Zadar, (IKA) – “Ispovijed i psihoterapija – zablude o razlikama i sličnostima” bila je tema predavanja koje je u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru u četvrtak 31. svibnja održao dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu i izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Uslijed sve češće tvrdnje da je psihoterapija zamjena za ispovijed, dr. Jukić je razložio niz odrednica tih dviju stvarnosti potvrđujući crkvenim i znanstvenim izvorima kako su ispovijed i psihoterapija dva različita procesa. “Ispovijed može imati i psihoterapijski učinak, a psihoterapija nikad ne može imati učinak ispovijedi, a to je oprost grijeha”, pojasnio je dr. Jukić, navodeći niz njihovih sličnosti i razlika. Indikacije za ispovijed su učinjeni grijeh, osjećaj grijeha i obveza ispovijedi. Indikacije za psihoterapiju su psihički poremećaji neurotske naravi, blage depresije, reaktivna stanja, služi kao dodatni lijek kod psihoza, psihoorganskih i psihotičnih poremećaja, ovisnosti, psihosomatskih bolesti i poremećaja ličnosti. Ispovijed je jednokratan čin, i premda neki imaju stalnog ispovjednika, mnogi vjernici svaki put idu drugom svećeniku, ispovjednik ne poznaje osobu koju ispovijeda. Psihoterapija nije jednokratna, pacijent i psihoterapeut, koji je uvijek isti, u intenzivnoj su komunikaciji, odnos je praćen emocijama, dogovara se seansa čije je trajanje utvrđeno, 45 minuta i nastavak je na prethodnu. Učinci ispovijedi su oprost grijeha, pomirenje s Bogom, a učinci psihoterapije ublažavanje simptoma. Ispovijed je namijenjena vjernicima, a psihoterapija psihički oboljelima. Vjernik može ići na psihoterapiju, ali onaj tko nije vjernik ne može ići na ispovijed jer ne vjeruje njenom učinku i ne poznaje bit, sadržaj tog sakramenta. Kod ispovijedi se potiče na pokajanje, zadaje se pokora, molitva pokajanja i odrješenje; odvija se pripremom uz ispit savjesti, izriču se prigodne molitve i ispovijeda grijeh. Kod psihoterapije nema tako čvrstog obrasca.

“Zašto se u naše vrijeme ističe da je psihoterapija zamjena za ispovijed? Tko postavlja tezu da je ispovijed prošlost, da nije potrebna ispovijed nego psihoterapija?”, upitao je dr. Jukić, rekavši da to ne govore ni svećenici ni psihoterapeuti. “To rade površni i pseudoučeni laici, neozbiljni, nekompetentni i prepretenciozni psihoterapeuti”, upozorio je dr. Jukić, istaknuvši da je izvor tome možda moderan pristup svim pojavama, pri čemu sve što je tradicionalno treba destruirati, zamijeniti novim, površnim, neopterećujućim; sve izgleda spontano, slučajno, onako kako ja mislim, a zapravo je dirigirano i determinirano. “Je li riječ o determiniranoj nedeterminiranosti”, upitao je predavač, istaknuvši da se sve dovodi u pitanje, osim toga da se ništa ne može ne dovesti u pitanje.

Predavač je govorio o grijehu, narušenom odnosu u čovjeku kojeg ponovno želi uspostaviti dobrim. Pojedinačna ispovijed kako je danas poznajemo u Crkvi se javlja u 7. st., a u Katekizmu Katoličke Crkve o ispovijedi se govori u čak 11 poglavlja i 78 paragrafa. Čovjek koji je sagriješio ima potrebu osloboditi se grijeha i pomiriti s Bogom. Psihoterapija je metoda liječenja psihičkog poremećaja, koriste se psihičke metode pri čemu značajnu ulogu imaju emocije. To je planirani i ciljani postupak, odnos liječnik-psihoterapeut, koji treba biti educiran, i pacijent nije slučajan. Širi se dijapazon bolesti kod kojih se psihoterapija može primijeniti. Dr. Jukić je istaknuo važnost da se pacijenta razumije i prihvati s empatijom, emotivna angažiranost i podrška je velik doprinos uspjehu liječenja. Činjenica da postoji oko 250 različitih psihoterapeutskih škola predstavlja opasnost da se toliki žele “okušati” u tom području, upozorio je dr. Jukić, dodavši da svaka psihoterapijska škola ima teorijsku osnovu i pravila po kojima se odvija. Čovjek se mora svjesno i slobodno odlučiti za liječenje da bi se provela psihoterapija čiji je cilj uklanjanje simptoma ili izlječenje, a cilj psihoanalize, jedne od psihoterapijskih metoda, je rekonstrukcija ličnosti.

Na predavanju i u raspravi brojnih sudionika, svećenika i liječnika, istaknuta je potreba razlikovanja i prepoznavanja simptoma kod psihički oboljelih osoba, potreba suradnje između svećenika i psihijatara, jer se događa da mnogi polaznici duhovnih seminara za ozdravljenje i iscjeljenje nakon početnog stanja kojeg smatraju dobrim za svoje zdravlje, na kraju potraže pomoć liječnika. S tim u vezi dr. Jukić je podsjetio i na posljednje zasjedanje HBK koje je imalo potrebu razmotriti i dati mišljenje o odvijanju takvih seminara i pojava koje izazivaju kod polaznika. Istaknut je primjer uspješne suradnje Psihijatrijskog odjela zadarske Opće bolnice i Caritasa koji polučuju dobre rezultate u radu s osobama oboljelima od psihoze.

Predavanje su organizirali Hrvatsko katoličko liječničko društvo – podružnica Zadar i Zadarska nadbiskupija.