Članovi Društva proslavu blagdana svoga zaštitnika počeli su nedjeljnom misom koju je u katedrali Navještenja DBM u Gospiću predvodio duhovnik Društva preč. Mišel Grgurić. U propovijedi je preč. Grgurić, ujedno tajnik i kancelar Gospićko-senjske biskupije, tumačio Markovo evanđelje (Mk 10, 35-45), istaknuvši da ono opisuje ljudsku težnju koja nije baš u skladu s Isusovim naukom i logikom služenja. Slušali smo kako Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan žele u slavi „sjesti jedan zdesna, a drugi slijeva Isusu“, žele biti ispred drugih, ali bez osobnih zasluga. Ipak, ovdje nas umiruje njihova iskrenost, otvorenost i vjera, ne taje  svoje namjere.

Ne samo toj dvojici, nego i ostalim apostolima treba mnogo da bi postigli zrelost u Isusovoj školi ljubavi. Apostoli potječu iz različitih obitelji i životnih situacija i  koriste priliku kako bi došli do moći i ugleda. Krist im je upravo govorio o smrti i uskrsnuću u Jeruzalemu, a oni misle kako osigurati položaje. Što su, zapravo, tražili Zebedejevi sinovi? Njihov čudan zahtjev, samo je još jedan dokaz čovjekova častohleplja, sebičnosti, guranja na vlast i čast. Krist zna da ga čeka poniženje, križ, strašno krvavo prijestolje, patnja do smrti, a najodaniji apostoli misle na udoban život, na  „mekane stolice“ bez rada. Takvo je često naše srce.
Isus se nije srdio nego ih je poukom poveo dva koraka dalje. Prvi korak je sasvim oprezan i pozoran. Postavio je dva pitanja. Isus nije mogao bolje odgovoriti na njihovu molbu. Oni ne znaju što mole, vide samo veličinu i proslavu ali put do toga ne vide. Staza do Isusa nije lagana. Ona je puna trnja, kamenja, uskih vrata i mnogočega drugoga što putovanje ne čini lagodnim izletom. Sve ovo nalazi se u pitanju: “Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ 

 “Kad to čuše ostala desetorica, razljutiše se na Jakova i Ivana.” Ne ljute se desetorica na braću što traže prva mjesta, nego zato što i oni žele prva mjesta. I boje se da im ne izmaknu. Dokaz, kako čovjek neizlječivo boluje od zavisti i želje za čašću, kako se bezobzirno gura do prve stolice. A Isus nas neprestano poziva: „Tko hoće biti prvi neka bude poslužitelj svima.“ Isusova božanska logika drukčija je od čovjekove logike. Mi, ljudi, nemamo širinu pogleda na život. Život nismo samo mi pojedinci, život uključuje i druge osobe oko nas. Život je služenje u ljubavi. Posluživanjem, a ne častima, sačuvat ćemo svoj kršćanski poziv. Sve to je posve drukčije nego mi mislimo i želimo? Malo ih je koji ne žele “biti najveći” – “biti prvi”. Malo ih je koji žele ono što navješćuje Isus: biti sluga, biti “rob” svima. Još malo dijete bori se osvojiti prvo mjesto u srcu svoje majke ili na njezinu krilu; želi prisvojiti najljepšu igračku ili najveći komad kolača. Takav je čovjek i teško je ne biti takav. To je ucijepljeno u čovjekovu narav, ali kršćanin je osoba koja se dade reformirati i biti slika Božja. Znao je Gospodin da će i u Crkvi njegovoj biti bolesnih želja za guranjem, za vladanjem nad drugima; da će uvijek biti ljudi kojima je prva briga osobna korist, čast i vlast, a ne dobro duša i briga za ljude. Uvijek će ih biti koji rado zapovijedaju, a nerado služe. 

Isus je prvi i savršeni primjer služenja. Na njegovu križu napisano je njegovom krvlju kako se ljudima služi: daje im se sva ljubav, sav život. Onda se od njih može i mora tražiti sve: da služe Bogu i uz najveće žrtve da slušaju njega. Isus nije ni mislio ni rekao da Crkvi i društvu ne trebaju “prvi”; da nije potrebna “vlast” nego kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Isus želi da uvijek budemo  “prvi”  u ljubavi, nesebičnosti, odricanju, opraštanju; da se ponajprije i uvijek brinemo za dobro svoje braće. Tada će oni koji nisu na vlasti rado prihvatiti svoje poglavare, njihovu vlast. Onaj koji je prvi, treba biti prvi među jednakima i prednjačiti služenjem u ljubavi. Svatko na svoj način i svatko u svojoj ulozi, istaknuo je preč. Grgurić i pozvao vjernike: Dopustimo da nas zahvati žar Kristova duha, duha služenja u ljubavi i požrtvovnosti. Ne dopustimo da nas zahvati duh časti, materijalizma i lagodnosti. Bog će nas na kraju dana pitati, koliko smo ljubili i koliko smo „žuljeva“ zaradili služeći svojim bližnjima. Neka nas Duh Božji nadahnjuje svakodnevno u ljubavi prema Bogu i ljudima.”

Nakon mise članovi Društva, kojih je za sada šesnaest, okupili su se u vijećnici Biskupskog ordinarijata gdje ih je pozdravio biskup Križić, čestitao im blagdan zaštitnika i održao predavanje „Bog i okrutnost u Bibliji”. Napomenuo je kako je njemački filozof Immanuel Kant taj problem aktualizirao pitanjem: „Kako čovjek može biti siguran da je ono što u Bibliji čita kao Božji govor, uistinu Božja riječ?“ Uzmimo npr. Knjigu Postanka 22: „Bog kuša Abrahama“, na način da se Bog prikazuje okrutnim zbog zahtjeva koji su za čovjeka gotovo nemogući. Tu je još puno Božjih prijetnji koje daju dojam kao da je Bog neprijatelj čovjeku. To se nalazi čak i kod proroka koji navještaju narodu Božje poruke, napomenuo je biskup i naveo neke primjere.

Tako kod proroka Amosa slušamo:  „Gle, ja vas prignječujem o tlo pod vama, k’o što vršalice gnječe klasje“ (Amos, 2,13). Prorok Jeremija (5,14): zapisao je prijetnju:  „U oganj ću pretvoriti svoje riječi u tvojim ustima, a narod ovaj u drvo da ga oganj proždre“. 

Biskup je istaknuo kako Biblija nema namjeru pisati povijest židovskog naroda, nego davati pouke narodu u različitim situacijama njegova života da bi se sačuvala vjera u Boga koji se objavio i izabrao taj narod i preko njega pripremao spasenje svih naroda. Narod je bio stalno pod utjecajem vjere drugih okolnih naroda koji su bili veći i moćniji i na taj način narodu nametali svoja božanstva. Često puta je izraelski narod doživljavao različite nesreće i bilo im je teško razumjeti da ih njihov Bog Jahve nije mogao zaštititi. Često su dolazili do uvjerenja da su bogovi drugih jačih i bogatijih naroda moćniji od Jahve te se priklanjali tim bogovima. Zbog toga su sveti pisci morali uvjeravati narod da i neka zla dolaze od Boga da se spasi Božja svemogućnost u nekim teškim stradanjima. Jednako su tako pripisivali Bogu neke tragedije drugih naroda. Stoga nam neki događaji opisani u Bibliji mogu danas izgledati antipatični i neprihvatljivi, upozorio je biskup i objasnio kako biblijski pisac piše prema mentalitetu naroda, kako vidi čovjeka onog vremena i njegove psihologije. Biblija nije povijesna knjiga nego knjiga povijesti spasenja. 

Nakon niza sličnih biblijskih momenata prikazanih da je Bog strog i osvetoljubljiv, biskup Križić zaključio je: „Bog ne kažnjava nego mi sami sebe kažnjavamo ako činimo neka zlodjela. Zlo je ono koje nas kažnjava. Kada Bog naviješta kazne one su uvijek u kondicionalu, tj. ako se čovjek ili narod obrate, kazne nema. Osoba koja uzima drogu ili se bavi kriminalom, njezin život je usmjeren katastrofi. Nije to Božja kazna nego čovjekov izbor. Biblija želi poručiti kako i u najtežim stradanjima ne smijemo izgubiti povjerenje u Boga, jer Bog i tada vidi ono što mi ne možemo vidjeti. Ima rješenje za sve situacije. On se uvijek prikazuje kao prijatelj čovjeka sa željom da čovjek bude sretan.”

Biskup je interpretirao i protumačio različite biblijske događaje koji izgledaju zastrašujući, ali kada ih se ispravno razumije, onda se lako otkrije da to nije tako. Bog je uvijek ostao istinski prijatelj čovjeka. Nakon predavanja slijedila je rasprava i potom zajedničko druženje.