Čitanja: Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21;

Predragi vjernici!
1. Na početku smo nove godine. U današnjem kratkom drugom misnom čitanju sveti Pavao izlaže – mogli bismo reći – teologiju Božića: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ´Abba! Oče!´ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu” (Gal 4, 4-7).
Ta Pavlova teologija slična je onoj Ivanovoj iz Proslova četvrtog Evanđelja: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama… A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 14.12). Pavlova teološka razmišljanja o Božiću osvjetljuju smisao brojanja godina od Isusova rođenja. Povijest se dijeli na stoljeća i tisućljeća prije i poslije Krista, jer betlehemski događaj je u središtu vremena.

U današnjem bogoslužju odzvanja navještaj: čovjek je posinjen od Boga, jer se Sin Božji rodio u Betlehemu. Čovjekovo posinjenje događa se djelovanjem Duha Svetoga, kojega Bog šalje u naša srca. Zahvaljujući daru Duha Svetoga smijemo govoriti: Abba! Oče! S nekom posebnom toplinom ovdje se sjećamo riječi sluge Božjega Ivana Pavla II. izrečenih na zagrebačkom hipodromu 1994. godine: “Oče – riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna! Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća, prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje” (Ivana Pavao II., Govori u Hrvatskoj, KS, Zagreb, 1994., str. 26).

Isus nas uči kako osoba od tuđinca postaje bližnji, kako obitelj postaje sveto klijalište ljubavi i života i kako se društvo treba razvijati u civilizaciju ljubavi. Danas ne manjka velikih humanističkih izjava o dostojanstvu svake osobe i o ljudskim pravima, o pravednom i solidarnom društvu, ali manjka ljudi i gesta da se to ostvaruje riječima i djelima, svaki dan, na svakome mjestu. Nije li razlog takve, sve veće nepodudarnosti naše civilizacije s njezinim vlastitim idealima u tome što očinstvo Božje prestaje biti temelj, motiv i pokretač plemenitih namjera? Naime, psalmist kaže: “Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127,1).
2. Prije osam dana, na svetkovinu Božića, s ovog mjesta tumačio sam božićno evanđelje iz Proslova svetog Ivana koji govori o: životu, svjetlu, tminama, prihvaćanju i odbacivanju Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. U tom sam kontekstu tmine svijeta podijelio u tri dijela: one uzrokovane pojedinačnim zlim djelima, zatim one koje možemo nazvati društvenim zabludama a koje različitim neredima kvare društvo, među kojima sam spomenuo proširene oblike korupcije i treće tmine koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti i u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi društvenim zabludama, pa tako i korupciji. Te su tmine gore jer su posljedica određenog mentaliteta za kojeg se ne nalazi snage da ga se mijenja. Ono što je u propovijedi izrečeno dostupno je svima i nikome ne koristi izvlačenje iz konteksta i podmetanje nedobronamjernih tumačenja s povezivanjem i uspoređivanjem ateizma, ateista i korupcije.

Vi, dragi vjernici, najbolje znadete da Crkva i vaš nadbiskup ne šute ni o korupciji, ni o drugim nezdravim i zlim pojavama u našem društvu. Gotovo da nije bilo božićne poruke u kojoj se nisam i na to osvrnuo. Usput citiram ono što sam prije pet godina pisao: “Nije li došlo vrijeme da se u duhu odgovornosti za opće dobro u našem društvu povežu svi: društvene institucije, političke organizacije, odgovorni na vlasti, nevladine udruge, mediji, Crkva i vjerske zajednice kao i svaki građanin u ozbiljnom i odgovornom zauzimanju na uklanjanju te pošasti iz našeg društva, jer inače kakav ćemo sustav vrijednosti predati novim naraštajima? Je li korupcija obilježe po kojem ćemo danas i sutra biti prepoznatljivi u Europi? Nije li i ona uzrok snažne polarizacije našega društva na mali broj sve bogatijih i veliki broj osiromašenih građana?” (Poruka o Božiću 2004.).

Crkva je govorila o tom problemu kad su drugi šutjeli, i prije nego što je Europska Unija zatražila od naše države da se suoči s tim pitanjem. Crkva se raduje svakom dobronamjernom ali i istinskom nastojanju odgovornih u rješavanju te teške društvene pošasti. Crkva se ne će umoriti apeliranjem na savjesti i poticanjem vjernika i drugih ljudi dobre volje. Ona je spremna na suradnju kad je u pitanju opće dobro, dakako poštujući različite kompetencije same Crkve i svjetovnih čimbenika. Crkva nema “tehničkih” rješenja, u njezinu narav ne spada da predlaže gospodarske i političke programe. Njezino je područje u prvom redu na vjersko-moralnoj i odgojnoj razini. Svoj uvid u to u teškom povijesnom trenutku blaženi Alojzije Stepinac ovako je izrazio: “Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je tog poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima, kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset zapovijedi Božjih” (Propovijed na svetkovinu Krista Kralja 1943.).

Crkva je dakako svjesna da je život njezinih zajednica i vjernika kao pojedinaca pravo mjesto gdje se taj poredak također treba ostvarivati kao svjedočenje, kao poziv i ponuda svakoj ljudskoj savjesti. Pritom ona zna da živi iz Božjeg dara pomirenja i mira, te da taj dar treba predavati dalje i njemu služiti usred čovječanstva. Kršćani su uvjereni da je bez Boga ljudska osoba osiromašena, te da je društvo bez Boga lišeno životne snage i prepušteno urušavanju.
3. Draga braćo i sestre, pedesetak godina živjeli smo u režimu koji je provodio sustavnu ateizaciju. Stoga opravdano je postaviti pitanje: što je ostalo od toga, je li ateizam nestao iz naše sredine i društvenih odnosa? Danas se, nažalost, u mnogim prilikama opaža kako se onaj teoretski i nasilni ateizam pretače u praktični i dobrovoljni. Umjesto da bude mjerilo svemu, Bog ostaje po strani kao smetnja. Predlaže se i promovira način života kao da Boga nema, protiv Božjih zapovijedi. U ovo vrijeme diktature relativizma, kako to kaže Benedikt XVI., nastoji se da vjera što manje utječe na svakidašnji život. Naime, praktičnom ateizmu ne smetaju vjerski običaji, on ih čak i prihvaća, ali ih nastoji isprazniti od sadržaja i značenja.

“Lijek protiv ateizma – poučava nas Drugi vatikanski sabor – možemo očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i autentičnog života Crkve i njezinih članova. Crkva naime treba da učini prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenoga Sina, neprekidnom obnovom i očišćenjem same sebe pod vodstvom Duha Svetoga. To se ponajprije postiže svjedočanstvom žive i sazrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno prozreti teškoće te ih nadjačati. Divno svjedočanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni mučenici… A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga” (GS, 21).

Kršćani u Kristu prepoznaju dostojanstvo svakoga čovjeka poštujući njegovu religioznost, svjetonazor i društveni položaj. Kršćanin treba dobro razlikovati ateizam od ateista. Ne poistovjećuje se ateizam s čovjekom koji tvrdi da ne vjeruje u Boga, a jednako tako ni vjera s vjernikom. Međutim u kršćanstvu vjeru treba potvrđivati djelima. “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema?” (Jak 2,14), pita sv. Jakov Apostol. Vjera bez djela mrtva je.
4. Prije 40 godina papa Pavao VI. započeo je na današnji blagdan s proslavom Svjetskog dana mira. To je velikom zauzetošću nastavio papa Ivan Pavao II., a isto tako nastavlja i sadašnji Sveti Otac Benedikt XVI. Stoga vas pozivam, draga braćo i sestre, da neumorno molite Boga za veliki dar mira. Ujedno vas sve povjeravam zagovoru Presvete Bogorodice koja je, budući da je Majka Sina Božjega koji se utjelovio poradi našega spasenja, istodobno i naša zajednička Majka.
Vama i vašima želim blagoslovljenu godinu 2008. Ponesite ove želje i čestitke u svoje obitelji i kuće. Neka vam svima nova godina bude obdarena Kristovim mirom i svakim napretkom! Amen.