Isus u Marijinu skrovitom životu

Uvodno u biblijsko čitanje: “I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka njegova brižno čuvaše sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2,51-52).
1. Evanđelja pružaju malo i oskudnih vijesti o godinama koje je sveta Obitelj provela u Nazaretu. Sveti Matej pripovijeda o Josipovoj odluci da, nakon povratka u Egipat, utvrdi boravište svete Obitelji u Nazaretu (usp. Mt 2,22-23). Ali od tada nikakve druge vijesti, osim da Josip bijaše tesar (usp. Mt 13,55). Sa svoje strane, sveti Luka dvaput izvješćuje o povratku svete Obitelji u Nazaret (usp. Lk 2,39.51) i daje dva kratka podatka iz godina Isusova djetinjstva, prije i nakon hodočašća u Jeruzalem: “A Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti – i milost je Božja bila na njemu” (Lk 2,40), i “A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2,52).
U navođenju ovih kratkih izvještaja o Isusovu životu, Luka vjerojatno prenosi Marijine uspomene, koje se odnose na razdoblje duboke bliskosti sa Sinom. Veza između Isusa i “Pune milosti” daleko nadvisuje vezu koja obično postoji između majke i sina, jer je ukorijenjena u posebno nadnaravno stanje i ojačana osobitim podudaranjem obaju s Božjom voljom. Stoga se može zaključiti da ozračje vedrine i mira u nazaretskom domu i trajna usmjerenost prema izvršavanju božanskoga nauma, daju jedinstvu između majke i sina posebnu i neponovljivu dubinu.
2. U Mariji svijest o izvršavanju zadaće koja joj je od Boga povjerena pridaje uzvišenije značenje njezinu svagdanjem životu. Jednostavni i ponizni svagdanji poslovi poprimaju, u njezinim očima, jedinstvenu vrijednost, ukoliko ih ona doživljava kao služenje Kristovu poslanju. Marijin primjer osvjetljuje i ohrabruje iskustvo tolikih žena koje obavljaju svoj svagdašnji posao isključivo među kućnim zidovima. Riječ je o poniznoj odgovornosti, skrovitoj, ponavljanoj i, često, nedovoljno cijenjenoj. Međutim, duge godine koje je Marija provela u kući u Nazaretu, otkrivaju njezine velike mogućnosti istinske ljubavi te stoga i spasenja. Doista, jednostavnost života tolikih domaćica, doživljenog kao poslanje služenja i ljubavi, sadržava osobitu vrijednost u omima Božjim. I može se s pravom reći da nazaretski život za Mariju nije bio ispunjen jednoličnošću. U dodiru s Isusom koji je rastao, ona se trudila proniknuti otajstvo svoga Sina, moleći i ljubeći. Sveti Luka kaže: “Marija brižno čuvaše sve ove uspomene u svom srcu” (2,19; usp. 2,51). “Sve ove uspomene”: to su događaji u kojima je ona bila i glavna ličnost i očevidac, počevši od Navještenja; ali, nadasve, je to život Djetetov. Svaki dan blizine s njim poziv je bolje ga upoznati, dublje otkriti značenje njegove prisutnosti i tajne njegova života.

3. Netko bi mogao pomisliti da je Mariji bilo lako vjerovati, jer je svakodnevno živjela u dodiru s Isusom. Glede toga treba se sjetiti da su pojedine značajke Sinovljeve osobnosti obično ostajale sakrivene. Premda je njegovo ponašanje bilo primjerano, on je živio jednostavan život tolikih svojih vršnjaka. U tijeku trideset godina boravka u Nazaretu, Isus ne otkriva svoje nadnaravne osobine i ne čini čudesa. U prvim izvarendnim očitovanjima njegove osobnosti, vezanima s počecima propovijedanja, njegovi rođaci (u Evanđelju nazvani “braćom”) preuzimaju – prema tumačenju – odgovornost dovesti ga kući, jer smatraju da njegovo ponašanje nije normalno (usp. Mk 3,21). U dostojanstvenom i radinom nazaretskom ozračju, Marija se trudila shvatiti providnosnu potku Sinovljeva poslanja. Predmet osobitog razmišljanja, glede toga, bijaše za majku sigurno rečenica koju je Isus izgovorio u jeruzalemskom Hramu s dvanaest godina: “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega” (Lk 2,49). Razmišljajući nad tim, Marija je mogla bolje shvatiti smisao Isusova božanskog sinovstva i smisao svoga majčinstva, trudeći se raspoznati, u Sinovljevu ponašanju, tragove koji otkrivaju njegovu sličnost s Onim koga je on nazvao “svojim Ocem”.

4. Zajedništvo života s Isusom u nazaretskom domu, vodilo je Mariju ne samo napredovati u “hodu vjere” (LG 58), nego i u nadi. Ta krepost, hranjena i podupirana spomenom Navještenja i Šimunovih riječi, obuhvaća cijeli raspon njegova zemaljskoga života, ali se osobito očituje u trideset godina šutnje i skrovitosti provedenih u Nazaretu. Među kućnim zidovima Djevica živi u uzvišenoj nadi; zna da neće ostati razočarana, makar ne poznaje vremena i načine kojima će Bog ostvariti svoje obećanje. U tami vjere i u odsutnosti posebnih znakova koji trebaju navijestiti početak Sinovljeve mesijanske zadaće, ona se nada, iznad svake jasnoće, očekujući od Boga izvršenje obećanja. Nazaretska kuća, prostor rasta vjere i nade postaje mjestom uzvišenog svjedočanstva ljubavi. Ljubav koju je Krist želio izliti na svijet, užiže se i plamti ponajprije u Majčinu srcu: upravo u tom domaćem ognjištu priprema se navještaj evanđelja božanske ljubavi. Gledajući u Nazaret, razmatrajući otajstvo Isusova i Djevičina skrovitog života, pozvani smo ponovno razmišljati o otajstvu svoga vlastitog života koji je – podsjeća sveti Pavao – sakriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3).
Često je riječ o poniznom i za svijet zasjenjenom življenju, ali ono u Marijinoj školi može otkriti neočekivane mogućnosti spasenja, ižarujući Kristovu ljubav i mir.