Zagreb, 17. 12. 1998. (IKA) – Uloga i značenje bosanskih franjevaca za razvitak hrvatskog jezika u 17. i 18. stoljeću u Bosni, bila je tema predavanja održanog 16. prosinca u dvorani Tribine grada Zagreba. O temi “Hrvatski jezik i bosanski franjevci” govorili su profesori kroatistike na zagrebačkome Filozofskom fakultetu dr. Ivo Pranjković i dr. Krunoslav Pranjić. Odabrane odlomke iz bosanske franjevačke homiletske i ljetopisne književnosti, interpretirao je glumac Joško Ševo. Tribinu je priredila glavna podružnica HKD “Napredak” iz Zagreba.
Predavač je istaknuo da su homiletski tekstovi vezani uz tumačenje Evanđelja i “epištula”, a ljetopisni da su povijesni. Najpoznatiji su ljetopisi samostana u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, a najstariji ljetopis je fra Nikole Lašvanina iz fojničkog samostana. Fra Nikola Benić pisao je ljetopise u samostanu u Kraljevoj Sutjesci, i oni su “na najvišoj umjetničkoj razini”, rekao je dr. Pranjković. Značajni je i fra Marijan Bogdanović, koji piše vrlo zanimljivo i na latinskome. Franjevci iz ta tri samostana u tursko su doba pastorizirali cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Predavač je kazao da su obje vrste književnosti od velikog značenja za razvitak standardnoga hrvatskog jezika u Bosni i izvan nje. Franjevačka provincija Bosna Srebrena je, naime, najstarija. Postoji od 13. stoljeća, a do podjele na dalmatinsku u 18. stoljeću i hercegovačku u 19. stoljeću, bila je jedinstvena za cijeli prostor Bosne i Hercegovine, Dalmacije, dio sjeverne Hrvatske, Slavonije i šire. Stoga je više stoljeća funkcionirala kao “svehrvatska”, te je bila osnovica za stvaranje i “svehrvatskog” jezika, objasnio je dr. Pranjković.
Govoreći o književnosti bosanskih franjevaca – homiletskim i ljetopisnim tekstovima, predavač je istaknuo najznačajnije i najplodnije predstavnike 17., 18. i dijela 19. stoljeća, od fra Matije Divkovića u 17. stoljeću do fra Grge Martića i fra Ivana Franje Jukića u 19. stoljeću. Istaknuo je i posebnosti njihova pisanja i jezika, osobito kod onih koji su stvarali u doba Turaka, te one koji su pisali hrvatskom bosančicom, zatim one koji su, poput fra Ivana Bandulovića prvi pisali hrvatskim jezikom i latinicom. “U 17. stoljeću vrlo je popularna bila homiletska književnost i ‘deseteračko’ pjesništvo, dok su ljetopisi bili popularniji u 18. stoljeću. Prigovori na ‘književni jezik’ onodobnih bosanskih franjevaca da je ‘neujednačen, da je bilo lutanja, različitosti u grafici i sl.’, posljedica su toga što književnost bosanskih fratara prošlih stoljeća nije dovoljno istražena”, zaključio je dr. Pranjković. Spomenuo je da je najznačajniji predstavnik bosanskih fratara u hrvatskoj bosanskoj književnosti 17. stoljeća bio fra Matija Divković, utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni. Svoja je djela tiskao u Veneciji, na bosančici. Posebno je spomenuo i fra Anđela Zvizdovića, čiju 500. obljetnicu smrti obilježavamo ove godine.