Povod emisije o temi “Istina o tome čija je Istra” prijeporna je izjava koju je u Bazovici u blizini Trsta kod tamošnje jame i stratišta izrekao predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani. Nakana razgovora s profesorom Milotićem je približiti događanja i iznijeti manje poznate činjenice o Istri od 1943.-1947., posebice glede pada fašizma, partizanskog pokreta, poslijeratnog razgraničenja u Jugoslaviji, Italiji i Istri, te o ulozi istarskog svećenstva u poslijeratnoj diplomaciji, međunarodnom pravu, političkim događanjima te prekrajanjima granica.

Da bismo razumjeli izjavu Antonija Tajanija, trebamo se vratiti u povijest. Što se točno događa u Istri nakon kapitulacije Italije i kakav je u tome trenutku bio položaj Italije, a kakav Jugoslavije?

“Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. u sveopćem rasulu. U Istri se talijanska vojska povlači u sveopćem rasulu. U neorganiziranom bježanju za sobom, vojska ostavlja oružje, granate. Zbog tog odbačenog oružja stradalo je stanovništvo Istre u nadolazećim godinama. Bezuvjetnom kapitulacijom Italije nije prestala njezina suverenost nad Istrom. Kapitulacija je osokolila domaće stanovništvo koje se nakon mnogo desetljeća jednom odlukom odvažilo proklamirati u Pazinu da je vrijeme priključiti se hrvatskoj braći u Hrvatskoj. To je bilo kratkoga vijeka jer su narodnooslobodilački odbori vrlo brzo dospjeli pod utjecaj komunističke partije koja je kroz nekoliko tjedna uspostavila potpunu kontrolu nad društveno-političkim životu, pa je ta odluka donesena u Pazinu ubrzo promijenjena na način da se sada traži priključenje Jugoslaviji.” To je bitna činjenica u drugoj, kako kaže prof. Milotić, lažiranoj pazinskoj odluci.”

Položaj Italije i Jugoslavije

“Vlast u Jugoslaviji ima Tito i partizani. Godine 1943. Sovjetski Savez i Kominterna daju naznake da bi cijela Istra, Trst i Julijska krajina trebali pripasti vlasti Tita. Pozitivne signale Tito dobiva od Amerikanca i Britanaca. Takvo shvaćanje je sugerirano na konferenciji u Teheranu krajem ’43. gdje je rečeno da će Jugoslaviji pripasti ono što Titovi partizani drže, a to bi trebalo uključivati Julijsku krajinu i Trst.”

Situacija se nakon ’43. bitno promijenila, ustvrdio je prof. Milotić, te dodao kako se u Istri nakon kapitulacije Italije počinju događati masovna ubojstva bez ikakva kriterija. To nije prošlo nezapaženo u međunarodnoj zajednici, kazao je prof. Milotić.

“Saveznicima je bilo jasno da se Tito u cijelosti okreće komunizmu, po uzoru na Sovjetski Savez. Bilo im je jasno da talijanska zajednica u SAD-u ima veliki utjecaj i da je s njima predsjednik Roosevelt imao uske veze. On je 1944., uvidjevši te zločine, talijanskoj zajednici dao do znanja da Julijska krajina i Trst neće pripasti pod Titovu vlast. Na Churchillov upit Titu hoće li orijentacija Jugoslavije biti prosovjetska i komunistička, Tito je odšutio.”

Istarskom svećenstvu tada postaje jasno da kriteriji razgraničenja neće biti faktično držanje teritorija, nego će kriteriji biti pregovori, odnosno vjerojatno etnička linija, ustvrdio je prof. Milotić.

“Božo Milanović shvaća da će se stvar rješavati u poslijeratnim pregovorima, na nekoj mirovnoj konferenciji. On već godine 1944. počinje prikupljati statistiku župa, narodnosnu strukturu u istarskim župama.”

Svibanj 1945. – partizansko zauzimanje Trsta

“To zauzimanje ima status jednog mitskog zauzimanja. Propušta se reći kako u svibnju 1945. nije bilo fašista. Upad u Trst u međunarodnoj zajednici, posebno od Amerikanaca i Britanaca okvalificiran je kao čin grube, ratne agresije. U 40 dana ubijeno je na području Trsta i Julijske krajine oko 15 tisuća ljudi, uključujući i nekoliko savezničkih predstavnika. Titu nije bilo jasno da će se razgraničenje provoditi u pregovorima i po etničkoj liniji. On je smatrao da će zauzimanjem Trsta i Julijske krajine ojačati svoju poziciju u budućim pregovorima ili je smatrao da ono što on faktički drži, nitko neće osporavati. A dogodilo se suprotno. Partizani napuštaju Trst, Julijsku krajinu, s ljagom okupatora, uspostavlja se angloamerička kontrola nad Goricom i Pulom. Opravdavalo se da se u tih 40 dana likvidiralo fašiste, međutim fašizma u to vrijeme nema već godinu i pol dana. Važno je reći kako taj zločin nije počinio antifašizam, nego komunistički režim u kojem su zastupljeni Hrvati, Slovenci i Talijani. Masovnim likvidacijama bili su zahvaćeni Talijani, Hrvati i slovenska većina koja je tamo postojala. To je zločin režima. Upućivati prstom na bilo koju od tri nacije je stvaranje animoziteta koji dugotrajno remeti odnose među trima etničkim skupinama. To je bio zločin protiv stanovništva koje je bilo razoružano, odnosno koje nikad nije bilo naoružano.”

Zbog čega se svećenstvo pojavljuje na tim konferencijama u statusu pregovaratelja?

“Zbog toga jer saveznici, kako navodi Božo Milanović, nisu smatrali da partizanski pokret, komunisti, odražava volju naroda. Narod se komunista bojao zbog straha odmazde ni za što. Slučajevi poput jame Bazovica potvrđuju da su ti strahovi bili opravdani.”

Govoreći o ulozi istarskog svećenstva, prof. Milotić kazao je kako su oni nakon rata jednakom žestinom štitili interese slavenskog stanovništva, ali i talijanskog.

“S druge strane, Slovenci u Istri imaju goleme zasluge u cijeloj prvoj polovici 20. st za uzdizanje narodne svijesti među istarskim Hrvatima. Kad kažemo ‘katolička’ to je odrednica Crkve koja je iznad svake etničke i nacionale pripadnosti. Tu je veličina Crkve u tome procesu.” Istarski antifašisti su ponajprije svećenici koji dvadesetih godina teško stradavaju u mirnom, nenasilnom otporu fašističkoj vlasti, ustvrdio je prof. Milotić.

“Komunizam s antifašizmom nema veze. To je jedna krinka. Nitko u Hrvatskoj pod zločinom ne podrazumijeva antifašizam.”

Prof. Ivan Milotić u svojim promišljanjima vodi se time da je istina samo jedna i “bavimo se činjenicama, a ne prekrajanjem i revidiranjem povijesti. U svom istraživanju služi se intervjuima i tekstovima Bože Milanovića. Imamo cijelu povijest od 1943.-1947. savršeno dokumentiranu, kazao je prof. Milotić.

“Korijene antifašizma prepoznajemo već u djelovanju Jurja Dobrile, u jednom pokretu osvješćivanja Hrvata koji počinje duboko u 19. stoljeću, a koji Crkva nastavlja od 1918. nadalje, i koji je po svojoj naravi plemenit, koji trpi žrtvu. Svećenstvo stravičnu žrtvu podnosi za svoje ideale, koje ne popušta pod pritiscima, ucjenama i koje to čini bezinteresno. Svećenstvo, prave antifašiste, rudare u Labinskoj republici, nisu zanimale teritorijalne pretenzije, nije ih zanimala vlast, vladavina, nego ih je zanimao jedan plemeniti cilj, a to je dobrobit stanovništva na kojem se nitko ne smije iživljavati.”

“Često se događaji u našoj povijesti koriste za stvaranje animoziteta. Umjesto da budu mjesta pijeteta, mi zapravo budućim generacijama u naslijeđe ostavljamo animozitet prema drugoj naciji, prema drugačijem shvaćanju, prema drugačijem svjetonazoru i to se zapravo pokazuje pogubnim ne samo za naš narod, nego za cijeli ovaj susjedski ambijent u kojem živimo.”

I na kraju razgovora, prof. Milotić odgovara na pitanje čija je Istra.

“Istra je svačija. Istra je jedan kraj koji jednako pripada i Hrvatima, i Slovencima, i Talijanima, i to je jedan bezgranični kraj gdje su uvijek živjeli, živjet će i žive i dan danas. Treba znati gdje su granice u svakom smislu. Smatram da su one ovdje prekoračene, prekoračene su namjerno.”

Prof. Milotić osvrnuo se i na izjavu Antonija Tajanija.

“Ta izjava nije slučajna – ona je vrlo decidirana, vrlo jasna. Nju je izrekao netko tko je smije izreći jer zna da neće dobiti nikada povratnu reakciju, jer zna da je onaj kome je upućena prilično irelevantan. Međutim takve izjave su štetne, ne samo glede jeftine političke svakodnevice, nego ponajprije jer bez ikakva razloga među narodima koji žive u jednom kvalitetnom suživotu stvara animozitet, tenzije. To je uistinu bilo potpuno nepotrebno.”