IME BUDUĆNOSTI? SOLIDARNOST I PRAVDA!

“Za budućnost u solidarnosti i pravdi. Riječ Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj i Njemačke biskupske konferencije o gospodarskim i socijalnim prilikama u Njemačkoj” naslov je dokumenta-knjige, objavljene u Zagrebu, u listopadu ove godine, a u izdanju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Dokument, kojega su na hrvatski preveli Ljerka Polegubić i ddr. Marijan Valković, profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sastoji se od šest poglavlja, predgovora i pogovora.
Zbog čega ovaj dokument?
Na to pitanje odgovor daju sami priređivači – Vijeće Evangeličke Crkve i Njemačka biskupska konferencija – pojašnjavajući čitateljima kako je u ovo krizno doba kada je “nezaposlenost u Njemačkoj dosegla vrhunac nakon Drugoga svjetskog rata” osobito potrebno “hrabro i dalekovidno djelovanje”, jer tradicionalna socijalna kultura “doživljava velike promjene u procesu industrijalizacije i urbanizacije”, dok se istodobno na mnogim mjestima raspala. Osim toga, ističu zajedno dvije Crkve, prekomjerni prohtjevi i egoizam u porastu su i ugrožavaju veze solidarnosti u društvu. Zbog takvih prilika Crkve koje su “vođene i ohrabrene kršćanskim shvaćanjem čovjeka, biblijskom porukom i kršćanskom socijalnom etikom” žele dati i svoj prinos prijeko potrebnom preusmjeravanju društva i obnovi tržišnoga gospodarstva.
Cilj je Crkvama jasan, a to je želja da se u društvu dođe do sporazuma i dogovora koji će čovjeku jamčiti javni i socijalni poredak koji je dostojan čovjeka, koji je slobodan, pravedan i solidaran, i to ne samo za “danas”, već i za “sutra”. Zbog toga nikako ne žele davati političke ili gospodarske savjete ili preporuke, ili pak preuzimati ulogu suca nad društvom i političarima jer to ne smatraju svojom zadaćom. No, svoju zadaću prije svega “vide u zauzimanju za one ciljeve koji pridonose solidarnom izravnanju i ujedno općem dobru.”
Važnost ekumenske perspektive dokumenta
Istodobno je, a na to upućuje i ddr. Valković u pogovoru hrvatskoga prijevoda dokumenta-izjave, potrebno istaknuti njegovo ekumensko značenje. Ekumenska je suradnja potrebna na vjerskom, no osobito i na socijalnome području. Ta suradnja, “s obzirom na ovaj dokument nije na najvišoj crkvenoj razini, barem što se tiče Evangeličke Crkve u Njemačkoj, u kojoj je crkvena sinoda vrhovno tijelo”, ističe ddr. Valković. No potpisom “zemaljskoga biskupa” dr. Engelhardta, s evangeličke strane, te predsjednika DBK-a dr. Lehmanna, s katoličke strane, dokument nosi pečat “crkvenoga vodstva u obje ‘Crkve'”, tako da je ovaj dokument specifičan zbog toga što su istaknuta opća kršćanska načela, ali gospodarske i socijalne prilike u Njemačkoj promatrane su i u ekumenskoj perspektivi.
Čemu hrvatski prijevod dokumenta?
Teško je uspoređivati socijalne i gospodarske prilike u Hrvatskoj s onima u Njemačkoj i u ostalim visokorazvijenim zemljama, jer su “razlike prevelike”, pojašnjava u pogovoru prijevoda ddr. Marijan Valković, prevoditelj, stručni lektor i korektor prijevoda. No, smatra kako je “ipak važno i u skromnijim prilikama potruditi se za poznavanje socijalnih problema i u velikim i jakim zemljama, kako bi se mogle što pravilnije ocijeniti vlastite i tuđe prednosti i nedostaci.” To, prema mišljenju ddr. Valkovića, “opravdava i hrvatski prijevod ovoga dokumenta”, a on navodi i niz točaka (“više u obliku natuknica”) koje bi mogle i trebale i nas potaknuti na veće zauzimanje za gospodarsku i socijalnu problematiku u našim prilikama, koje doista nisu “idealne”.
Stoga je, na prvom mjestu, potrebno širiti dijalog i konzultacije o temeljnim pitanjima gospodarske i socijalne politike, piše ddr. Valković. On istodobno podsjeća na činjenicu da hrvatski Ustav jamči osobna, gospodarska, socijalna i politička prava. Sva ta prava treba “pretočiti u život”, omogućiti im da se u svakodnevnom životu hrvatskoga društva i ostvare, te pojasniti odnose između slobode i jednakosti, te pojedinaca i društva. Pri tome se ne smije zaboraviti da dokument “Za budućnost u solidarnosti i pravdi” ističe uzajamnu povezanost gospodarstva i socijalnih čimbenika kao “dva stupa jednoga mosta”, a “pitanje rada i nezaposlenosti ključno je socijalno pitanje i u Hrvatskoj”. Uzrok i korijen nezaposlenosti, bilo u Njemačkoj bilo u Hrvatskoj, nikada nije samo jedan. Stoga mu je potrebno pristupati “višekanalno” i na više razina, te nastojati izraziti svoju kreativnost pri rješavanju problema.
“Jaka država” nije totalitarna država
Dr. Valković upozorava i na to da “određeni krugovi u Hrvatskoj jednostavno govore o ‘tržišnomu gospodarstvu'”, a istodobno se ne usude “izgovoriti riječ ‘socijalno'”, te s time u vezi govori i o pojmu “jake države” koja nije zamišljena kao “neka totalitarna, nacionalistička ili paternalistička” i to zbog toga što je nadzire civilno društvo, a ona mora poštivati slobodu, ljudska prava i načelo supsidijarnosti, “bez čega se demokratska ‘jaka država’ ne može zamisliti.” Riječ je o onome što u njemačkoj socijalnopolitičkoj tradiciji, pojašnjava ddr. Valković, nazivaju “okvirnim uvjetima”: pravna, politička i socijalna sigurnost, stabilnost valute, obrazovanje i promicanje inovacija, vodeći računa o integracijama, regionalnim i međunarodnim. Prema njegovom objašnjenju, ovaj dokument želi nastaviti socijalno-državnu tradiciju države koja se ustalila malo-pomalo u Njemačkoj, počevši od Bismarckovih socijalnih zakona, no ne preporučuje nikakve radikalne promjene sustava, već žele duboke reforme i prilagodbe novim prilikama. “Možda je to i realistično u sadašnjem trenutku, što potvrđuje i određena nesigurnost i neodlučnost glavnih političkih stranka u Njemačkoj”, zaključuje ddr. Valković, “ali je ipak potrebno, po svemu sudeći, pripremati se i za temeljitije promjene, što daje naslutiti i dokument.”
Dokument – izazov za Hrvatsku državu i Crkvu u Hrvatskoj
“Mi u Hrvatskoj živjeli smo pedeset godina u sustavu koji je na svoj način htio provoditi ‘asistencijsku’ ili ‘skrbničku’ socijalnu politiku prema građanima”, piše ddr. Valković, a takvoj je politici došao kraj. Zbog toga bi trebalo, preporuča, provesti političku raspravu o tome kakvo “tržišno gospodarstvo” hoćemo i želimo, kao i kakvu “jaku državu” koja će prije svega štititi socijalno ugrožene, te istodobno ne samo “slobodno”, nego i “socijalno” tržišno gospodarstvo.
Na neizravni način, zaključuje ddr. Valković, dokument je izazov i poticaj i za Crkvu u Hrvata. “Crkve u Njemačkoj imaju golem organizacijski i personalni aparat u vezi s brojnim socijalnim i kulturnim ustanovama”, a sve su one suočene s gospodarskim i socijalnim pitanjima koja muče civilno društvo. Crkvu u Hrvatskoj muče drukčija pitanja, tj. “kako se postaviti i organizirati nakon pada komunizma u novonastalim prilikama slobode u novoj državi”. Problemi su brojni i duboki, i iluzorno bi bilo misliti da na njih može odgovoriti uski krug ljudi u kratkome roku. “I Crkvi u Hrvatskoj”, smatra ddr. Valković, “potrebna je neka vrsta ‘konzultacijskog procesa’, koji uostalom ima i svoju tradiciju u obvezi održavanja od vremena do vremena crkvenih ‘sinoda’ (biskupijskih), ali preporučljivih, barem za opća pitanja, i u širim razmjerima”, dok se u daljnjem tijeku svojega teksta osvrće na obitelj i demografsko pitanje (ne predviđajući pri tome Hrvatskoj dobru budućnost), na promicanje obrazovanja, te europskih i svjetskih povezivanja na što prevedeni dokument Crkvi potiče iz vjerskih i humanih razloga, dok istodobno upozorava da globalizacija nema tek pozitivna obilježja, jer u opasnost dovodi načelo supsidijarnosti koje je vrlo važno “za razvitak Hrvatske i brojnih drugih zemalja, osobito malih i slabije razvijenih.”
Šest poglavlja i puno više dobroga
Dokument “Za budućnost u solidarnosti i pravdi”, kako smo već naveli, ima šest poglavlja čiji je sadržaj iznesen već u predgovoru i sažet u “Sažetku kao uvodu”. Tako se u 1. poglavlju pruža ocjena konzultacijskoga procesa koji je prethodio samome dokumentu, dok se poglavlja od 2. do 5. uglavnom temelje na strukturnom načelu “vidjeti – prosuditi – djelovati”, a zaključno, 6. poglavlje, jasno izražava stav Crkvi o njihovim obvezama s obzirom na ovu zajedničku “Riječ”, koju su potpisali zemaljski biskup i predsjedatelj Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj Dr. Klaus Engelhardt i predsjedatelj Njemačke biskupske konferencije i biskup Mainza Dr. Karl Lehmann.
Dokument, ističe ddr. Valković, nije savršen, jer je gospodarska i socijalna zbilja toliko složena, zamršena i “nepregledna” da nijedna društvena skupina i nijedan pojedinac ne zna sa sigurnošću “ono pravo” rješenje. “No to nije razlog da se odgađa tražiti, u interdisciplinarnom dijalogu i suradnji, što bolja rješenja za ‘opće dobro’, makar ona bila ograničena i privremena”. Istodobno, dokument koji je nastao u Njemačkoj i u obzir uzima tamošnje prilike, može biti “koristan i nama u Hrvatskoj: dijelom kao orijentacija i informacija, a dijelom kao izazov da se i mi potrudimo, koliko znamo i možemo, ‘za budućnost u solidarnosti i pravdi’.” Izvrstan izazov za ovo – po svemu osobito – doba za hrvatsko društvo i Crkvu u njemu. (dl)

3