Hvar, (IKA) – Blagdan sv. Križića proslavljen je 6. veljače svečanom misom u katedrali u Hvaru i procesijom preko Trga sv. Stjepana. Misno slavlje predvodio je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk uz koncelebraciju više svećenika. U propovijedi biskup Štambuk istaknuo je da je križ uvijek bio i da će uvijek biti izazov: za vjernike pozivom na strpljivo nošenje svoga križa, za nevjernike smetnja jer se ne uklapa u njihov svjetonazor, te za sumnjivce sablazan. Kristov križ nas kroz dvije tisuće godina zapravo potiče na razmišljanje i poziva nas da ga slijedimo. Veličina i značaj Kristova križa sastoji se u tome što je Krist sramotu križa svojom žrtvom pretvorio u uzvišeni i sveti znak, simbol žrtve, ljubavi i spasenja, istaknuo je hvarski biskup. Spomenuvši se nasilja plemića nad pučanima i događaja krvarenja raspela 1510. godine u Hvaru te upitavši što za nas u našem vremenu znači Božji znak krvarenja raspela, biskup Štambuk istaknuo je da nas „smisao i značaj relikvije „Sv. Križića” potiče da se naučimo biti kršćani koji znaju opraštati, poštivati i uvažavati drugoga, te živjeti u miru sa sobom i s drugima”. Križ nas opominje da ono što je sveto i uzvišeno ne smijemo koristiti za zlo, nego za dobro. Neka posebnost relikvije „Sv. Križića” stvara osjećaj zajedništva i djelovanja za opće dobro, i to svih u gradu bez razlike, onih na vlasti i tzv. običnih građana, istaknuo je biskup Štambuk te se Gospodinu obratio molitvom da bogati ne podcjenjuju siromašne, da učeni ne omalovažavaju neuke, da vladajući ne vladaju nego da služe za dobro i radost svoga grada, da susjedi znaju razgovarati sa susjedima, da „svi mi koji se ponosimo da smo kršćani budemo ponizni i skromni, da prihvaćamo jedni druge, da ne klevećemo i ogovaramo druge, već da širimo ljubav i dobrotu”.
Nakon mise vjernici su sudjelovali u procesiji preko Trga sv. Stjepana. Liturgijsko pjevanje za misnog slavlja izvodio je katedralni zbor kojim je ravnala maestra Klara Milatić.
Povijesno razdoblje u kojemu je u pisanim dokumentima zabilježen događaj krvarenja raspela u Hvaru 6. veljače 1510. godine može se nazvati burnim, odnosno „teškim vremenom” s obzirom na tadašnje političke i društvene prilike u hvarskoj komuni. Naime, zbog teškog nasilja i bahatosti vlastele hvarski pučani nisu više mogli podnositi nepravdu i odlučili su na nasilje uzvratiti istom mjerom, odnosno ubiti nekoliko plemića koji su silovali neke pučanke. Na čelu pobunjenih pučana bio je kanonik stolne crkve i kapelan crkve Sv. Marije Anuncijate Matej Lukanić i Toma, sin admirala hvarske luke Nikole Bevilaque. Da bi urota bila uspješnija i čvršća, položili su zakletvu na raspelo, koje se nalazilo u sobi Tome Bevilaque. Navečer 6. veljače 1510. godine Tomina kćerka je čisteći raspelo u očevoj sobi opazila da raspelo krvari. Prestrašena odmah je obavijestila oca i djeda, koji su hitno pozvali kanonika Mateja Lukanića. Svećenik je raspelo prenio u katedralu i ubrzo katedrala je bila prepuna vjernika, i to ne samo Hvarana nego i stranaca, mornara i trgovaca koji su se u to vrijeme zatekli u gradu. Sutradan 7. veljače veliko mnoštvo vjernika okupilo se u katedrali, te sudjelovalo u procesiji preko hvarskoga trga.
Organizatori urote protiv vlastele, kao i svi hvarski vjernici, shvatili su krvarenje raspela kao Božji znak koji ih opominje da se nasilje ne može rješavati nasiljem, osobito ne u ime Boga, koji je ljubav.