I Marija je otkupljena članica Crkve

Uvodno čitanje: “I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev,Šimum Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (Dj 1, 13-14).

1. Izvanredna Marijina uloga u djelu spasenja poziva nas dublje razmisliti o odnosu između nje i Crkve. Neki su mislili da se Mariju ne može smatrati članicom Crkve, budući da je povlastice kojima je obdarena – bezgrešno začeće, bogomaterinstvo i jedinstvena suradnja u djelu spasenja – uzdižu iznad vjerničke zajednice.
No Drugi vatikanski koncil ne oklijeva predstaviti Mariju kao članicu Crkve, premda ističe da je ona članica na “preizvrsni i sasvim osobiti” način (LG 53). Marija je tip, uzor i majka Crkve. Premda se zbog izvanrednih darova koje je primila od Gospodina razlikuje od svih ostalih vjernika, Djevica ipak pripada Crkvi i u pravom je smislu njezina članica.
2. Taj koncilski nauk pronalazi znakoviti temelj u Svetome pismu. Djela apostolska pokazuju da je Marija od početka nazočna u prvotnoj zajednici (usp. Dj 1, 14) sudjelujući s učenicima i nekoliko vjernih žena u molitvenom očekivanju Duha Svetoga koji će na njih sići.
Nakon prvih Duhova Marija nastavlja živjeti u bratskom zajedništvu usred te zajednice gdje sudjeluje u molitvama, u slušanju apostolske pouke i u “lomljenju kruha”, tj. u euharistijskom slavlju. (Dj 2,62)
Ona koja je u nazaretskoj kući živjela u bliskom jedinstvu s Isusom, sada u Crkvi živi u bliskom zajedništvu sa svojim sinom koji je prisutan u euharistiji.
3. Kao majka jedinorođenoga Sina Božjega, Marija je majke zajednice koja je mistično Tijelo Kristovo prateći njezine prve korake.
Prihvaćajući tu ulogu ona se zauzima za poticanje crkvenog života svojom majčinskom i uzornom prisutnošću. Ta solidarnost proizlazi iz njezine pripadnosti zajednici otkupljenih. Doista, za razliku od svoga Sina, njoj je trebalo da bude otkupljena, jer je “u Adamovu rodu združena sa svim ljudima koji trebaju spasenje” (LG 53). Povlastica bezgrešnoga začeća unaprijed ju je zaštitila od ljage grijeha po naročitom Otkupiteljevu spasotvornom utjecaju.
Kao “preizvrsna i sasvim osobita” članica Crkve Marija koristi darove koje joj je Bog podijelio za ostvarivanje najcjelovitije solidarnosti s braćom svoga sina koji postadoše i njezina djeca.
4. Kao članica Crkve Marija stavlja u službu braći svoju osobnu svetost, plod božje milosti i njezine vjerne suradnje. Bezgrešna je svim Kršćanima, snažna potpora u borbi protiv grijeha i trajno ohrabrenje da žive kao Kristovi ohrabrenici, Duhom posvećena djeca Očeva.
Upućena u prvotnu vjerničku zajednicu “Marija, majka Isusova” (Dj 1,14) od svih je štovana i čašćena. Svatko shvaća uzvišenost one koja je rodila Sina Božjega, jedinoga i sveopćeg Spasitelja. Djevičanski pak značaj njezina majčinstva omogućuje joj svjedočiti kako izvanredno pridonosi dobru cijele Crkve onaj koji, odričući se ljudske plodnosti zbog poučljivosti Duhu Svetome, cijeloga sebe stavlja u službu kraljevstva božjeg.
Pozvana u najtješnije sudjelovanje u sinovljevoj žrtvi i darivanju božjega života čovječanstvu, Marija nakon silaska Duha Svetoga nastavlja svoje majčinsko djelo.
U križu sadržano otajstvo ljubavi nadahnjuje njezin apostolski žar da se kao članica Crkve zauzima za širenje Radosne vijesti. Riječi koje je raspeti izgovorio na Kalvariji “Ženo, evo ti sina” (Iv 19, 26), kojima joj je priznata uloga majke sviju vjernika otvaraju njezinu majčinstvu nova, neograničena obzorja. Dar Duha Svetoga što ga je na Pedesetnicu primila za vršenje toga poslanja navodi je pružati pomoć svoga majčinskoga srca svima koji su na putu prema potpunom ostvarenju Kraljevstva Božjeg.
5. Preizvrsna članica Crkve, Marija živi u jedinstvenom odnosu s božanskim osobama Presvetoga Trojstva, s Ocem, sa Sinom i sa Duhom Svetim. Nazivajući je “majkom Sina Božjega i stoga (…) preljubljenom kćerkom Očevom i hramom Duha Svetoga” (LG 53), Koncil spominje bogomajčinstvo kao prvotni učinak izvanredne očeve ljubavi.
Svjesna primljenoga dara Marija je zajedno s vjernicima u stavu djetinje poslušnosti i zahvalnosti, svakoga ohrabrujući da u svom životu prepozna znakove božje dobrohotnosti.
Koncil upotrebljava izraz “hram” (svetište) Duha Svetoga želeći istaknuti vez prisutnosti ljubavi i suradnje između Djevice i Duha Svetoga. Djevica, koju već Franjo Asiški zaziva kao “zaručnicu Duha SvetOga” (usp. Antifonu “Santa Maria Vergine” u Fonti francescane 281) svojim primjerom ohrabruje druge članove Crkve da se velikodušno povjere otajstvenom djelovanju Tješiteljevu te da žive s njime u trajnom zajedništvu ljubavi.