“ISCJELITELJI” KOJI ODMAŽU U OZDRAVLJENJU

Rim, 11. 9. 2001. (IKA) – “Zastranjenja osjećaja za sveto i oblici nedopuštenih molitava, koji iskrivljuju kako poimanje Boga objave tako i samu kršćansku molitvu”, tim je riječima biskup talijanske biskupije San Marco Argentano-Scalea u pokrajini Cosenza mons. Domenico Crusco u pastoralnom pismu pod naslovom “Ozdravljenja i spasenje” definirao molitvene inicijative koje priređuju tobožnji “iscjelitelji” kojima se “pripisuju božanske moći”. Trenutno je, osobito na jugu, opaža biskup, “na djelu masovno traženje svetog, u svim njegovim oblicima, u cilju postizanja zaštite i ozdravljanja od bolesti i svakog čimbenika koji rađa trpljenjem i nevoljom”. To traženje čuda pod svaku cijenu “vrlo često vjernike”, objašnjava biskup Crusco, “vodi tomu da se obraćaju samoproglašenim iscjeliteljima odnosno osobama za koje se smatra da posjeduju posebne duhovne sposobnosti”. Ta pojava, objašnjava mons. Crusco, “prouzročuje proces grčevitog iščekivanja i kontakta sa spomenutim iscjeliteljima i masovnim hrljenjem mjestima gdje oni djeluju, šireći tako ideju o svojevrsnoj svemoći zla, koja se protivi Božjoj svemoći”. Neizbježna posljedica svega toga je, nastavio je biskup, “da kod osjetljivih i slabijih osoba dolazi do pogoršanja pravih psihoza koje se, premda naizgled u sugestivnom ozračju trenutka nestanu, nakon nekoliko dana iznova javljaju s još većim intenzitetom te ih je, s medicinskog stajališta, još teže izliječiti”. Zbog toga “župnici i ostali vjernici” upozorava biskup, “nisu ovlašteni priređivati hodočašća ili oblike sudjelovanja na molitvenim susretima gdje djeluju iscjelitelji ili osobe kojima se pripisuju izvanredni darovi”. Obraćajući se na kraju onima za koje se smatra da posjeduju izvanredne duhovne sposobnosti biskup zaključuje: “Njima, kao i svakom drugom, nije zabranjeno moliti za bolesnika: međutim neka to čine privatno, u vlastitoj kući a ne među narodom”. (i09212sa)