Intervju nadbiskupa Bozanića za božićni broj “Glasa Koncila”

U NAŠE JAVNE ODNOSE TREBA UNOSITI
DUH RAZUMIJEVANJA I DOGOVARANJA

U povodu otvaranja Velikog jubileja 2000. katolički tjednik “Glas Koncila” objavio je u svome božićnom broju ekskluzivni intervju sa zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem pod naslovom “U naše javne odnose treba unositi duh razumijevanja i dogovaranja”. Razgovor je posvećen proslavi Velikog jubileja, nadbiskupovoj božićnoj poruci, nedavnoj sinodi europskih biskupa, društveno-političkim prilikama u Hrvatskoj uoči izbora te ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Komentirajući ocjene nekih analitičara kako je smrću prvoga hrvatskog predsjednika završeno razdoblje velikih promjena u Hrvatskoj, nadbiskup Bozanić podsjeća kako se “tim promjenama našla i Katolička crkva u novim prilikama”. Ističući kako je Crkva u uspostavi hrvatske države prepoznala ostvarenje povijesnih težnji hrvatskog naroda, nadbiskup je rekao da nakon prvih godina ispunjenih oduševljenjem i zanosom “kako vrijeme prolazi sve se više spoznaje da još treba puno i znanja da bi se iznutra izgradila država, državne ustanove i uspostavili pravni odnosi između građana i državnih institucija”. Zbog takvih povijesnih okolnosti, ističe nadalje mons. Bozanić, u hrvatskom se društvu nije dovoljno razvio osjećaj za građanske kreposti poput odgovornosti, općeg dobra te korektnog odnosa prema državnim ustanovama. Nadbiskup, nadalje, dodaje kako je iza nas gotovo polustoljetno razdoblje komunističkoga jednopartijskog režima u kojem se “izjednačavalo partiju i narod, partiju i državu”, pri čemu su “interesi partije predstavljani kao interesi cjelokupnog društva”. “Posljedice takvog odgoja i danas osjećamo u vladanju i ponašanju mnogih, bez obzira na koju su se stranu svrstali poslije promjena. Potrebno je mijenjati mentalitet. Korisno bi bilo i na tome društvenom području neko čišćenje spomena”, rekao je nadbiskup Bozanić. Ocjenjujući sadašnje stanje javne svijesti u Hrvatskoj nadbiskup je posebno istaknuo kako je hrvatska javnost radikalizirana, što najbolje odražavaju sredstva društvenog priopćivanja. “Mediji djeluju na društvo, ali oni su i slika tog društva. U naše javne odnose treba unositi duh razumijevanja i dogovaranja. Treba promovirati proces pomirenja u hrvatskom društvu”, istaknuo je nadbiskup Bozanić. Govoreći o ulozi Crkve u predstojećim izborima, nadbiskup Bozanić je istaknuo kako je Crkva “svjesna svoje povijesne i sadašnje uloge u hrvatskom narodu”. “Identitet hrvatskog naroda je duboko označen katoličkom vjerom. Stoga Katolička crkva želi biti sredstvo povezivanja i ujedinjavanja, mira i razumijevanja u hrvatskom narodu i društvu. Ona se ne želi, niti smije vezati, a još manje poistovjetiti, ni s jednom strankom, niti njezinim interesima”, rekao je nadbiskup Bozanić. Odgovarajući na novinarsko pitanje koje su najžurnije zadaće koje čekaju novu vlast nakon izbora, nadbiskup je posebno istaknuo kako je “potrebno hitro jačati pravnu državu u cjelini, a osobito efikasnost sudske vlasti”. “To će”, dodao je zagrebački nadbiskup, “pomoći građanima da im se vrati povjerenje prema državnim ustanovama”.
Komentirajući, nadalje, tvrdnje kako bi zbog Ugovora sa Svetom Stolicom Hrvatska bila “katolička država”, nadbiskup je podsjetio kako ugovore ili konkordate sa Svetom Stolicom ima ne samo Republika Hrvatska, nego i većina zemalja Srednje i Zapadne Europe. Nadbiskup pri tome napominje kako Sveta Stolica nije sklopila ugovore s pojedinom strankom, nego s hrvatskom državom. Odgovarajući na novinarski upit narušavaju li ti ugovori rastavljenost Crkve i države u našoj zemlji, nadbiskup ističe kako se Ugovori “s jedne strane temelje na Ustavu Republike Hrvatske, a s druge strane na mjerodavnim crkvenim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora”. “Oni polaze od principa da su Republika Hrvatska i Katolička crkva svaka u svom poretku neovisne i samostalne te da se obje strane obvezuju da će u međusobnim odnosima poštivati to načelo te da će međusobno surađivati u brizi za čovjeka. To su načela odvojenosti Crkve od države, ali i principi zdrave suradnje u službi čovjeka”, istaknuo je nadbiskup Bozanić. Govoreći o četvrtom ugovoru – o gospodarskim pitanjima – koji na osobit način privlači pozornost javnosti osobito u dijelu u kojem se govori o povratku nacionaliziranih crkvenih dobara, zagrebački je nadbiskup rekao da Ugovor u tome dijelu “polazi od postojećih hrvatskih zakona i ne pravi nikakve iznimke prema Katoličkoj crkvi. “Ugovorom se željelo u prvom redu samo ubrzati i regulirati proces povratka tamo gdje je moguće”, rekao je nadbiskup Bozanić, dodajući kako do danas nije ništa provedeno od toga dijela ugovora. Govoreći nadalje, kako novinar ističe “o spornoj odredbi o financijskoj pomoći države Crkvi”, nadbiskup ističe kako ta pomoć ni iz daleka ne može pokriti redovite potrebe Crkve te da su glavni izvor za crkvene potrebe i dalje darovi vjernika. Ta pomoć države Crkvi, dodaje nadbiskup Bozanić, služi samo kao “interventni fond za usklađenje ujednačene nagrade za svećenike i ostale crkvene djelatnike, za pomoć kod obnove i gradnje crkvenih objekata te za Caritas”. Posljednje novinarsko pitanje odnosilo se na značenje što ga Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske imaju za ostale vjerske zajednice u Hrvatskoj. Nadbiskup je u vezi s tim istaknuo da je Katolička crkva “u pregovorima zastupala načelo da ono što važi za Katoličku crkvu treba važiti i za druge Crkve i vjerske zajednice”. “Svojim spoznajama i dosadašnjim iskustvom spremni smo u tome pomoći drugim Crkva i vjerskim zajednicama. Dakako da svaka vjerska zajednica u smislu svojih konstitucija i prava treba izabrati najprikladniji način. Država je, pak, dužna sve Crkve i vjerske zajednice jednako tretirati”, rekao je na kraju razgovora za “Glas Koncila” zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. (sa)

Intervju kardinala Puljića za “Hrvatski obzor”

KRIVI SMO JER SMO OSTALI

“Prevažno je da mir mogu graditi mirotvorci”, istaknuo je u razgovoru za politički tjednik “Hrvatski obzor” u broju od 18. prosinca vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Razgovor je u listu objavljen pod naslovom “Krivi smo jer smo ostali”. Kardinal Puljić na početku ističe kako je za budućnost u BiH nužan mir koji će se graditi uz uvažavanje jednakopravnosti. U tome pogledu sarajevski nadbiskup napominje kako je “premalo dobre volje kod onih koji su najodgovorniji – domaći i svjetski moćnici, kao i oni koji bi trebali graditi jednakopravni mir, a ne kao nekakvu svoju viziju”. Podsjećajući kako je mir dar Božji koji treba izmoliti “te sebe ugrađivati na put mira”, kardinal Puljić izražava žaljenje što zbog različitih “politikantskih i drugih igara stradava mali čovjek, koji jednostavno želi živjeti na svome i biti ono što jest”. Vrhbosanski nadbiskup u razgovoru upozorava i na teški problem sve većeg iseljavanja mladeži iz BiH, osobito u prekooceanske zemlje za što, prema njegovim riječima, odgovornost snose izabrani nosioci vlasti zbog toga što “premalo rade na razvojnim i socijalnim programima koji bi mladima pružili perspektivu ostvarenja na svojoj grudi”. Kardinal Puljić ipak vidi nadu u mladim ljudima “koji su se spremni suočiti sa svim ovim nedaćama i uporno nastoje ostvariti svoja ljudska, građanska, nacionalna i vjerska i sva druga prava”. Govoreći u ulozi Crkve u predstojećim izborima u BiH, kardinal Puljić ističe kako Crkva poziva vjernike da “u slobodi savjesti sudjeluju u demokratskim gibanjima svojim glasovanjem”. Sarajevski nadbiskup jednako tako ističe da Crkva diže svoj glas i za povratak. “Pozivajući na povratak, (Crkva) zapravo hrabri ljude da se bore za svoje pravo. Ako naši ljudi odustanu od svog prava na grudu, dom, zavičaj, onda daju za pravo onima koji su ih potjerali silom iz njihova doma. Ne mogu u ime Crkve šutjeti na nepravdu i stati na stranu onih koji nepravdom žele graditi budući mir, što je u biti polazište novog sukoba”, rekao je kardinal Puljić u razgovoru za “Hrvatski obzor”. (sa)

VELIKI JUBILEJ 2000., 2001. ILI 1994?

S približavanjem Velikog jubileja ponovno se javlja zanimanje za stvarni početak trećeg tisućljeća. Dok je s jedne strane sasvim sigurno da će jubilejska slavlja započeti svečanim obredom otvaranja Svetih vrata na bazilici Sv. Petra u Vatikanu u božićnoj noći, a završiti na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja iduće godine, manje je jasno kada je stvarna dvijetisućita obljetnica Kristova rođenja.
Kada je Dionizije Mali, redovnik iz V. stoljeća, izračunavao godinu Kristova rođenja pogrešno ju je stavio u 754. od sagrađenja Rima, dok se danas taj događaj datira u godinu 749. Riječ je, dakle, o pogrešci od 5 do 6 godina koju, međutim, nitko ne ispravlja. Da bi sve bilo još zamršenije, čini se da je Dionizije načinio još jednu pogrešku u svom računanju. Herod Veliki, za kojeg Biblija kaže da je živio u vrijeme Isusova rođenja, umro je 4. godine prije nove ere. Prema Matejevu evanđelju kada Herod nije uspio prevariti mudrace da ga odvedu Isusu, naredio je da se poubijaju svi dječaci u Betlehemu i okolici. Budući da se Herodova naredba (koja nije zabilježena nigdje osim u Evanđelju, no ipak je vjerodostojna povijesna činjenica) odnosila na sve dječake od dvije godine naniže, može se zaključiti da se pokolj dogodio u prve dvije godine Kristova života. Ako pretpostavimo da se taj događaj zbio potkraj Herodova života (što je vrlo vjerojatno) tada možemo zaključiti da se Isus rodio 5. ili 6. godine prije nove ere. U tom slučaju dvijetisućita obljetnica Kristova rođenja trebala se slaviti već 1993. ili 1994. Dionizije je godinu u kojoj je Krist rođen dakle računao kao prvu godinu nove ere. No, prema njegovu brojenju, godina koja joj je neposredno prethodila bila je 1. godina prije nove ere. Zbog pogreške u računanju ili namjerno, on jednostavno u brojenje nije uvrstio nultu godinu. Tako je prema Dionizijevu računanju Božić 2. godine nove ere bila prva, a Božić 3. godine druga obljetnica Isusova rođenja. Tim slijedom 2000. obljetnica Kristova rođenja pada na 25. prosinca 2001!
Zbog vremenske razlike praktički je nemoguće ustanoviti stvarnu godinu Kristova rođenja, no posve je vjerojatno da se ono može smjestiti negdje između 7. godine prije nove ere i 1. godine nove ere.
Postavlja se, međutim, pitanje zašto onda Crkva tako svečano proslavlja 2000. godinu? Odgovor je jednostavan: zato što i svijet toga datuma slavi početak novog tisućljeća. Ivan Pavao II. u svome apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća” piše: “U sklopu toga, dvije tisuće godina od rođenja Kristova (ne obazirući se na kronološku točnost brojenja) predstavlja izvanredno velik Jubilej, ne samo za kršćane, nego neposredno za čitavo čovječanstvo, zbog istaknute uloge koju je kršćanstvo imalo u ova dva tisućljeća. Znakovito brojenje prolaska godina gotovo posvuda se vrši polazeći od dolaska Krista u svijet, koji tako postaje centar i kalendar danas najviše upotrebljavan. Nije li možda i ovo jedan znak jedinstvenog prinosa što ga je općoj povijesti donijelo rođenje Isusa iz Nazareta?” Za Papu je, dakle, proslava dvijetisućite godine znak središnjeg mjesta koje kršćanstvo zauzima u našem društvu i to je za Crkvu temeljni razlog slavljenja Velikog jubileja 2000. godine. (sa)

3