Apostolski nuncij u Bjelorusiji nadbiskup Martin Vidović u najnovijem broju lista hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj “Živa zajednica” (11/2005.) na pitanje kako gleda na hrvatsko iseljeništvo iz pozicije domovinske politike, odgovara: “Hrvatski iseljenik ne smije biti objekt, nego subjekt domovinske politike. To vrijedi i za Republiku Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Naime, obje su te države domovina hrvatskoga iseljeništva, te su zato i naše. I mora postajati stvarna mogućnost povratka iseljenika. A povratak znači ne samo vratiti se, nego i moći raditi u vlastitoj domovini i živjeti dostojno čovjeka. Od političara valja zahtijevati da to omoguće, a ne priječe zakonima, što ih sami donose.

Pravo na dom i domovinu jest jedno od temeljnih i neotuđivih ljudskih prava. Ni jedan zakon ne može dokinuti to pravo niti ga suspendirati. Ne može to činiti ni itko od čelnika međunarodne zajednice ili pak domaći političari. Domovinska politika prema iseljeništvu je zapravo očitovanje političke volje državnih vlasti za dobrom, odnosno još boljom suradnjom sa zemljama u kojima se nalaze hrvatski iseljenici. Iseljenici su, naime, onaj već utrti put te suradnje. Oni su čvrsta i pouzdana poveznica zemlje iz koje iseljenik dolazi i zemlje koja ga je primila.

Iz osobnoga iskustva znam da su hrvatski iseljenici jedinstveni veleposlanici svoje domovine u svijetu i zbog toga moraju biti subjekti domovinske politike. Ponavljam, valja jednom zauvijek odbaciti žalosni jugoslavenski obrazac te politike, koja je hrvatskoga iseljenika smatrala neprijateljem i s njime tako postupala. Inače, čvrsto sam uvjeren da će se ostvariti želja i molitva sluge Božjega Ivana Pavla Velikoga, a što je također želja i molitva Bogu sviju nas, da ti dragi krajevi postanu prebivalište mira, mira u pravdi. Izraz te želje i molitve je i ona uljanica, koja je više od tri godine – točnije od 23. siječnja 1994. – gorjela pred Bogorodičinom slikom nedaleko od groba apostolskoga prvaka sv. Petra u Vatikanu, a onda ju je Petrov nasljednik sam osobno donio u Sarajevo 11. travnja 1997. i kao znak vjere i nade predao vrhbosanskome nadbiskupu metropolitu kardinalu Vinku Puljiću i čuva se u vrhbosanskoj ili sarajevskoj prvostolnici”. (ika-ap/kj)