Istočnjaci i srcem misle

Predraga braćo i sestre!
1. Određena struja humanističke uljudbe udaljila je od Boga ne mali broj muškaraca i žena našega doba. Ali sa zalazom velikih ideologija pokazalo se u svoj svojoj dramatičnoj jasnoći da kad čovjek postane “Božje siroče”, gubi također smisao svoje opstojnosti te na neki način postaje svoje vlastito “siroče”.
Tko je čovjek? Kršćanstvo je u svojoj dvostrukoj baštini, zapadnoj i istočnoj, uvijek ozbiljno uzimalo to pitanje. Iz toga se rodila duboka i skladna antropologija, utemeljena na načelu da se posljednja istina ljudskoga života traži u Onome koji ga je stvorio.
U istinskom poznavanju čovjeka istočna duhovnost pruža specifičan doprinos ističući doseg “srca”. Istočni kršćani vole razlikovati tri oblika spoznaje. Prvi se ograničuje na čovjeka u njegovoj bio-psihičkoj strukturi. Drugi ostaje u okviru moralnog života. Međutim, najviši stupanj spoznaje samoga sebe postiže se u “kontemplaciji”, po kojoj se, ulazeći duboko u sebe samoga, čovjek prepoznaje kao slika Božja i, čisteći se od grijeha, susreće Boga živoga sve dok i sam, darom milosti, ne postane “božanski”.

2. To je spoznaja srcem. Tu “srce” označuje mnogo više od čovjekove osjećajnosti. To je više načelo osobnog jedinstva poput “unutrašnjeg prostora” gdje se cijela osoba sabire da bi živjela u Gospodinovu spoznanju i ljubavi. Na to misle istočni pisci kad pozivaju sići iz glave u srce. Nije dosta poznavati stvari, nije dosta o njima razmišljati, one trebaju postati “život”.
Važna je to poruka koja vrijedi ne samo za specifično religiozno iskustvo, nego i za ljudski život u cjelini. Suvremena znanstvena kultura daje nam svima na raspolaganje ogromnu množinu informacija; ipak se utvrđuje da to nije svakog dana dovoljno za istinski hod očovječenja. Više nego ikada potrebno nam je otkriti dosege “srca”, treba nam više srca. Ponovno sučeljavanje s kršćanskim mogućnostima, u njihovim osobitim istočnim i zapadnim bogatstvima, pruža u tome veoma važan doprinos.

3. Predraga braćo i sestre, dopustimo da nas Presveta Djevica vodi sve dubljem otkrivanju samih sebe. Da istakne meditativni Djevičin stav, Evanđelje kaže da Marija “brižno čuvaše sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51).
Neka nas Majka Božja pouči putu koji nas iz periferije našega bića vodi prema našoj unutrašnjosti, u tajanstveno svetište gdje se možemo porazgovoriti s onim Bogom koji nas prihvaća i ljubi.