Sarajevo, (IKA) – U Sarajevu je u izdanju Vicepostulature fra Lovre Milanovića,OFM (1777.- 1807.) izašao prvi broj glasila Vicepostulature s naslovom „Fra Lovro”, koje će izlaziti tri puta godišnje. „Svrha njegova izlaženja jest da se njegovi čitatelji upoznaju sa životom i djelovanjem ovoga mučenika, prvog franjevca Bosne Srebrene za kojega je u Bosni i Hercegovini pokrenut kanonski postupak, kako je i zašto došlo do njega, što se sve poduzelo i što još treba poduzimati, tko su zapravo sveci i kako se odvija kanonski postupak za proglašenje svetaca…itd.”, piše u uvodniku urednik fra Marijan Karaula,OFM. Ističe da su na župne urede, poslana po tri primjerka prvog broja, što će činiti i ubuduće, kako bi se među vjernicima promicalo upoznavanje tog bosanskog franjevca i tako pomoglo da se pokrenuti postupak za proglašenje blaženim fra Lovre, što prije uspješno privede kraju. A to bi značilo da bosansko-hercegovačka pokrajinska Crkva konačno dobije svoga sveca, onoga koji je rođen, živio i djelovao na ovim mučeničkim bosanskohercegovačkim prostorima. Urednik poziva čitatelje Glasila i sve štovatelje fra Lovrine da pišu o svom iskustvu hodočašća na fra Lovrin grob, o eventualnim milostima koje su zadobili, o tjelesnom i duhovnom ozdravljenju po fra Lovrinu zagovoru i sl. Prvi broj glasila donosi priloge: Božja i ljudska svetost, Povijest proglašavanja svetaca, Svečanu sjednicu otvorenja postupka kanonizacije te Vijesti iz vicepostulature.
Franjevac Bosne Srebrene fra Lovro Milanović rođen je 22. svibnja 1777. u Sarajevu. Na krštenju je dobio ime Stjepan. Njegov otac Anto doselio se iz mjesta Gabela u Hercegovini u Sarajevo, gdje se vjenčao s Katarinom rođ. Strukić. Nedugo poslije rođenja maloga Stjepana obitelj Milanović preselila se u Kraljevu Sutjesku, gdje se Anto zaposlio u franjevačkom samostanu, u kojem je gvardijanom bio njegov brat fra Franjo Milanović. Kad je Stjepan imao šest godina, od pošasti kuge umrli su mu roditelji, brat i dvije sestre. Otad je brigu o njemu preuzeo stric fra Franjo i usmjerio ga prema franjevačkom pozivu. U 15. godini ušao je u Franjevački red uzevši ime fra Lovro. Zasad nije poznato gdje je studirao i kad je zaređen za svećenika. Nakon što je kratko vrijeme bio samostanski vikar u Kraljevoj Sutjesci, imenovan je župnikom u Velikoj, danas župa Plehan kod Dervente. Iz Velike je premješten u Tramošnicu i ubrzo (3. veljače 1807.) u selu Turiću bio mučki ubijen. Ubio ga je Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osman-bega Gradaščevića. U Maticu umrlih tramošničke župe upisano je kako je ranjeni fra Lovro najprije nekako sišao s konja, potom kleknuo i udarajući se u prsa kazao: „Gospodine Isuse Kriste, koji si za me svoju krv prolio na križu, sada ja bijednik za tebe umirem od neprijatelja svetog križa. Oprosti meni preveliku grešniku i smiluj mi se”. Još uvijek vrlo živa narodna predaja kaže kako je Mujo Arnaut ubio fra Lovru zato što nije sišao s konja i na taj mu način, prema turskom propisu, iskazao poštovanje. A fra Lovro to nije učinio, nastavlja predaja dalje, jer je u rukama nekom bolesniku nosio sakrament pričesti. Bez obzira što ga Crkva nije službeno proglasila svetim, glas o njegovoj svetosti (fama sanctitatis) ne jenjava u vjerničkom puku već više od 200 godina. Na njegov grob u Turiću, odmah poslije njegove pogibije do naših dana, s vjerom i pouzdanjem dolaze brojni vjernici ne samo iz Bosanske Posavine nego i izdaleka (iz Slavonije i Srijema). Dolaze i katolici i pravoslavni i muslimani. Mnogi od njih su spremni posvjedočiti kako su njihove molitve bile uslišane.