Uvodno biblijsko čitanje: “Ali s darom nije kao s grijehom. Jer, ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti, kraljevati u životu – po jednome, Isusu Kristu” (Rim 5,15.17).

1.Nauk o Marijinoj savršenoj svetosti od prvoga časa njezina začeća nailazio je na Zapadu na otpor, i to zbog tvrdnje svetoga Pavla o istočnom grijehu i o sveobuhvatnosti grijeha, koju je preuzeo i osobito snažno izložio sveti Augustin.
Veliki crkveni naučitelj vodio je, bez daljnjega, računa o tome da porijeklo Marije, Majke potpuno svetoga Sina, zahtijeva potpunu čistoću i izuzetnu svetost. Zbog toga je, u razilaženju s Pelagijem, potvrdio da Marijina svetost predstavlja izvanredni milosni dar, i u vezi s time istaknuo: “Učinimo izuzetak za svetu Djevicu Mariju o kojoj, zbog časti Gospodinove ne želim, da se na bilo koji način govori kad je riječ o grijehu: Zar možda ne znamo zašto joj je udijeljena najveća milost obzirom na potpunu pobjedu nad grijehom, njoj koja je zavrijedila začeti i roditi onoga koji očito nije imao nikakva grijeha?” (O naravi i milosti, 42).
Augustin je potvrdio savršenu Marijinu svetost i odsutnost svakoga osobnog grijeha u njoj zbog uzvišenog dostojanstva Majke Gospodinove. On ipak nije uspio shvatiti kako se tvrdnja o potpunoj odsutnosti grijeha u trenutku začeća može pomiriti s naukom o sveobuhvatnosti istočnoga grijeha i potrebom otkupljenja za sve Adamove potomke. Do tog zaključka vodi, uostalom, misao koja sve više proizlazi iz vjere Crkve, objašnjavajući kako se Marija okoristila Kristovom otkupiteljskom milošću od svoga začeća.

2. U 9. je stoljeću i na Zapadu bio uveden blagdan Marijina začeća, prvo u južnoj Italiji, u Napulju, a zatim u Engleskoj.
Oko 1128.g. kanterberijski redovnik Eadmer, pišući prvu raspravu o Bezgrešnom začeću, žalio se da je liturgijsko slavlje s tim u svezi, milo nadasve onima “u kojima je čista jednostavnost i najponiznija pobožnost prema Bogu” (Traktat o Bezgrešnom začeću BDM, 1-2), bilo zanemareno ili ukinuto. Želeći promaknuti obnavljanje blagdana, pobožni redovnik odbija prigovor svetog Augustina na povlasticu bezgrešnog začeća, utemeljenu na nauku o prenošenju istočnoga grijeha na ljudski rod. On zgodno upotrebljava sliku kestena “koji je začet, hranjen i oblikovan pod bodljikama, ali koji je ipak zaštićen od njihovih uboda” (Traktat, 10). I pod trnjem rađanja koje bi po sebi moralo prenijeti istočni grijeh, tumači Eadmer, Marija je ostala zaštićena od svake ljage, po izričitoj volji Boga koji je “to očito mogao, i to htio. Ako je to dakle htio, to je i učinio” (ondje).
Bez obzira na Eadmera, veliki teolozi 13. st. također su usvojili poteškoće svetog Augustina, ovako razlažući: Otkupljenje koje je Krist izvršio ne bi bilo opće da nije stanje grijeha zajedničko cijelom ljudskom rodu. I Marija, da nije imala istočnoga grijeha, ne bi mogla biti otkupljena. Učinak Otkupljenja se sastoji u oslobođenju onoga koji se nalazi u stanju grijeha.

3. Duns Scot, slijedeći neke teologe 12. stoljeća, nu?a ključ za nadilaženje tih prigovora o nauku Marijina bezgrešnog začeća. On zastupa da je Krist, savršeni posrednik, izvršio u Mariji čin najuzvišenijeg posredništva, sačuvavši je od istočnoga grijeha.
Tako je u teologiju uveo pojam prethodne otkupiteljske milosti, po kojoj je Marija bila otkupljena na još čudesniji način: ne na način oslobođenja od grijeha, nego očuvanjem od grijeha.
Duhovno gledanje Duns Scota, prozvanog stoga “naučiteljem Bezgrešne”, bilo je početkom 14. stoljeća, dobro prihvaćeno od teologa, nadasve franjevaca. Nakon što je Siksto IV. 1477. g. odobrio misu o Začeću, taj je nauk bio sve više prihvaćan na teološkim učilištima.
Takav providencijalni razvoj liturgije i nauka pripravio je definiciju o Marijinoj povlastici sa strane najvišeg učiteljstva. To se dogodilo tek nakon mnogo stoljeća, osobito pod pritiskom osnovnog vjerskog razmišljanja: Kristova majka morala je biti savršeno sveta od samoga početka svoga života.

4. Svatko opaža kako tvrdnja o izuzetnoj povlastici udijeljenoj Mariji ističe da Kristovo otkupiteljsko djelo ne samo oslobađa nego i unaprijed čuva od grijeha. Taj doseg očuvanja, koji je potpun u Mariji, prisutan je u otkupiteljskom zahvatu po kojemu Krist, oslobađajući od grijeha, daruje čovjeku i milost i snagu da pobijedi njegov utjecaj u svome životu.
Tako dogma o Marijinu bezgrešnom začeću ne potamnjuje, nego upravo čudesno pridonosi boljem osvjetljavanju učinaka Kristove otkupiteljske milosti u ljudskoj naravi.
Na Mariju, koju je Krist prvu otkupio i koja je imala povlasticu da ne bude ni trenutka podložna moći zla i grijeha, kršćani gledaju kao na savršeni uzor i sliku svetosti (usp. LG, 65), na koju su pozvani uz pomoć milosti Božje u svome životu.