Isus izgubljen i ponovno nađen u Hramu

1. Kao posljednju stranicu pripovijedanja o djetinjstvu, prije početka propovijedanja Ivana Krstitelja, evanđelist Luka stavlja prizor hodočašća dječaka Isusa u jeruzalemski Hram. Riječ je o jedinstvenoj okolnosti koja osvjetljuje duge godine skrovitog nazaretskog života. Tom prigodom Isus otkriva svojom snažnom osobnošću svijest o svom poslanju, davši ovom drugom “ulasku” u “kuću Očevu” značenje potpunog darivanja Bogu, koje je već označilo njegovo prikazanje u Hramu.
Ovaj ulomak kao da je u suprotnosti s Lukinom zabilježbom koja prikazuje Isusa poslušna Josipu i Mariji (usp. 2,51). Ali, ako se dobro promotri, on kao da se ovdje
stavlja u svjesnu, gotovo željenu protivnost sa svojim redovitim položajem sina, istaknuvši najednom odlučno odvajanje od Marije i Josipa.
Isus izjavljuje da preuzima, kao pravilo svojeg ponašanja, jedino svoju pripadnost Ocu a ne zemaljskim obiteljskim vezama.
2. Po tom događaju Isus pripravlja svoju Majku na otajstvo Otkupljenja. Marija, zajedno s Josipom, u tri dramatična dana u kojima ih se sin oslobađa da bi ostao u Hramu, unaprijed proživljava trodnevlje njegove muke, smrti i uskrsnuća.
Dopustivši da njegova Majka i Josip odu u Galileju, a da im ne istakne svoju namjeru ostati u Jeruzalemu, Isus ih uvodi u otajstvo one patnje koja vodi radosti, unaprijed doživljavajući ono što će se kasnije dogoditi s učenicima po navještaju njegova vzma.
Prema Lukinom pripovijedanju, na povratku u Nazaret, Marija i Josip, nakon jednodnevnog putovanja, zabrinuti i ožalošćeni zbog sudbine dječaka Isusa, uzalud ga traže među rođacima i znancima. Ponovno ušavši u Jeruzalem i našavši ga u Hramu, ostaju iznenađeni, jer ga vide kako sjedi “posred učitelja, sluša ih i pita” (Lk 2,46). Njegovo je ponašanje posve različito od uobičajenog. I sigurno njegovo ponovno nalaženje trećega dana za njegove roditelje predstavlja novo otkriće glede njegove osobe i njegova poslanja. On preuzima ulogu učitelja, kao što će učiniti poslije u javnom životu, izgovarajući riječi koje pobuđuju udivljenje: “Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim” (2,47). Otkrivši mudrost koja zapanjuje slušatelje, započinje vršiti umijeće dijaloga, koje će biti svojstveno njegovu spasiteljskom poslanju.
Majka upita Isusa: “Sinko, zašto si nam to učinio Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2,48). Ovdje bi se mogla uhvatiti jeka onoga “zašto” tolikih majki pred patnjama nanesenim od vlastite djece, kao i pitanja koja se javljaju u srcu svakoga čovjeka u časovima kušnje.
3. Isusov odgovor u obliku pitanja bremenit je značenjem: “Zašto ste me tražili Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” (Lk 2,49).
Tim izričajem on, neočekivano i nepredviđeno, otvara Mariji i Josipu otajstvo svoje osobe, pozivajući ih prekoračiti vanjštine i otvarajući im nove poglede u svoju budućnost.
U odgovoru zabrinutoj Majci, Sin odmah otkriva razlog svog ponašanja. Marija je rekla: “tvoj otac”, označivši Josipa; Isus odgovara: “Moj Otac”, misleći na Oca nebeskoga.
Obzirom na svoje božansko podrijetlo on želi potvrditi ne toliko da je Hram kuća njegova Oca i naravno “mjesto” njegove prisutnosti, koliko više da se mora zanimati za sve ono što se odnosi na Oca i njegov naum. On želi potvrditi da je jedino Očeva volja za njega pravilo koje ga obvezuje na poslušnost.
Ovo povezivanje uz potpuno posvećenje Božjemu naumu očituje se u evanđeoskom tekstu glagolskim izrazom “treba da”, koji će se poslije pojaviti u navještaju Muke (usp. Mk 8,31).
Od njegovih se roditelja, dakle, zahtijeva da mu dopuste ići vršiti njegovo poslanje tamo kamo ga vodi volja Oca nebeskoga.
4. Evanđelist tumači: “Ali oni ne razumješe riječi koju im reče” (Lk 2,50).
Marija i Josip ne uočavaju sadržaj njegova odgovora, niti način koji izgleda kao odbijanje s kojim se on odupire njihovoj roditeljskoj zabrinutosti. S tim stavom Isus namjerava otkriti svoju otajstvenu bliskost s Ocem, mogućnosti koje Marija nazire ne znajući ih povezati s kušnjom kroz koju prolazi.
Lukine nam riječi dopuštaju upoznati kako Marija proživljava u svojoj nutrini taj doista jedinstveni događaj: Ona “brižno čuvaše sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51).
Događaje u Sinovljevu otajstvu, otkrivene u Navještenju, ona produbljuje u tišini razmišljanja, prikazujući svoju suradnju u duhu obnovljenoga “fiat” (neka mi bude). Tako započinje prva karika u nizu događaja koja će dovesti Mariju da spremno nadvisi naravnu ulogu koja proizlazi iz njezina majčinstva te se stavi u službu poslanja svoga božanskoga Sina.
U jeruzalemskom Hramu, u tom uvodu svoga spasiteljskog poslanja, Isus pridružuje sebi svoju Majku. Ona neće biti samo ona koja ga je rodila, nego žena koja će svojom poslušnošću Očevu naumu, moći surađivati u otajstvu Otkupljenja.
I tako Marija, sačuvavši u svom srcu događaj toliko bremenit značenjem, postiže novi doseg svoje suradnje u spasenju.