Na početku utakmice koja je završila pobjedom domaćina Crno-Ploče, rezultatom 3:2, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas uručio je ček vrijednosti 10.000 kn Leonardinoj sestri Loreni. Taj iznos darovali su svećenici iz HNRS-a, odvojivši od svoje mjesečne naknade. Na igralištu je bila postavljena kutija za dobrovoljne priloge gledatelja koji su došli podržati taj mladi život i obitelj u potrebi.

Svećenici su do pred kraj utakmice imali vodstvo od 2:1. Golove su dali don Kristijan Stojko, župnik u Ivancu pokraj Varaždina i don Josip Benko, katedralni župnik u Bjelovaru. U posljednjih pet minuta Crno – Ploče izjednačili su golom iz jedanaesterca, a onda i poveli. U reprezentaciji svećenika bili su Šime Žilić (golman), Stjepan Matezović, Darko Banfić, Vladimir Brizić, Kruno Juraković, Alojz Ćubelić, Mladen Parlov, Josip Benko, Domagoj Matošević, Žarko Relota, Kristijan Stojko, Zvonimir Mikulić, Pavao Filipović i dr. Damir Erceg.

Svećenici su došli iz svih dijelova Hrvatske. U plemenitoj nakani pridružili su se i studenti iz Rima. „Pula, Osijek, Split, Zagreb, Neretva i drugi gradovi, nema županije odakle nisu došli. Nama nije cilj samo odigrati utakmicu. Nama je cilj susresti se i učiniti nešto dobro. Humanitarno djelovati primarni je cilj reprezentacije svećenika. Nikad nam rezultat nije bio u prvom planu. Organiziramo utakmicu jer je to povod i način da ostvarimo plemenitiji cilj. To je povod da se okupimo i pokažemo kako još uvijek možemo nešto učiniti za čovjeka u Hrvatskoj“, rekao je fra Žarko Relota.

Roditelji Leonarde, Sanja i Auzebio Marnika, sudionicima utakmice poslali su pismo zahvale sljedećeg sadržaja: „Dragi svi. Šaljemo vam jedno veliko Hvala, iako riječi u ovom trenutku nisu dovoljne. Hvala vam od srca što ste nam u ovim teškim trenucima još jednom pokazali kako nismo sami i zaboravljeni. Nakon svih ratova i oluja, pred nama se našla još jedna teška bitka, najteža od svih, ona u kojoj kao roditelji strepimo nad životom svoga djeteta. Sigurni smo da ćemo iz ove borbe izaći kao pobjednici, da će naša Leonarda uskoro bolnički krevet zamijeniti s igralištem i da ćemo opet živjeti normalno. A do tada, hvala svećenicima, mještanima Crnog i Ploče, braniteljskim udrugama, obitelji, rodbini i prijateljima na porukama podrške, na lijepim gestama i pozitivnim emocijama. Zbog ljudi poput vas, lakše prolazimo kroz ovaj teški period života“.

„Svećenici članovi reprezentacije sve što rade, rade u dobre svrhe. I ja sam za tu prigodu odjenuo majicu ‘Blaženije je davati’. Bitno je činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega. Evanđelje kaže da je to najvažnije od svega. To je oblik ljubavi prema Bogu koja se prelijeva u ljubav prema bližnjemu, pogotovo prema onima koji su ugroženi. Drago mi je da sam sudjelovao i podržao to vrijedno djelo“, rekao je biskup Ivas.

U Zadru se taj dan mons. Ivas zatekao zbog osobne potrebe. Budući da je zadarski nadbiskup Želimir Puljić bio spriječen doći na utakmicu, tijekom dana mons. Puljić pohodio je svećenike u župnoj kući u Pločama gdje ih je susreo i zahvalio im na toj inicijativi. „Onda mi je nadbiskup Puljić rekao, ‘Budući da ne mogu doći, ja te delegiram’“, rekao je mons. Ivas. Bilo mu je povjereno izvršiti i prvi udarac loptom sa središta terena na početku utakmice. „Svećenik Ante Pavlović s kojim sam došao iz Šibenika rekao mi je: ‘Biskupe, nije za vas više balun, nego balote’. Ali, igrao sam ja nekada i na krpaše, lopte koje su bile od krpe, to su bile naše prve lopte. Kao sjemeništarci igrali smo nogomet na Bokanjcu u Zadru, kao bogoslovi igrali smo na Šalati. Kako sam rastao, preselio sam se u gledalište. Treba uvijek priznati realni status, shodno mogućnostima“, rekao je biskup Ivas, pohvalivši svećenike kako čine lijepu reprezentaciju.

Izbornik HNRS-a 17 godina je vlč. Krešimir Žinić, župnik u Ždralovima pokraj Bjelovara. Nakon utakmice sažeo je dojmove. „Bila je dobra utakmica, to su dvije podjednake momčadi, ali domaćin je imao dužu klupu. Mi, nažalost, nismo imali dovoljno igrača za zamjenu. Mislim da je presudilo to i mirnoća u igri u posljednjim minutama. Zabili smo gol za 2:1, ostalo je pet minuta do kraja, i u tih pet minuta dobili smo dva gola. Umjesto da mirno privedemo utakmicu, primili smo dva gola“, rekao je vlč. Žinić.

U revijalnoj ekipi svećenika u Crnom bili su mnogi veterani. „To je super veteranska ekipa svećenika. Ta je ekipa igrala početkom 2000.-ih godina, mi smo sad 50 i plus godina. Imali smo par mladih svećenika. Ova klapa je igrala zajedno 15-ak godina, zaista su igrali vrhunski nogomet. Malo su nas stigle godine, pa ne možemo više kao prije“, rekao je izbornik Žinić. Sadašnja nova ekipa svećenika u reprezentaciji ne osvaja više prva mjesta na natjecanjima kako su to uspijevali sadašnji veterani. Hrvatska reprezentacija svećenika tri puta bila je europski prvak, bili su i europski doprvaci, srebrni i brončani na međunarodnim natjecanjima.

„I dalje je naša reprezentacija jaka. Mi smo svećenici i imamo pastoralne obveze koje su nam prioritet, nogomet je u drugom planu. Posljednjih par godina nismo mogli napraviti pravu ekipu, igrati u punom sastavu, uvijek je netko imao neke pastoralne obveze. I to je pridonijelo malo lošijem rezultatu. U veljači ove godine na Europskom prvenstvu u Češkoj osvojili smo deveto mjesto. Išli smo na to prvenstvo desetkovani“, rekao je vlč. Žinić, istaknuvši da se uvijek odazivaju na humanitarne akcije. „Nama je to misao vodilja. Mi nismo svećenici koji bismo se okupljali samo da igramo nogomet. Nego želimo kroz tu igru učiniti nešto dobro. To je naša deviza i od toga ne odstupamo, koliko god bili stari. Gdje god dođemo, imamo publiku, prijatelje s kojima se lijepo družimo, zabavljamo i uvijek se volimo vratiti“, rekao je izbornik Žinić.

Kapetan reprezentacije svećenika je vlč. Domagoj Matošević, rektor svetišta u Mariji Bistrici. Nakon utakmice zahvalio je dragim domaćinima koji su ih lijepo primili. „Igralište je bilo jako lijepo za igru, bilo je puno ljudi, lijepo smo igrali, bez grubih startova i pritisaka. Baš je bilo mirno i sportski, lijepa atmosfera. Taj susret i nama je veliki dar jer smo se tijekom korona krize malo družili. Nama je ovo prvi susret svećenika i to dviju generacija, seniorske – prve generacije koja je počela igrati s nama mlađima. Baš smo radosni što smo se nakon dugo vremena mogli okupiti. Kriza može biti dar da shvatimo koliko su te male stvari zapravo velike – biti zajedno, igrati nogomet, družiti se, zajedno se pomoliti, popiti piće, prekrasno“, rekao je vlč. Matošević. On je bio najmlađi kad je počeo igrati sa sadašnjim seniorima, a sada je među starijima u sadašnjoj generaciji igrača.

„Prva generacija svećenika nogometaša postizala je super rezultate. Ali svećenička prvenstva iz godine u godinu sve su bolja. Ekipe su organiziranije. Svaka bolja momčad ima svog trenera, to su i profesionalni sportaši, nogometaši; npr. BiH vodi Mato Neretljak, poznati igrač Hajduka. To su jako dobre momčadi i teško je ostvariti dobar rezultat. I mi smo imali dobrih rezultata, ali nismo uspjeli ponoviti ono što je postigla prva generacija svećenika koja je stvarno bila talentirana, počevši s Crnjakom. On je bio pokretač, spiritus movens naše reprezentacije. Tehnički je bio snažan, motivator i lijepo pjeva. Najvažnije je druženje svećenika“, rekao je kapetan Matošević, poručujući da im je cilj pomladiti reprezentaciju, vidjeti tko su novi zaređeni svećenici, potencijalni igrači.

Nekad zadnji vezni Tadija Crnjak, profesor je teologije i povijesti na KBF-u u Đakovu. Široko slavonsko srce vuklo ga je da iz Slavonskog Broda dođe samo kako bi podržao kolege svećenike i humanitarnu nakanu. „Mi smo došli ponajprije radi plemenitog cilja, pomoći djevojčici. Žao mi je roditelja koji prolaze kroz tešku situaciju. Zato sam došao pomoći akciju, kao podrška obitelji i svećenicima“, rekao je Crnjak.

O. Relota je poželio organizirati susret HNRS-a u Zadru u sklopu proslave 30. obljetnice Župe sv. Petra u Pločama. „Uz vjerski, znanstveni, povijesni i kulturni dio, želio sam upriličiti i rekreativni događaj koji bi okupio ljude u veće zajedništvo. To je odgođeno zbog korone. Kad sam čuo za teško stanje djevojčice, poželio sam organizirati humanitarni događaj kako bismo iskazali poštovanje prema toj obitelji, molili za zdravlje i materijalno pomogli, da im u toj teškoj situaciji iskažemo blizinu i poštovanje. Uvijek smo se dogovarali, gdje god čujemo da postoji materijalna potreba, a mi možemo pomoći, da ćemo se uključiti. Mi u reprezentaciji poznajemo se na terenu i kao osobe. U stalnom smo u kontaktu i čujemo se i izvan nogometnog konteksta. Apeliramo i na mlađe svećenike, svi su dobrodošli, koji misle da bi mogli igrati. Mi ne gledamo samo nogometne kvalitete. Gledamo i ljudske kvalitete, svećeničke i vedri duh koji možemo unositi u društvenu zajednicu“, poručio je fra Žarko.

Dobro djelo u Crnom pomogao je i don Mladen Parlov, dekan splitskog KBF-a. „Kažu da sam dobro igrao nogomet. Počeo sam u mlađim kategorijama u Mladosti iz Prološca. Za vrijeme srednje škole igrao sam za NK Mračaj iz Runovića i tada su mi predviđali veliku nogometnu karijeru. No, ja sam mislio da trebam završiti fakultet i baviti se knjigom. Ali nogomet mi je ostao velika ljubav. I za vrijeme boravka u Rimu imali smo nogometnu reprezentaciju Hrvata svećenika, zvala se Croatia, osvajali smo turnire“, prisjeća se nogometni i teološki doktor Parlov. Godinama je bio dio reprezentacije svećenika s velikom radošću i zadovoljstvom. U malom nogometu može igrati sve pozicije, a u velikom nogometu igra zadnjeg veznog, „gdje treba puno trčati, oduzimati lopte i davati lopte“.

„Sport općenito, a nogomet posebno, pobuđuje emocije koje rijetko što može pobuditi u životu. Za mene su naši nogometni susreti najprije prigoda da susretnem braću svećenike, da se vidimo i družimo. Osim svetog reda i pripadnosti svom narodu, nas u reprezentaciji veže i ljubav prema nogometu. Ali nikada to nije samo nogomet. Uvijek su to svećenički susreti protkani molitvom, druženjem, slavljem misa i često humanitarnom akcijom“, rekao je Parlov.

Na činjenicu da je sastavni dio reprezentacije želja pomoći zajednici, don Mladen je rekao: „Svećenik je postao svećenik zbog toga. Ne radi sebe, nego zbog služenja svom narodu, Bogu i Crkvi, onima kojima nas Bog šalje. Kroz ovo druženje s radošću susreta s braćom svećenicima povezujemo i humanitarno, da to bude karitativno“. Reprezentaciji treba podmlatka. „Zato sam i napustio reprezentaciju kao aktivni igrač, jer sam računao da treba otvoriti prostor mlađima da dođu i iskuse to što smo mi iskusili. Da iskuse radost druženja, nogometa i svećeništva. No, mladi svećenici kao da se nerado uključuju ili ako se uključe, to nije na način kako smo mi stariji proživljavali. Dakle, s puno radosti, zato što susrećemo subraću svećenike. Mislim da se mlađi svećenici tome još trebaju učiti – kako je važno susretati se, kako je važno iskazati radost da vidiš kolegu svećenika iz drugog dijela Hrvatske kojega duže nisi vidio. Ta međusobna radost treba biti veliki motivator, veliki razlog za nove susrete i za nova druženja, novu radost i za humanitarne akcije“, istaknuo je Parlov.

Potvrđuje kako biti članom reprezentacije svećenika znači – više od igre. „Nikad to nije samo igra. Budu tu i duhovni nagovori, padne i puno šale i puno smijeha, ali treba nam svega. I susreta, radosti, šale, smijeha. Ali nadasve nam treba Duha Božjega i duhovnosti. Na europskim prvenstvima, uvijek je naša reprezentacija, mi Hrvati uvijek smo bili oni koji su okupljali druge reprezentacije na zajednička druženja, na pjesmu, razgovor, svećenička druženja. Uvijek smo mi bili inicijatori tih druženja. Volio bih da mlađi naraštaji koji ulaze u reprezentaciju u tom tonu okupljanja radosti zbog svećeničkog druženja i susreta braće svećenika, nastave kao što smo mi stariji prije to radili“, potaknuo je don Mladen Parlov.

Koliko reprezentaciju prati duh radosti i smisao za duhovitost, potvrdio je don Pavao Filipović, župnik u Suhopolju. Nakon utakmice je rekao: „Najbolji sam igrač u reprezentaciji, ali često sam žrtva taktike. Stavljaju me uvijek u rezervu, ali iz taktičkih razloga. Zato me ljudi često ne vide po terenima. A za rezultat, nema veze. Ni ne znam koji je. Na majicama imamo natpis ‘Blaženije je davati nego primati’. To se odnosilo na golove također, pa smo pustili domaćima da oni više daju. Volimo kad su dobri domaćini“, rekao je taj vedri svećenik koji je dio reprezentacije od početka. „Igram na poziciji bočnoga koji probija, ali morao sam čuvati talente, da se odmah sve ne vidi. S reprezentacijom pojačavamo zajedništvo. Još kad je igra poduprta humanitarnom akcijom, to postaje snažnije i vrijednije. Drago mi je uvijek se odazvati“, poručio je don Pavao Filipović.

Među gledateljima bili su i brojni roditelji s djecom, želeći pomoći sumještanku, kao roditelji osobito suosjećajući s boli zbog trpljenja djeteta. U Crnom je poznato uprizorenje živih jaslica, a Leonarda je prošlih godina uprizorila lik Majke Božje. Ima sestre Luciju i Leonoru. Leonarda je upisala prvi razred Srednje medicinske škole kad su joj otkriveni zloćudni limfni čvorovi. „Malena je optimist, jaka je. Njeni mama i tata su razvojačeni hrvatski branitelji, bili su oboje po pet godina u Domovinskom ratu. Majka je nezaposlena, zet je bio zaposlen. To je krasna obitelj, katolička, hrvatski osviještena, pošteni i skromni ljudi, velikog srca i duše. Obitelj je zahvalna svim ljudima dobre volje koji pomognu. Svaka pomoć je dobrodošla. U Svetom pismu 365 puta piše kako Bog kaže ‘Ne boj se’. Dakle, za svaki dan u godini, po jedno – Ne boj se. To je poruka“, rekla je Maja Ivković Bučić, sestra Leonardine majke Sanje.

Donaciju je dala i Udruga Šijavoga iz Privlake koja promiče tradicijske vrijednosti. Tko želi pomoći obitelji Marnika, može uplatiti na žiro račun Hrvatske poštanske banke: HR2123900013102468833.

Ove godine Hrvatska nogometna reprezentacija svećenika obilježava 25 godina djelovanja. Korona je odgodila taj svečani spomen u svibnju, no jubilarno obilježavanje nogometne promocije hrvatskih svećenika će se održati. „Pokušat ćemo dobiti kolege svećenike iz različitih zemalja Europe da sudjeluju s nama u obilježavanju 25 godina našeg djelovanja. Želimo organizirati turnir u Zagrebu humanitarnog karaktera za sve koji su pogođeni potresom u Zagrebu. To ćemo sigurno učiniti, vjerojatno u rujnu“, s odlučnim osmijehom rekao je izbornik reprezentacije vlč. Krešimir Žinić, još jednom potvrđujući kako se i u prigodi srebrnog jubileja ne udaljavaju od svoje nogometne misije i duhovnog poslanja: imati pogled suosjećanja prema svom narodu i pomoći ljudima u potrebi.