Vatikan, (IKA) – Tko ispovijeda treba biti svjedok milosrđa koji daje da se čuje Božji glas, ne utječući na savjesti, posebice mladih, istaknuo je papa Franjo sudionicima tečaja o odnosu ispovijedi i razlučivanja zvanja koje je primio 9. ožujka. Učitelj, odgajatelj, pastir, ali sigurno uvijek svjedok milosrđa, i nikada gospodar savjesti. Život ispovjednika treba biti u skladu s tim, upozorio je Papa mlade svećenike.
Audijencija kod Svetoga Oca zaključila je četverodnevni rad na 29. tečaju koji je organiziralo Unutrašnje sudište Crkve, odnosno Penitenzieria Apostolica, prenosi Radio Vatikan. Papa se osvrnuo na temu tečaja, na odnos između sakramentalne ispovijedi i razlučivanja zvanja, te odmah istaknuo više puta potvrđenu činjenicu da svećenik u ispovjedaonici nije vlasnik nečega, nego je samo sredstvo jedne veće snage. Svećenik ispovjednik nije vrelo milosrđa ni milosti; on je sigurno prijeko potrebno sredstvo, ali uvijek je samo sredstvo, istaknuo je Papa. A kada si svećenik to prisvoji, priječi Božje djelovanje u srcima. Svijest o tomu treba mu pomoći u pozornosti da ne postane „gospodar savjesti”, ponajviše u odnosu s mladima, čija se osobnost još oblikuje, te je stoga mnogo lakše utjecati na njih.
Što više svećenik „nestaje”, jasnije se pojavljuje Krist, vječni prvosvećenik, rekao je papa Franjo. To ispovjedniku pomaže u neizbježnoj poniznosti, potrebnoj kako bi se uvježbao u drugom uvjetu, a to je slušanje pitanja prije nego ponudi odgovore. Ispovjednik je pozvan biti čovjek ljudskoga slušanja pokajnika, i božanskoga slušanja Duha Svetoga. Slušajući uistinu brata u sakramentalnom razgovoru, slušamo samoga Isusa, siromašnoga i poniznoga. Slušajući Duha Svetoga stavljamo se u pozornu poslušnost, postajemo slušači Riječi, te stoga pružamo najveću uslugu našim mladim pokajnicima, odnosno stavljamo ih u kontakt sa samim Isusom, objasnio je Papa.
Ispovjednik može također preuzeti ulogu duhovnoga oca, ako to mlada osoba želi. U tom je slučaju u igri dimenzija razlučivanja zvanja, odnosno razdoblje tumačenja znakova koje je sam Bog već stavio u život mlade osobe. Razgovor u sakramentalnoj ispovijedi tako postaje povlaštena prigoda za susret, prigoda u kojoj se i pokajnik i ispovjednik mogu staviti u stav slušanja Božje volje, otkrivajući kakav bi mogao biti Njegov naum, neovisno o obliku zvanja. Doista, zvanje se ne podudara, i ne može se nikako podudarati s nekim oblikom, to bi dovelo do formalizma. Zvanje je sam odnos s Isusom: životan i prijeko potreban odnos, istaknuo je Papa. Na kraju je spomenuo osobine koje obilježavaju ispovjednika, te istaknuo da je on „liječnik i sudac”, „pastir i otac”, „učitelj i odgajatelj”. Okupljenim mladim svećenicima, bogoslovima i đakonima posebno je istaknuo da prije svega budu svjedoci milosrđa koji znaju kako Isus žali zbog grijeha braće, otvarajući im nov i velik obzor koji čovjeku može dati samo Bog.