Budi dio naše mreže
Izbornik

Isusov odnos s Ocem - objava trojstvenog otajstva

Papina opća audijencija u srijedu 10. ožujka 1999.

1. Kao što vidjesmo u prethodnoj katehezi, svojim riječima i djelima Isus održava sa “svojim” Ocem sasvim poseban odnos. Ivanovo evanđelje ističe da je ono što on ljudima priopćava plod toga bliskog i jedinstvenog sjedinjenja: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30). Također: “Sve što ima Otac, moje je” (Iv 16,15). Postoji određena uzajamnost između Oca i Sina u onome što o sebi spoznaju (usp. Iv 10,15), u onome što jesu (usp. Iv 14,10), u onome što čine (usp. Iv 5,15; 10,38) i u onome što imaju: “I sve moje tvoje je, i tvoje moje” (Iv 17,10). To je uzajamna razmjena koja se potpuno ostvaruje u slavi koju Isus prima od Oca u najvišemu otajstvu svoje muke i uskrsnuća, nakon što ju je on sam dobavio Ocu za vrijeme zemaljskoga života: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga, da Sin proslavi tebe… Ja tebe proslavih na zemlji: a sada ti proslavi mene kod sebe” (Iv 17,1. 4-5).
To bitno jedinstvo s Ocem ne samo prati Isusovo djelovanje, nego označuje cijelo njegovo biće. “Utjelovljenje Sina Božjega objavljuje da je Bog vječni Otac i da je Sin jednobitan s Ocem, što znači da je u njemu i s njime jedan te isti Bog” (KKC, 262). Evanđelist Ivan otkriva da su se religijski vođe naroda upravo na to okomili, ne podnoseći da on zove Boga svojim Ocem, praveći se ravan Bogu (Iv 5,18; usp. 10,33; 19,7)
2. Snagom toga suglasja u biću i djelovanju, kako riječima tako i djelima, Isus objavljuje Oca. “Boga nitko nikada ne vidje (Iv 1,18); Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18). Osobita ljubav koju Krist uživa, proglašena je prema sinoptičkim evanđeljima – u njegovu krštenju (usp. Mk 1,11; Mt 3,17; Lk 3,22). Evanđelist Ivan izvodi je iz njegova trojstvena korijena, odnosno iz otajstvenog bivstvovanja Riječi “kod” Oca (Iv 1,1), koji je u vječnosti rađa.
Polazeći od Sina, novozavjetno razmišljanje, zatim u njemu ukorijenjena teologija, produbili su otajstvo Božjega “očinstva”. Otac je onaj koji u trojstvenome životu predstavlja bezuvjetno počelo, koje nema izvora a iz kojega izvire božanski život. “Jedinstvo triju osoba je sudjelovanje u istoj božanskoj biti, ali u zamahu uzajamnih odnosa kojima je u Ocu i vrelo i temelj. Otac je onaj koji rađa, Sin koji je rođen, Duh Sveti onaj koji proizlazi” (Četvrti Lateranski koncil: DS, 804).
3. Apostol Ivan pruža nam ključ toga otajstva koje neizmjerno nadilazi naš razum, kad u prvoj svojoj poslanici proglasuje: “Bog je ljubav” (1Iv 4,8). Taj vrhunac objave naznačuje da je Bog agape, odnosno besplatno i potpuno sebedarje, o čemu nam je Krist posvjedočio naročito svojom smrću na križu. U Kristovoj žrtvi objavljuje se beskrajna Očeva ljubav za svijet (usp. Iv 3,16; Rim 5,8). Bogu je vlastita sposobnost bezgranično ljubiti, darivati se bez pridržaja i bez mjere. Snagom toga svog bitka Ljubavi, on je, prije slobodnog stvaranja svijeta, Otac u samom božanskom životu: zaljubljeni Otac koji rađa ljubljenoga Sina i zajedno s njime izvor Duha Svetoga, Osobe – Ljubavi, uzajamnog veza zajedništva. Na toj osnovici kršćanska vjera shvaća jednakost triju božanskih osoba: Sin i Duh jednaki su Ocu ne kao samostojna počela, kao da bi bila tri Boga, nego ukoliko od Oca primaju cio božanski život, razlikujući se od njega i međusobno samo različitošću odnosa (usp. KKC, 254).
Otajstvo je to veliko, otajstvo ljubavi, otajstvo neizrecivo, pred kojim govor treba ustupiti mjesto šutljivom divljenju i klanjanju. Otajstvo je to božansko koje nas poziva i obuhvaća, jer nam je po milosti darovano sudjelovanje u trojstvenome životu po otkupiteljskom utjelovljenju Riječi i daru Duha Svetoga: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23).
4. Uzajamnost između Oca i Sina postaje tako za nas vjernike počelo novoga života koje nam omogućuje sudjelovati u punoći božanskoga života: “Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i On u Bogu” (1Iv 4,15). Stvorenja počinju živjeti snagu trojstvenoga života tako da se sve usmjerava prema Ocu po Isusu u Duhu Svetome. To je ono što ističe Katekizam Katoličke Crkve: “Cijeli kršćanski život je zajedništvo sa svakom božanskom osobom bez da bi ih ikako odvajao. Tko slavi Oca, čini to po Sinu u Duhu Svetome” (KKC). Sin je postao “prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29); “Njegovom nas je smrću Otac iznova rodio” (1Pt 1,3; usp. Rim 8,32; Ef 1,3), tako da ga u Duhu Svetome možemo zvati kao što ga je i Isus zvao: “Abba, Oče” (Rim 8,15; Gal 4,6). Sveti Pavao dublje osvjetljuje to otajstvo kad kaže da “nas je Otac osposobio za dioništvo svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje” (Kol 1, 12-13). Otkrivenje, pak, ovako prikazuje eshatološku sudbinu onoga koji se s Kristom bori i pobjeđuje moć zla: “Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo” (Otk 3,21). To Isusovo obećanje otvara nam čudesnu mogućnost sudjelovanja u njegovoj božanskoj bliskosti s Ocem.