U ozračju korizmenog vremena sabrali smo se oko Gospodinovog oltara sjedinjeni u molitvi za pokojnog brata Antu Jurića, nadbiskupa splitsko-makarskoga, koji je ovih dana završio svoje zemaljsko putovanje. Dok po Kristu upućujemo za njega svoje molitve, zahvaljujemo Gospodinu za primjer što nam ga je on ostavio kao poticaj za naš život. Vjerujemo da je u ovoj euharistiji i pokojni nadbiskup uz nas. Mnogi od nas prisutnih bili su s njim vezani dubokim prijateljstvom, zato znam da tako govoreći tumačim i osjećaje mnogih od nas. Ovaj naš brat dospio je do cilja. Jednoga dana snažna i svježa duha izrekao je svoj “Evo me!”. Bilo je to prigodom svećeničkog ređenja. Najprije u srcu a onda glasno izgovorio je to: “Evo me!”. Na taj način se posebno sjedinio s Kristom i bio pridružen njegovu svećeništvu. U času smrti on je izgovorio svoj posljednji “Evo me” sjedinjen s onim Isusom koji je umro predajući svoj duh u ruke Očeve (usp Lk 23,46). Kroz cijeli svoj život, napose nakon što ga je posvetio Bogu, pokojnik je osobno “težio za onim što je gore” (Kol 3,1). On je i riječju i primjerom poticao i svećenike i vjernike da to isto čine.

Nadbiskup Jurić bio je pastir, pastir Kristova stada. Koliko puta je sa svećenicima i vjernicima molio psalam “Iz dubine”. Na sprovodima, na grobljima, u zajednicama u koje je ušla smrt molio je: “Iz dubine vapijem tebi: Gospodine / … Jer je u tebe praštanje /… Duša se moja uzda u njegovu riječ/ … Jer je u Gospodina milosrđe / i obilno je u njega otkupljenje” (Ps. 129,1.4.5.7).

On se istrošio naviještajući Kristovo oproštenje, milosrđe i otkupljenje, sve dok nije došao njegov čas, posljednji čas. I mi smo danas ovdje da molimo za njega, da prikažemo Božansku žrtvu kao zagovor za njegovu dušu, govoreći: “Gospodine, usliši glas moj” (Ps 129,2).

Nadbiskup Jurić obnašao je službu pastira

Kao svećenik i biskup, kao učitelj i odgojitelj pokojni nadbiskup budio je u srcima svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i ostalih vjernika čudesno utješnu istinu Božje ljubavi, koju je Božanski Spasitelj izrekao potajnom učeniku Nikodemu: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne umre nego da ima života vječni” (Iv 3,16). U ime Božje ljubavi njegove su ruke blagoslivljale, njegove riječi hrabrile, njegova prisutnost koji puta i šutljiva rječito svjedočila, da Božja milost nema granica, a milosrđe nepresušno (usp. Tuž 3,22). Visoka mu je služba i odgovornost bila podijeljena. Gospodin ga je izabrao, pozvao, pomazao i vodio kroz život. Uzet je od ljudi i postavljen za ljude da bude pastir duša i po uzoru Dobroga pastira vodi svoje ovce, da bude sijač Božje riječi i molitelj za svoj narod, da kao svećenik a kasnije i biskup prinosi žrtvu za grijehe cijeloga svijeta, ali i za svoje vlastite grijehe.

U svome dugom svećeničkom životu on je imao i milost pružiti herojsko svjedočanstvo suočavajući se s tvrdim životnim iskušenjima i nehumanim postupcima negdašnjih vremena. Tko se ne bi sjetio onih ratnih dana, kad je kao mladi klerik morao napustiti ne samo svoje sjemenište nego i svoj rodni kraj, idući od Splita, preko Đakova i Zagreba, do Vranjica gdje je primio sveti red svećeništva? Bilo je to u godini kad je ubijeno nekoliko svećenika, u godini premlaćivanja crkvenih ljudi i razbijanja crkvenih zgrada! Tko da se ne sjeti njegove tjeskobe kad su Splitska sjemeništa zatvorena, a sjemeništarci i bogoslovi odlazili u druga sjemeništa? Svoju neograničenu ljubav prema sjemeništu očitovao je i time što je godine svoje zaslužene mirovine posvetio odgoju budućih svećenika. Ovom Euharistijom zahvaljujemo Bogu i molimo da spomen na njega i neuništivu vezu bratskoga prijateljstva mognemo dostojno častiti očekujući da ga ponovno zagrlimo u kući Očevoj.

“Kad se očituje Krist život vaš tada ćete se i vi pokazati s njime u slavi” (Kol 3,4). Te riječi svetoga Pavla koje smo čuli u današnjem Čitanju pozivaju nas da usmjerimo svoj pogled prema vječnom životu, prema kojem je naš brat učinio zadnji korak. U svjetlu Kristova vazmenog otajstva njegova smrt je ulazak u puninu života. Ustvari – kao što kaže apostol – kršćanin je već umro po krštenju i njegov život je otajstveno sakriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3,3). U tom svjetlu vjere osjećamo se još bliže našem pokojnom bratu. Smrt nas je prividno odijelila, ali nas još snažnije sjedinjuju snaga Krista i njegova Duha. Nahranjeni kruhom života i mi s našim bratom koji nas je pretekao čvrstom nadom očekujemo naše potpuno ostvarenje.

Posmrtni ostatci našega brata nadbiskupa, pastira Splitsko-makarske nadbiskupije, počivat će u kripti ove konkatedrale, u znaku križa prema njegovu biskupskom geslu: “U križu je spas!”. On se pridružuje nizu biskupa i nadbiskupa koji su s ljubavlju mudro vodili ovu drevnu i časnu nadbiskupiju Splitsko-makarsku, širili, čuvali i učvršćivali vjeru pobožnog naroda. Neki su ovjenčani krunom mučeništva i svetosti, poput sv. Venancija i sv. Duje, a neki pribrojeni zboru blaženika (bl. Peregrin).

Naše razmatranje započeli smo u ozračju korizme ali, kao što ni korizma ne traje uvijek, tako ni naše razmišljanje ne zaustavlja se na tom ozračju. Pobjedu slavi Život, život Isusa uskrsloga. To potvrđuje i sam Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će”. To nas potiče da prihvatimo radosnu vijest kršćanskog Vazma. Nad mrtvim tijelom našega brata nadbiskupa ispovijedamo svoju vjeru u Isusa Krista uskrsloga i živoga. Za nekoliko trenutaka uskliknut ćemo: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo”. Da, Krist je uskrsnuo! Krist Gospodar živih i mrtvih, princip je uskrsnuća svakog čovjeka, slavnog uskrsnuća za one koji prihvaćaju i žive njegovu ljubav. U toj vjeri počiva naša nada i naša utjeha.

Isus koji je uskrsnućem izvojevao pobjedu i nad smrću, pretvara našu žalost u radost. Zato mi ne spuštajmo glavu ni onda kad se po smrti opraštamo od dragog prijatelja. I u ovom trenutku podižemo je prema onome koji žalost pretvara u radost, koji je prvi prošao barijeru smrti da svima nama osigura život. Tu je vjeru ispovijedao pokojni nadbiskup, nju je naviještao i svjedočio. U toj vjeri upravljamo svoje molitve Bogu živih i mrtvih.

Budući da je nadbiskup Ante od ljudi uzet i za ljude postavljen, moglo se dogoditi da nije svaki puta ustrajno sijao Božju riječ, da mu molitva nije bila ustrajna, da je kao smrtni čovjek pogriješio “mišlju riječju djelom i propustom”. I zato smo se danas sabrali u njegovoj konkatedrali da molimo za njega. Molimo da nad njim bdije majčinski zagovor Djevice Marije, koju je pokojnik sinovskom odanošću častio, ali neka bdije i nad nama i pomogne nam postići ono “mjesto” u kući Oca koje nam je pripravio Krist život naš (usp. Iv 14,2-3). Molimo Gospodina, koji je svoga slugu Antu “obdario biskupskim dostojanstvom u zboru apostolskih nasljednika, da ga njihovu zboru u nebu zauvijek pridruži”, i “da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga “.