Sloboda vjeroispovijesti i prava građana koja iz nje proizlaze, temeljna su ljudska prava, zapisana u brojnim deklaracijama i poveljama svjetske zajednice, ali i u Ustavu Republike Hrvatske. Hrvatsko je društvo kroz povijest građeno na višenacionalnim i viševjerskim osnovama. Ne začuđuje, stoga, činjenica da su protivnici demokracije i slobode uvijek smatrali najvažnijim najprije poremetiti odnose među vjernicima različitih konfesija, kao što ne iznenađuje i spoznaja da su arhitekti čistih etničkih država na prostoru bivše Jugoslavije – koje nastoje stvoriti etničkim “čišćenjem”, “humanim preseljenjima” i etničkim inženjeringom – svoje partnere tražili u dijelovima vjerskih zajednica koje su ropstvo pretpostavile slobodi, a mržnju ljubavi.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava od početka je svoga djelovanja posebnu pozornost posvećivao vjerskim pravima i slobodama građana, osobito stoga što su u svijetu prisutne brojne optužbe kako je ovaj rat zapravo “vjerski rat”. Odbor ne prihvaća takva stajališta, iako ne osporava činjenicu da su brojni vlastodršci, ali i pojedini službenici crkava i vjerskih zajednica, i u ovom ratu zloupotrebljavali vjerske osjećaje radi jačanja mržnje i u vjerskim razlikama pronalazili uporište za opravdanje vlastitih političkih ideologija.
Hrvatska demokratska javnost dočekala je demokratske promjene u Hrvatskoj kao mogućnost konačnog raskida s tradicijom u kojoj su vladajući krugovi nastojali iskoristiti i upotrebljavali crkvene zajednice za učvršćivanje svoje političke vlasti. Činili su to arbitrirajući crkvene zajednice za učvršćivanje svoje političke vlasti. Činili su to arbitrirajući nad crkvama na različite načine – od miješanja u personalna pitanja do određivanja mjere političke ideologizacije vjerničkih odnosa u danom trenutku. Odbor smatra da je upravo sada vrijeme da se prekine s takvom praksom, te da se prema cijelom hrvatskom društvu poene primjenjivati načelo zakonske deregulacije i smanjivanja uloge države u društvenim odnosima pa onda, dakako, i u odnosima s vjerskim zajednicama. Crkva i država moraju biti odvojene jer svaka njihova povezanost otvara vrata klerikalizaciji koja uvijek šteti vjerskim zajednicama i pojedincu, bio on vjernik ili nevjernik.
Zastupajući načelo individualnih sloboda kao temeljno načelo hrvatskoga društva, smatramo da nije potrebno donositi posebne zakone kojima bi se propisivala prava vjernika jer Ustav Republike Hrvatske svakom građaninu jamči slobodan život u skladu s njegovim vjerskim svjetonazorom i osjećajima.
Jednako tako smatramo da je postojanje posebnih vjerskih komisija ili bilo kakvih tijela koja bi posebno uređivala odnose vjerskih zajednica i civilnih vlasti, rezultat onog načina razmišljanja koji pretpostavlja autoritarni oblik vladavine, u kojem država zadire u privatni život građana, što je sa stajališta demokratskih načela neprihvatljivo. Ljudska prava vjernika moguće je i nužno uređivati prije svega jačanjem pravne države i zaštitom pojedinca od presizanja državne vlasti.
U tom kontekstu smatramo da se sva prava vjernika i vjerskih zajednica moraju rješavati u nadležnim ministarstvima. Tako npr. problem vlasničkih odnosa vjerskih zajednica mora biti rješavan u okviru procesa privatizacije i denacionalizacije, na temelju istih kriterija koji će biti primijenjeni za sve građane Republike Hrvatske. Što se pak tiče odgoja i obrazovanja vjernika i vjerskih službenika te reguliranja vjerskih običaja u državnim i javnim službama, u školama i na sveučilištima, držimo da je u zakone koji uređuju ta pitanja nužno ugraditi one odredbe koje će jamčiti slobodu svakog pojedinca da, u skladu sa svojim vjerskim (ili nevjerničkim) svjetonazorom, može živjeti u slobodi.
Činjenica da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj crkvi te da je hrvatsko društvo građeno na onim svjetonazornim vrijednostima koje su crpljene iz kršćanstva, a osobito katolicizma, ne može izravno osiguravati privilegirani status građanima pripadnicima kršćanskih denominacija, a pogotovo ne samo katolicima. O toj atmosferi u hrvatskom društvu zorno svjedoči činjenica da 450-godišnjica smrti Martina Luthera, koju je nedavno zabilježio cijeli svijet, hrvatski mediji gotovo i nisu spomenuli.

Posebno smatramo potrebnim naglasiti opasnost od nastojanja sadašnje vlasti Republike Hrvatske da manipulacijom katoličkom tradicijom divinizira svoj model političkog vladanja, izjednačujući katolicizam i hrvatstvo. Pri takvom se nastojanju mnogi prigovori i kritike vlasti istodobno proglašavaju i kritikom ili čak napadom na Crkvu i sustav vrijednosti koji ona propovijeda, i obratno.
Odbor smatra posebno važnim upozoriti na zloupotrebu vjerskih institucija, vjerskih skupova i vjerskih medija u svrhu političke agitacije kao i progona intelektualizma i gušenja slobode. Pojedini su vjerski službenici koristili medije, propovjedaonice ili vjerske skupove za pravu harangu protiv onih koji politički misle drugačije, protiv opozicije, nezavisnih intelektualaca, sindikalnih aktivista i nacionalnih manjina, ne libeći se čak otvorene propagande zagovaranjem totalitarizma, nacističke i fašističke ideologije, četništva i ustaštva pa i iskrivljavanja povijesti. Posebno su na udaru pojedinih medija i struktura vjerskih zajednica bili intelektualci vjernici koji su iskazali kritički odnos spram pojedinih njihovih ideja i poteza.
S velikom uznemirenošću i brigom upozoravamo javnost da pojedini nastavnici (zlo)upotrebljavaju predmet vjeronauka za integralizaciju hrvatskog društva po katoličkom modelu. Brojni su primjeri vrijeđanja i ponižavanja učenika koji ne žele pohađati katolički vjeronauk: od toga da nastavnici bacaju u smeće nekatolička izdanja Svetog pisma do toga da se izruguju drugim ispovijedanjima, proglašavajući ih sektama te iznoseći neistine o njima. Tome pridonosi opća društvena klima u kojoj se svi hrvatski državljani srpske nacionalnosti, a osobito pravoslavni vjernici, proglašavaju kolektivnim krivcima za sve zločine koje su srpski agresor i četničke formacije počinili u ovom ratu.
Hrvatski helsinški odbor osnovao je Komisiju za vjerska i vjernieka prava sa zadatkom da prati kršenja ljudskih prava vjernika i da razvija duh tolerancije, međureligijskog dijaloga i ekumenizma među pripadnicima različitih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Komisija već više mjeseci prati različita kršenja vjerskih prava i analizira položaj vjerskih zajednica u nas. U tu su svrhu obavljeni razgovori s predstavnicima vjerskih zajednica koje su se obratile Komisiji s pritužbama o kršenju vjerničkih i ljudskih prava građana. Prikupivši na taj način potrebne podatke i konkretne pritužbe, članovi Odbora iz sastava Komisije razgovarali su s potpredsjednikom hrvatske Vlade i predsjednikom Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama dr. Jurom Radićem.

Još u ljeto 1995. gospodin Radić je najavio novi Zakon o vjerskim zajednicama, obećavši da će sve vjerske zajednice do jeseni 1995. dobiti Nacrt zakona radi davanja primjedbi i sugestija te da će tek tada zakonski tekst biti upućen u saborsku proceduru. No, to obećanje ni do danas nije ispunjeno. Članovi Odbora su u razgovoru upozorili na neprihvatljivost mogućeg zakonskog rješenja po kojem bi se “status” vjerske zajednice sticao na temelju numerusa claususa. Neprihvatljivo je, naime, da se brojem utvrđuje što jeste a što nije vjerska zajednica, bez obzira radi li se o 35.000, 50.000 ili bilo kojem drugom broju vjernika. Takav kriterij ne prihvaćaju ni članovi drugih vjerskih zajednica – Islamske i Židovske te crkava iz pokreta Reformacije. Jednako tako ukazano je i na neprihvatljivost kriterija “povijesnosti” u određivanju vjerskih zajednica.
Članovi Odbora su također izrazili i svoje nezadovoljstvo s djelovanjem Državne komisije u proteklom trogodišnjem razdoblju, s obzirom da ona nije na odgovarajući način pridonosila razvijanju dijaloga i suradnje s vjerskim zajednicama i građanskim inicijativama, poput Udruge za vjersku slobodu, i s obzirom da je kroz to vrijeme pretežno razgovarala s predstavnicima Katoličke crkve.
Nepredočavanje Nacrta zakona na uvid vjerskim zajednicama i javnosti u obećanom roku, gospodin Radić je pravdao izjavom da se još uvijek “traga za adekvatnim modelom”. To, međutim, prema njegovim riječima, ne sprečava vjerske zajednice da Komisiji pošalju svoje sugestije o zakonu (koji nisu ni vidjele!) Osim toga, dodao je g. Radić, od predstavnika vjerskih zajednica nisu niti tražene pisane primjedbe i sugestije na zakonski tekst! (osim Katoličke crkve s kojom je pripremljeno nekoliko ugovora). Odgovornost za kašnjenje Nacrta zakona on je prebacio na predsjednika Sabora, koji mu još “nije dao termin zbog kašnjenja u radu Sabora od tri do četiri mjeseca”. Što se tiče kriterija o broju članova za određivanje vjerskih zajednica, g. Radić je rekao da ga ne smatra nužnim, niti ga izričito podržava, te da se u izradi novog zakona razmišlja o mogućnosti korištenja kriterija “povijesnih” i “novih” religija, odnosno vjerskih zajednica. On je prihvatio primjedbu da je Komisija pretežno rezgovarala samo s predstavnicima Katoličke crkve, rekavši kako to “uzima kao osobnu odgovornost i na osobni teret”. No dodao je i činjenicu da je njegova Komisija nastala prvenstveno kao odgovor na poticaj katoličkih biskupa za uspostavljanje dijaloga.
Predstavnici Odbora upozorili su predsjednika Državne komisije na neke konkretne slučajeve kršenja vjerskih prava i na neadekvatan položaj vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Pri tome su mu prenijeli stav Odbora, ali i opetovane primjedbe vjerskih zajednica o (ne)prisutnosti drugih vjerskih zajednica u televizijskim i radijskim emisijama, zbog čega je, među ostalima, već ranije prosvjedovala Udruga za vjersku slobodu. Odbor smatra da ovakav odnos i medijsko zanemarivanje jednih i selektivno prikazivanje drugih vjerskih zajednica proizlazi iz činjenice da pojedinci unutar strukture vlasti žele katoličku vjeroispovijest prikazati kao dominantnu, državnu i jedino ispravnu. Takvim su se nastojanjima doduše – ali tek nakon dužeg razdoblja takve prakse – javno suprotstavili katolički biskupi.
Primijećeno je, također, da se u brojnim napisima u medijima stvara negativna klima prema pojedinim vjerskim zajednicama, koje se proglašavaju sektama, omalovažava ih se, difamira, ignorira i vrijeđa. Takva bi se klima, upozoreno je, mogla iskoristiti za zakonsku regulativu koja bi lako mogla onemogućiti slobodno djelovanje vjerskih zajednica.
Istaknuvši da je u vrijeme agresije na Hrvatsku mnogim vjernicima katolicima učinjena velika nepravda, materijalna i duhovna šteta uništavanjem crkava i raseljavanjem brojnih župnih zajednica, članovi Odbora su istodobno upozorili da su u ratu stradali i brojni vjerski objekti drugih kršćanskih denominacija. Rušenje brojnih katoličkih i protestantskih bogomolja ne može opravdati oštećivanje i rušenje pravoslavnih vjerskih objekata, kako tijekom agresije na Hrvatsku tako i kasnije, sve do danas.
Članovi Odbora su posebno naglasili da su vjernici Srpske pravoslavne crkve oštećeni time što je većina episkopa i svećenika napustilo svoje vjernike. Bez obzira na činjenicu što je ozračje za djelovanje pravoslavnog klera u Hrvatskoj složeno zbog ratnih uvjeta, ali i njihovom krivicom, prenijet je stav Odbora koji izražava svoje žaljenje zbog ovakvog postupka pravoslavnog svećenstva, te je izražena želja da se pravoslavni kler vrati u Hrvatsku i stavi u službu svojim vjernicima. Gospodin Radić je upozoren da se i u ovim trenucima na novooslobođenim područjima RH uništava hrvatska kulturna baština miniranjem i rušenjem pravoslavnih bogomolja, devastacijom pravoslavnih vjerskih objekata, paljenjem arhiva i crkvenih knjiga, te uništavanjem pravoslavnih grobalja. Izražena je zabrinutost činjenicom da Ministarstvo unutarnjh poslova još nije objavilo dovršenje istražnih radnji ni u jednom slučaju uništavanja pravoslavnih crkava ili zgrada, kao što je bilo npr. miniranje sjedišta Gornjokarlovačke eparhije u Karlovcu 25. prosinca 1993. ili miniranje Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, 10. travnja 1992., na dan kada je 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
Predstavnici Protestantsko-evanđeoskog vijeća crkava zamolili su članove Odbora da preko g. Radića hrvatskom državnom vrhu prenesu prosvjede zbog nedodjeljivanja lokacija za izgradnju njihovih bogomolja i pastoralnih centara. A samo u Zagrebu postoji potreba za desetak lokacija za njihove vjerske objekte.
Članovi Odbora podsjetili su predsjednika Državne komisije da se u ovoj godini obilježava 80. godišnjica priznavanja islama kao ravnopravne religije od strane hrvatskoga Sabora. Stoga su izrazili svoje žaljenje zbog otežanog položaja brojnih pripadnika Islamske zajednice koji žive u Hrvatskoj. Njihovom teškom položaju osobito pridonose učestale kampanje i poruke mržnje protiv muslimana u hrvatskim medijima.
Članovi Odbora su izvijestili dr. Radića da je ministar pravosuđa Miroslav Šeparović pisanim odgovorom odbio zahtjev HHO-a za obilazak Kazneno-popravnog doma u Lepoglavi radi provjere dojava o kršenjima ljudskih prava u zatvoru i da je to obrazložio riječima kako takav posjet “ni bio od koristi, pače bi to bilo štetno zbog uznemirenosti javnosti, a poglavito osuđenih osoba, uzrokovane sve češćim prozivkama u nekim sredstvima javnog priopćavanja, primjerice #!Novom listu#! i sličnim”.
Gospodin Radić obaviješten je i o činjenici da Odbor raspolaže pouzdanim informacijama da se, kad je riječ o zatvorenicima islamske vjeroispovijesti, ne poštuje njihovo pravo na adekvatnu ishranu po vjerskim propisima te da se na njhove zamolbe odgovara uvredljivim uzvicima poput “Gladuj!” ili “Crkni! ili je odgovor jednostavno – batina!
Jednako tako, upozoreno je na problem ishrane vjernika islamske vjeroispovijesti u vojnim, policijskim, odnosno zdravstvenim ustanovama.
Nemogućnost da veliki broj Muslimana, koji trajno žive u Republici Hrvatskoj, dođe do domovnica i ostalih potrebnih dokumenata, umnožava problem pred kojima se ti ljudi nalaze kad je riječ o zaposlenju, studiranju ili pravu na vjerski odgoj u školama. Naime, vjeroučiteljima Islamske zajednice ne izdaju se radne dozvole, a bez potrebnih dokumenata ne mogu raditi, što je problem pred kojim se nalaze i djelatnici nekih drugih vjerskih zajednica. Državne vlasti isto tako nisu pokazale dovoljnu brigu i osjetljivost u složenoj problematici pokapanja islamskih vjernika. Ne samo da mnogi od njih umiru bez mogućnosti da ih posjeti vjerski djelatnik, nego se u mnogim slučajevima obavlja kremiranje, što je u islamu najstrože zabranjeno. Islamskoj se zajednici ne izlazi ususret ni u pronalaženju posebnih lokacija za ukapanje mrtvih. Stoga je Odbor izrazio zahtjev da se na svim grobljima Islamskoj zajednici, kao i drugima, omogući otkup posebnih parcela za ukop.
Članovi Odbora prenijeli su g. Radiću dijelove razgovora s predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftijom Ševkom ef. Omerbašićem, koji je članove Odbora obavijestio o razlozima nezadovoljstva Islamske zajednice s radom Državne komisije koju vodi dr. Radić. U tom je kontekstu rečeno da je Mešihat već desetak puta pisao Komisiji zbog problema koji su se nagomilali. Reagiranja su se odnosila i na slučaj popisivanja vjernika od strane djelatnika riječke policijske uprave nakon redovite molitve u sjedištu Islamske zajednice u tom primorskom gradu, a Komisija nije adekvatno odgovorila.
Gospodin Radić je rekao da je to “čista laž” te dodao da je gospodinu Omerbašiću ponudio dva termina za sastanak, od kojih prvi nije odgovarao predsjedniku Mešihata, dok na drugi termin “gospodin Omerbašić nije došao”. Jednako tako, g. Radić je obavijestio članove Odbora da odgovor Ministarstva unutarnjih poslova o slučaju u Rijeci čeka predsjednika Mešitaha u Državnoj komisiji za vjerske odnose te da će ga gospodin Omerbašić dobiti kad dođe na razgovor!
Članovi Odbora pozvali su dr. Radića da dade poticaj i posjeti g. Omerbašića u Mešihatu. Potrebno je to tim više što g. Omerbašić već izvjesno vrijeme ne dolazi u prostorije državne vlasti, nakon što je bio ponižen pri dolasku u palaču predsjednika Republike. Tom prilikom, kao što je poznato, služba sigurnosti naredila je muftiji Ševku ef. Omerbašiau da sa glave skine ahmediju (islamska svećenička vjerska kapa) radi sigurnosne provjere!
Nakon razgovora s predsjednikom Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, članovi HHO-a provjerili su još izjave g. Radiaa i g. Ševka Omerbašića, te utvrdili da je točna tvrdnja da se Mešihat desetak puta pismima obraćao Komisiji.
Odbor izražava svoje čuđenje nad činjenicom da obrazloženje o proizvanju islamskih vjernika u Rijeci Ministarstvo unutarnjih poslova nije poslalo izravno Mešihatu, a ujedno izražava i svoj prosvjed zbog objeda koje je g. Radić iznio na račun Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Komisija za vjerska i vjernieka prava HHO-a predložila je Odboru održavanje “okruglog stola” o problematici vjerskih sloboda i prava, što je Odbor prihvatio.
HHO smatra da je jedini put za razrješavanje nagomilanih problema u društvu otvoreni i demokratski dijalog i poštivanje prava pojedinca i društvenih skupina da slobodno iznose svoja životna i svjetonazorska uvjerenja i stavove. Stoga će Odbor i dalje nastaviti pomno pratiti poštivanje vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj te o tome obavještavati javnost.

Predsjednik HHO
Ivan Zvonimir Čičak

U Zagrebu, 26. veljače 1996.