Istina je prava novost.

Ispraćaj nadbiskupa Josipa Pavlišića

Opraštamo se od Božjeg čovjeka i ljubitelja Crkve. S velikom je ljubavlju Crkvu gradio i duhovno i materijalno. Obnavljao je porušeno nakon II. svjetskog rata u Istri, Kordunu, Gorskom kotaru i Primorju", rekao je kardinal Bozanić u oproštajnom slovu

Rijeka, (IKA) – Dvadeset tri biskupa, dvojica kardinala i 170 svećenika, brojna rodbina te mnoštvo vjernika okupili su se na posljednjem ispraćaju umirovljenoga riječko-senjskog nadbiskupa Josipa Pavlišića u utorak 13. prosinca u riječkoj katedrali Sv. Vida. Misu je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a pogrebne obrede ordinarij nadbiskup Ivan Devčić. Uz biskupe i svećenike Riječke metropolije pokojnog su nadbiskupa ispratili i ordinariji drugih hrvatskih biskupija, apostolski nuncij nadbiskup Javier Lozano, kardinal Vinko Puljić i biskup Franjo Komarica iz BiH, te predstavnici Crkve iz Slovenije, Srbije i Crne Gore, Italije, Njemačke, riječki paroh Mićo Kostić, pastor Baptističke crkve Giorgio Grlj, predstavnici grada, županije i Vlade s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i županom Zlatkom Komadinom, a pisane su izraze sućuti uputile mnoge osobe političkog, akademskog, crkvenog i javnog života.

Kardinal Bozanić u propovijedi je istaknuo kako je pokojni riječko-senjski nadbiskup ljubio svećeništvo i njemu se dušom i tijelo predao, a snagu i inspiraciju crpio je iz euharistije. “Danas dok se u riječkoj prvostolnici Sv. Vida u molitvenom ozračju opraštamo od nadbiskupa Josipa Pavlišića, njegova nam osoba i djelo što ga ostavlja iza sebe govori o gotovo stoljetnoj povijesti naše Crkve i hrvatskog naroda na ovim prostorima. Opraštamo se od Božjeg čovjeka i ljubitelja Crkve. S velikom je ljubavlju Crkvu gradio i duhovno i materijalno. Obnavljao je porušeno nakon II. svjetskog rata u Istri, Kordunu, Gorskom kotaru i Primorju”, rekao je kardinal Bozanić. Kardinal se prisjetio i teških vremena komunističke represije u kojima je nadbiskup Pavlišić uspijevao učiniti mnoga značajna djela na dobrobit mjesne Crkve. “Mons. Josip Pavlišić pripada onom časnom naraštaju pastira naše Crkve kojima nas je obdarila Providnost u teškom komunističkom razdoblju i u neposrednoj postkoncilskoj obnovi. Mi ih se s ponosom i sa zahvalnošću spominjemo, jer su časno izvršili povjerenu im službu u Crkvi i hrvatskom narodu”, istaknuo je kardinal Bozanić. U molitvi i nadi u vječni život, kardinal je propovijed zaključio Kristovom porukom uskrsnuća, “opraštamo se od njega nošeni živom vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu”.

Brzojav sućuti koji je u ime pape Benedikta XVI. uputio državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano pročitao je nuncij Lozano, izrazivši i osobno osjećaje suosjećanja s vjernicima i svećenicima mjesne Crkve. Predvodeći pogrebne obrede nadbiskup Devčić prisjetio se mnogih trenutaka iz života pokojnog nadbiskupa. Njegovim biskupskim ređenjem 1952. riječko-senjsko-modruška Crkva dobila je dobrog pastira, biskupa graditelja, biskupa kakvog je upravo u tom vremenu trebala. Kao pomoćni biskup, do 1969. kada je imenovan nadbiskupom koadjutorom novosnovane Riječko-senjske nadbiskupije, te kao nadbiskup i metropolit, do 1990., uspio je, uz veliki trud i napor, uz svesrdnu pomoć svećenika, redovnika i redovnica, posebno sestara Družbe Presvetog Srca Isusova te mnogih dobrotvora, sve obnoviti, između ostalog i sagraditi novu zgradu Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci. “Da nije bio svećenik, morao bi biti graditelj”, govorili su građevinari s kojima je surađivao.
Nadbiskup Devčić istaknuo je pastoralno djelovanje mons. Pavlišića, “pastira koji je po goranskim, ličkim i kordunskim bespućima išao tražiti i sabirati izgubljeno i napušteno stado, pastir koji se nije bojao izložiti svoj život da bi svome stadu donio duhovnu snagu i okrepu”. Podsjetio je na njegovu bliskost s vjernicima kojim je pomagao u najtežim trenucima, posebnu u vremenima II. svjetskog, a kasnije i Domovinskog rata. “Tko je živio i djelovao pod Vašim vodstvom nije imao vremena okretati se natrag. S Vama se u samo jednom smjeru gledalo, prema naprijed. Napustili ste nas, ali Vaš neumorni duh ostaje s nama”, zaključio je nadbiskup Devčić.

Prigodne je riječi uputio i pastir rodne biskupije mons. Pavlišića, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, prisjetivši se svećeničke službe pokojnog nadbiskupa u Istri. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović ustvrdio je kako ta biskupija, nekada u sastavu Riječko-senjske, također pokapa svoga nadbiskupa koji je ostavio dubokog traga boraveći dugi niz godina u Ogulinu i Gospiću, gdje je vršio i župničku službu. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel izrazio je zahvalnost pokojniku za sve što je učinio za Rijeku i Riječane.
Od 9. prosinca, kada je nadbiskup Josip Pavlišić preminuo, mnogi su mu vjernici, redovnici i svećenici, bliski suradnici te predstavnici civilnih vlasti počast odali upisujući se u knjigu žalosti otvorenu u Nadbiskupijskom ordinarijatu. Tijelo pokojnika bilo je 12. prosinca izloženo u kapeli sjemeništa Ivan Pavao II. gdje je i preminuo, a misu zadušnicu je predvodio nadbiskup Devčić. Mons. Josip Pavlišić pokopan je u grobnici riječkih nadbiskupa u katedrali Sv. Vida.

Mons. Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup u miru, preminuo je 9. prosinca, u 13.30 u svojoj sobi u Bogoslovnom sjemeništu “Ivan Pavao II.” u Rijeci.

Josip Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914. u mjestu Srbljani, župa Stari Pazin, kao osmo dijete u obitelji. Za svećenika je zaređen 2. travnja 1938. u Gorici te je do 1945. upravljao župama Gologorica i Krbune. Od 1945. do 1951. obnašao je službe ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Za pomoćnog biskupa senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću imenovan je 13. prosinca 1951. te zaređen 13. siječnja 1952. u Pazinu. Generalnim vikarom hrvatskog dijela Riječke biskupije i Senjsko-modruške biskupije imenovan je 5. veljače. U 13 godina obnašao je službe župnika u Ogulinu i zatim Gospiću, a 1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije. Godine 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postaje riječko-senjski nadbiskup i tu službu vrši do umirovljenja 5. siječnja 1990. Obnovitelj i neumorni “biskup terena” do posljednjih je dana svojega života zadržao mladost duha, uvijek spreman za razgovor, premda tjelesno slab. Redovito je primao posjete i pričest, a povremeno je i koncelebrirao na misama u sjemeništu “Ivan Pavao II.”, gdje je proveo posljednjih godinu i pol dana.