Kako rimski biskup služi jedinstvu
88. Među svim Crkvama i crkvenim zajednicama Katolička je Crkva svjesna da je sačuvala službu nasljednika apostola Petra, rimskoga biskupa, kojega je Bog uspostavio kao “trajno i vidljivo načelo i temelj jedinstva” (Drugi vatikanski koncil, Konstitucija Lumen gentium, 23), i kojega Duh podupire da sve druge čini dionicima toga temeljnog dobra. Prema lijepom izričaju pape Grgura Velikoga, moja je služba sluge slugu Božjih (servus servorum Dei). Ta definicija na najbolji način štiti od opasnosti odvajanja vlasti (posebice primata) od služenja, što bi proturječilo značenju koje vlast ima po Evanđelju: “Ja sam među vama kao poslužnik” (Lk 22,27), kaže naš Gospodin Isus Krist koji je Crkvi Glava. S druge, pak, strane, kao što sam mogao ustvrditi u povodu važnog susreta u Ekumenskom vijeću Crkava u Ženevi, 12. lipnja 1984, to što je rimska Crkva uvjerena da je, vjerna apostolskoj tradiciji i otačkoj vjeri, u službi rimskoga biskupa sačuvala vidljivi znak i jamstvo jedinstva, predstavlja poteškoću za većinu drugih kršćana, kojih je pamćenje označeno stanovitim bolnim uspomenama. Za sve ono za što smo odgovorni molim oproštenje zajedno sa svojim prethodnikom Pavlom VI. (usp. Govor Ekumenskom vijeću Crkava 12. lipnja 1984).

89. Unatoč svemu značajno je i ohrabrujuće što je pitanje prvenstva (primata) rimskoga biskupa upravo postalo predmetom proučavanja, neposredno ili u perspektivi. Značajno je također i ohrabrujuće što je to pitanje kao bitna tema prisutno ne samo u teološkim razgovorima što ih Katolička Crkva održava s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, nego i mnogo općenitije u cjelini ekumenskoga gibanja. Nedavno su sudionici V. svjetskog skupa Povjerenstva “Vjera i ustrojstvo” Ekumenskog vijeća Crkava, koji je skup održan u Santiagu de Compostela, preporučili “poticanje novog proučavanja pitanja univerzalne službe kršćanskoga jedinstva”. Nakon toliko stoljeća oštrih rasprava, druge Crkve i crkvene zajednice sve viče na novi način promatraju takvu službu jedinstva.

90. Biskup rimski je biskup one Crkve koja čuva spomen mučeništva Petrova i Pavlova: “Po otajstvenom naumu Providnosti u Rimu je on (Petar) dovršio svoj put nasljedujući Isusa i u Rimu je dao najveći dokaz ljubavi i vjernosti. U Rimu je i Pavao, apostol naroda, dao najviše svjedočenje. Tako je Rimska Crkva postala Crkvom Petra i Pavla” (Govor kardinalima i Rimskoj kuriji 28. lipnja 1985).
U Novom zavjetu Petrova osoba ima istaknuto mjesto. U prvom dijelu Djela apostolskih on se pojavljuje kao poglavica i glasnogovornik apostolskog zbora koji se opisuje kao “Petar (…) s preostalom jedanaestoricom” ( Dj 2,14; usp. 2,37; 5,29). Takav Petrov položaj utemeljen je na samim Kristovim riječima, kako se te riječi pamte u apostolskoj predaji.

91. Matejevo Evanđelje opisuje i određuje Petrovo pastoralno poslanje u Crkvi: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i Vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na nebesima” (Mt, 16,17-19). Luka bilježi kako je Krist Petru povjerio utvrđivati braću, ali mu je istodobno dao da spozna svoju ljudsku slabost i potrebu obraćenja (usp. Lk 22,31-32). Upravo da bi se, na pozadini Petrove ljudske slabosti, sasvim očitovalo kako njegova posebna služba u Crkvi potpuno proizlazi iz milosti; i kao da se je Učitelj osobito zauzeo za njegovo obraćenje da bi ga pripremio za zadaću koju će mu ubrzo povjeriti u svojoj Crkvi i biti prema njemu vrlo zahtjevan. Sama Petrova služba, uvijek povezana s realističnom potvrdom njegove slabosti, prikazana je u četvrtom Evanđelju: “Šimune Ivanov, ljubiš li me viče nego ovi? (…) Pasi ovce moje” (usp. Iv 21,15-19). Osim toga značajno je da se uskrsnuli Krist, prema Prvoj poslanici Korinćanima, ukazuje Kefi (Petru) i zatim Dvanaestorici (usp. Iv 15,5).
Važno je otkriti kako Petrova i Pavlova slabost pokazuje da se Crkva temelji na neizmjernoj snazi milosti (usp. Mt 16,17; 2Kor 12,7-10). Odmah nakon što ga je proglasio Stijenom, Krist neobično strogo prekorava Petra govoreći “Ti si sablazan za me” (Mt 16,23). Kako ne vidjeti u milosrđu koje je Petru toliko potrebno, odnos sa službom onoga milosrđa koju on prvi vrši? On je također tri put Isusa zanijekao. Ivanovo Evanđelje ističe da je Petar primio dužnost pasti stado u trostrukom priznanju ljubavi (usp. vi 27,15-17) što odgovara njegovoj trostrukoj izdaji (usp. Iv 13,38). Luka, pak, sa svoje strane u navedenoj Kristovoj riječi kojoj priklapa prvotnu tradiciju s namjerom da se odredi Petrovo poslanje, ističe da će on morati “Kad jednom dođe k sebi, učvršćivati svoju braću” (Lk 22,32).

92. Kad je o Pavlu riječ, on može zaključiti opis svoje službe potresnom tvrdnjom koju je mogao čuti s Gospodinovih ustiju “Dosta ti je moja milost; jer snaga se u slabosti usavršuje” te stoga može uskliknuti: “Jer kad sam slab, onda sam jak” (2Kor 12,9-10). To je osnovna značajka kršćanskoga iskustva.
Kao nasljednik Petrova poslanja rimski biskup u Crkvi, koja je oplođena krvlju apostolskih prvaka, vrši službu koja ima svoje porijeklo u mnogostrukoj milosti Božjoj koja obraća srca i ulijeva snagu milosti ondje gdje učenik spoznaje gorčinu svoje slabosti i bijede. Ugled koji pripada toj službi sav je u služenju milosrdnom Božjem naumu, te ga uvijek treba u tom smislu promatrati. Tako se tumači moć toga ugleda.

93. Povezujući se s trostrukom Petrovom izjavom ljubavi koja odgovara trostrukoj izdaji, njegov nasljednik zna da mora biti znakom milosrđa. Njegova je služba upravo služba milosrđa rođena iz čina Kristova milosrđa. Treba trajno promišljati to evanđeosko štivo kako petrovska služba ne bi ništa izgubila od svoje izvornosti i jasnoće.
Crkva je Božja od Krista pozvana svijetu koji je zapleten u mrežu svoje grešnosti i svojih zlih namjera, otkrivati da Bog unatoč svemu može u svom milosrđu obratiti srca prema jedinstvu, upućujući ih, odnosno prihvaćajući ih u vlastito zajedništvo.

94. To služenje jedinstvu, ukorjenjeno u djelu Božjega milosrđa, povjereno je unutar biskupskoga zbora jednom od onih koji su primili od Duha nalog ne da bi narodom vladali – kako to čine velikaši i poglavari naroda (usp. Mt 20,25; Mk 10,42), nego da bi ga vodili upućujući ga na mirne pašnjake. Taj nalog može tražiti žrtvu vlastitoga života (usp. Iv 10,11-18). Nakon što je pokazao kako je Krist “jedini Pastir u jedinstvu po kome su svi jedno”, sv. Augustin potiče: “Neka, dakle, svi pastiri budu u jedinome Pastiru. Nek učine da se čuje jedini Pastirov glas, nek ovce taj glas čuju, neka slijede svoga Pastira, što znači ne ovoga ili onoga nego jedinoga; da svi u njemu spoznaju jedan isti glas, a ne nesložne glasove (…) glas oslobođen svake podjele, očišćen od svakog krivovjerja, glas koji će ovce slušati” (Sermo XLVI, 30). Poslanje rimskoga biskupa u zboru svih biskupa je u tome da “bdije” (episkopein) kao na straži, tako da se zahvaljujući pastirima u svim područnim Crkvama čuje pravi glas Krista-Pastira. Tako se u svim područnim Crkvama koje su im povjerene, ostvaruje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Sve su Crkve u punom i vidljivom zajedništvu, jer svi su pastiri u zajedništvu s Petrom i tako u jedinstvu s Kristom.
Vlašću i ugledom, bez kojih bi takva služba bila neostvariva, rimski biskup dužan je osiguravati zajedništvo svih Crkvi. U tom je smislu on prvi među služiteljima jedinstva. To prvenstvo vrši se na različitim razinama koje se odnose na budnost glede prenošenja Riječi, sakramentskih i liturgijskih slavlja, poslanja, stege i kršćanskoga života. Dužnost je Petrova nasljednika podsjetiti na zahtjeve crkvenoga općega dobra, ako bi netko pokušao to dobro zaboraviti poradi vlastitih probitaka. Dužnost mu je uočiti i upozoriti, proglasiti kako je ovo ili ono mišljenje koje se širi, neuskladivo s jedinstvom vjere. Kad okolnosti to ištu, on govori u ime svih pastira u zajedništvu s njima. On također može – u strogo određenim uvjetima koje određuje Prvi vatikanski koncil – ex cathedra – proglasiti da stanoviti nauk pripada pokladu vjere (Prvi vatikanski koncil, konstitucija Pastor aeternus). Svjedočeći tako istinu, on služi jedinstvu.

95. No, sve se to mora uvijek događati u zajedništvu. Kad Katolička Crkva tvrdi da služba rimskoga biskupa odgovara Kristovoj volji, ona tu službu ne odvaja od poslanja koje je povjereno svim biskupima zajedno, koji su također “Kristovi namjesnici i poslanici” (Drugi vatikanski koncil, konstitucija Lumen gentium, 27). Rimski biskup pripada njihovu zboru, oni su njegova braća u službi.
To što se odnosi na jedinstvo svih kršćanskih zajednica, očito ulazi u područje zabrinutosti glede primata. Kao rimski biskup dobro znam, i to sam potvrdio u ovoj enciklici, da Krist žarko želi puno i vidljivo zajedništvo svih zajednica, u kojima snagom Božje vjernosti prebiva njegov Duh. Uvjeren sam da glede toga imam posebnu odgovornost, osobito utvrđujući ekumensku težnju većine kršćanskih zajednica i slušajući upravljeno mi pitanje kako pronaći takav oblik vršenja prvenstva (primata) koji bi se, nikako se ne odričući od onoga što je bitno za njegovo poslanje, otvorio novim prilikama. U tijeku prvog tisućljeća kršćani su bili sjedinjeni “u bratskom zajedništvu vjere i sakramentskog življenja, tako da je Rimska Stolica posredovala uz opću suglasnost kad god bi među njima izbila neslaganja glede vjere i stege” (Drugi vatikanski koncil Unitatis redintegratio, 14).
Na taj je način primat vršio svoju službu jedinstva. Obraćajući se ekumenskom patrijarhu, Njegovoj Svetosti Dimitriju I, rekoh da sam svjestan kako se je “zbog vrlo različitih razloga te protiv volje i jednih i drugih, ono što je trebalo biti služenje moglo pokazati u sasvim drugačijem svjetlu. Ali (…) želeći zaista biti poslušan Kristovoj volji svjestan sam da sam pozvan, kao rimski biskup, vršiti takvo služenje. (…) Neka nam Duh Sveti dade svoju svjetlost, neka prosvijetli sve pastire i teologe nače Crkve, kako bismo, očito svi zajedno, mogli tražiti oblike u kojima bi ta služba mogla ostvariti služenje ljubavi koje bi priznavali i jedni i drugi” (homilija u vatikanskoj bazilici u nazočnosti ekumenskoga patrijarha Dimitrija I. 6. prosinca 1987).

96. Prevelika je to zadaća kojoj ne možemo izmaknuti, a koju ja sam ne mogu izvesti. Ne bi li stvarno, makar i nesavršeno zajedništvo koje među nama postoji, moglo navesti sve crkvene odgovornike i njihove teologe da o tom pitanju zapodjenu sa mnom bratski i strpljivi dijalog, u kojem bismo mogli jedni druge slušati iznad besplodnih raspri, imajući na umu samo ono što je Krist htio za svoju Crkvu, puštajući da nas prožme njegov krik “Da svi budu jedno, (…) da svijet povjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,21)?

Zajedništvo svih područnih Crkvi s Rimskom Crkvom: nužni uvjet jedinstva
97. Katolička Crkva, kako u praksi tako u službenim spisima, smatra da je zajedništvo područnih Crkvi s Rimskom Crkvom i zajedništvo njihovih biskupa s njihovim biskupom po Božjemu naumu bitni uvjet punog i vidljivog zajedništva. Doista je potrebno da puno zajedništvo, kojega je euharistija najviše sakramentsko očitovanje, ima svoj vidljivi izraz u određenoj službi u kojoj se svi biskupi prepoznaju u Kristu sjedinjeni, te svi vjernici nalaze potvrdu vlastite vjere. Prvi dio Djela apostolskih predstavlja Petra kao onoga koji govori uime skupine apostola i služi jedinstvu zajednice – i to poštujući autoritet Jakova poglavara Crkve u Jeruzalemu. Ta Petrova služba treba biti u Crkvi sačuvana, kako bi, pod jedinom svojom Glavom koja je Isus Krist, ona u svijetu bila vidljiva zajednica svih njegovih učenika.
Ne izražavaju li možda mnogi od onih koji su zauzeti u ekumenskim nastojanjima potrebu takvoga služenja? Predsjedati u istini i ljubavi, kako lađu – lijepi znak što ga je Ekumensko vijeće Crkava uzelo u svoj grb – ne bi lomile oluje i kako bi ona jednoga dana mogla pristati uz svoju obalu.