Na poziv pape Franje, Sveti sinod Patrijarhata Cilicije katoličkih Armenaca sastao se u Rimu tijekom prošloga tjedna i izabrao dosadašnjega naslovnoga biskupa Cezareje Kapadocijske i ordinarija za armenske katolike istočne Europe nadbiskupa Rafaela Minassiana kao 21. katolikosa-patrijarha (sveopćeg poglavara). Novi je patrijarh uzeo ime Rafael Bedros XXI. Minassian, a naslijedio je pokojnog patrijarha Grgura Petra XX. Ghabroyana koji je preminuo u svibnju ove godine.

Novi patrijarh Rafael rođen je 24. studenoga 1946. u Beirutu, obrazovao se u patrijaršijskom sjemeništu u Bzommaru, Libanon, i studirao filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu. Specijalizirao je psihologiju i pedagogiju na Papinskom salezijanskom sveučilištu. Zaređen je za svećenika 24. lipnja 1973., od 1973. do 1982. služio je kao župnik armenske katoličke katedrale u Beirutu i kasnije kao tajnik patrijarha Hovannesa Bedrosa XVIII. Kaspariana. Od 1984. do 1989. bio je zadužen za župni centar Sv. Križa u Zalki, Beirut. Godine 1989. preselio se u SAD gdje je služio kao župnik za katoličke Armence u Kaliforniji, Arizoni i Nevadi do 2003. Od 2004. godine bio je ravnateljem medijske kuće Telepace Armenia, koju je pomogao osnovati. Za patrijaršijskog egzarha (upravitelja) Jeruzalema i Ammana imenovan je 2005. Od 2011. služio je kao biskup ordinarij za katoličke Armence Istočne Europe s naslovnom titulom nadbiskupa Cezareje Kapadocijske za Armence. Sudjelovao je još kao biskup od 4. do 9. rujna ove godine u Budimpešti na Međunarodnom euharistijskom kongresu i susretu istočnih katoličkih biskupa gdje se susreo i s vladikom Milanom Stipićem, grkokatoličkim biskupom križevačkim.

Armenska katolička Crkva jedna je od 23 istočnih katoličkih samosvojnih Crkava (sui iuris) koja je u punom zajedništvu s rimskim papom. Njezin poglavar nosi naslov ”katolikos patrijarh Cilicije” (povijesnog srednjovjekovnog armenskog kraljevstva u južnoj Turskoj i sjevernoj Siriji gdje je jedan dio Armenaca 1740. ušao u zajendištvo Katoličke Crkve, dok je veći dio Armenaca, najstarije kršćanske nacije na svijetu, ostao je u Armenskoj apostolskoj Crkvi sa sjedištem u Ečmiadzinu, Armenija). Sjedište katoličkog patrijarhata je u Beirutu, Libanon, gdje je i stolna crkva Katedrala sv. Ilije i sv. Grgura Prosvjetitelja. Armenska katolička Crkva dijeli zajedničku obrednu, duhovnu, kulturnu, jezičnu i povijesnu baštinu s Armenskom apostolskom Crkvom.

Armenski obred je jedan od šest istočnih kršćanskih obreda, a nastao je vrlo rano, još u 5. st. te predstavlja jedan od bitnih temelja armenske nacije i kulture. Armenija je postala prvom kršćanskom nacijom na svijetu kada je njihov kralj Tiridat u 4. st. prešao na kršćanstvo nekoliko godina prije Milanskog edikta. Armenska se Crkva zajedno sa Siro-jakobitskom, Koptskom i Etiopskom Crkvom odvojila od opće Crkve (Rima i Carigrada-Bizanta) poslije Kalcedonskog sabora polovicom 5. st. zbog teološkog spora oko pojmovnog izričaja Kristove bogočovječanske naravi (tzv. monofizitska šizma). Međutim, tijekom 17. i 18. stoljeća neki su armenski biskupi radili na obnovi jedinstva s Katoličkom Crkvom, plod čega je i Armenska katolička Crkva koja danas broji oko 300.000 vjernika na području Bliskog Istoka (Libanon, Sirija, Irak, Turska, Izrael, Jordan), Kavkaza (Armenija i Gruzija), istočne Europe (Ukrajina, Rusija, Grčka, Bugarska) te zapadne Europe, sjeverne i južne Amerike. Najstarija redovnička zajednica katoličkih Armenaca jesu mehitaristi sa sjedištem na otoku San Lazzaro u Veneciji. Kao dio armenske nacije, i katolički Armenci pretrpjeli su nemili progon za vrijeme Armenskog genocida tijekom Prvoga svjetskoga rata kada je od Osmanlija stradalo više od 1.5 milijuna Aremnaca i drugih kršćana, a posljednjih su desetljeća zajedno s drugim kršćanima na Bliskom Istoku nebrojeno puta bili na meti islamističkih terorista u kojima su imali brojne poginule i portjerane obitelji kao i porušene crkve, osobito u Siriji i Iraku.