih ponovno živi kao da su se dogodili danas. Crkva nastavlja svoj hod, kako bi na početku trećeg tisućljeća Krista navijestila svijetu… (NMI br. 26, 27 i 28).
Slušatelji prvog Petrovog govora u Jeruzalemu na dan silaska Duha Svetoga pitali su Petra i druge apostole: “Što nam je činiti, braćo?” Tako i mi moramo pitati na početku trećeg tisućljeća. Ne moramo izmišljati neki novi program. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz Evanđelja i žive predaje, a ima središte u samome Kristu kojeg treba upoznati, ljubiti i nasljedovati. To je i program za treće tisućljeće.

Prije svega to je sveopći poziv na svetost. “Svi su vjernici bilo kojeg staleža i stupnja pozvani na potpuni kršćanski život i savršenu ljubav.” (LG 40). Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakog čovjeka. I mnogi laici (svjetovnjaci) su se posvetili u najredovitijim životnim okolnostima. Vrijeme je, kaže Sveti Otac, da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to visoko mjerilo redovitog kršćanskog života; čitav život crkvene zajednice i obitelji mora ići u tom smjeru.
Za tu pedagogiju svetosti potrebna je molitva. Potrebno je naučiti moliti, kako su apostoli molili” (Lk 11.1). U molitvi se razvija razgovor s Kristom koji nas čini prisnima s njime: “Ostanite u meni i ja u vama.” (Iv. 15, 4). Naše kršćanske zajednice trebaju postati vjerodostojne škole molitve koja nije samo molba za pomoć nego i zahvala, hvalospjev, klanjanje, razmatranje, slušanje – sve do zanosa srca. Otvarajući srce ljubavi prema bogu, otvaramo ga također ljubavi prema bližnjemu i osposobljavamo se za izgradnju povijesti prema Božjoj zamisli. (NMI br. 32, 33, 34).

Liturgija je “vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojeg proističe sva njezina snaga.” (SC, 10). Treba naglasiti osobito nedjeljnu liturgiju (euharistiju) i samu nedjelju shvaćenu kao poseban dan vjere, dan Krista Uskrsloga i dara Duha Svetoga. Dvije tisuće godina kršćansko se vrijeme broji spomenom na onaj “prvi dan po suboti” u koji je Krist Uskrsli donio apostolima dar mira i duha Svetoga. Ne znamo koje će nam događaje donijeti tisućljeće koje započinje, ali posjedujemo sigurnost da će ono ostati u rukama Krista, “Kralja nad kraljevima i gospodara nad gospodarima” (Otk. 19, 16).
Sveti Otac želi da sudjelovanje na nedjeljnoj liturgiji bude za svakog vjernika središte nedjelje i nezaobilazna obveza koju treba živjeti ne samo da bi se izvršila zapovijed već kao potreba dosljednog i svjesnog kršćanskog života. Nedjeljna liturgija (euharistija) okupljajući tjedno kršćane kao Božju obitelj oko stola Riječi i Kruha života lijek je protiv raspršenosti i otuđenja. Upravo euharistijskim sudjelovanjem dan Gospodnji postaje također dan Crkve kao otajstva zajedništva i jedinstva. (NMI br. 35, 36).

U zaključku svog apostolskog pisma Ivan Pavao II. kaže:
“Uskrsnuli Krist koji nam se pridružuje na našim putovima, dopuštajući da ga prepoznamo poput učenika iz Emausa u lomljenju kruha (Lk. 23, 35) neka nas nađe budne i spremne da prepoznamo njegovo lice i da pristupimo našoj braći noseći veliku vijest: “Vidjeli smo Gospodina!” (NMI br. 59).
Radujmo se Kristu Uskrslome!

“On nas je izveo
iz ropstva na slobodu,
iz žalosti u radost,
iz tame u svjetlost,
iz potlačenosti u vječno kraljevstvo.” /Meliton i Sarda, O Pashi, br. 68/

Taj veliki dan, što ga Uskrsli podari, dan radosti i Božjeg blagoslova, iz sveg srca svim pripadnicima bogospasajeme Križevačke eparhije, čestitam sretan i blagoslovljen Uskrs, sa željom da ga provedu u ozračju duhovnog veselja i nepodijeljene uskrsne radosti, sa pozdravom:

HRISTOS VOSKRESE! VOISTINU VOSKRESE!

Slavomir Miklovš
vladika križevački