S prvog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koje se održalo od 27. do 29. siječnja 1995. u Mostaru, dana je izjava koju su potpisali predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, biskup mostarsko duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanjski Ratko Perić i banjolučki biskup Franjo Komarica. Izjavu prenosimo u cijelosti:
“1. U mnoštvu znakova koje je Papa Ivan Pavao II. očitovao za dobro Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, osobito u ovim teškim povijesnim trenucima, smatramo veoma značajnim i to što je, preko Kongregacije za evangelizaciju naroda, na molbu dijecezanskih biskupa, odobrio osnivanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Ponovo i ovim putem zahvaljujemo Svetom Ocu i Svetoj Stolici na toj odluci koja pomaže da se još viče učvršćuje jedinstvo katoličkih vjernika, svećenika i biskupa na našim prostorima. Mi smo doduše biskupi i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i za vrijeme ovoga rata pokazivali jedinstvo u odlučivanju i djelovanju i preko Sabora biskupa Vrhbosanske metropolije i nače zajedničke bogoslovije, koja je morala iseliti iz Sarajeva u Bol i preko službenog glasila #!Vrhbosne#!, iako smo zbog ratne, nacionalne i teritorijalne rascjepkanosti bili toliko puta u nemogućnosti normalna komuniciranja.
2. Primili smo sa zahvalnošću pismo (od 26. 1. 1995.) predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkoga, koji nam je među ostalim napisao: #!Bit ćemo povezani s Vama u razmišljanjima i traženjima rješenja pastoralnih pitanja u okviru svih mogućnosti Crkvenog zakonika i preporuka Svete Stolice. Crkva u Hrvata ipak ostaje jedno, makar pod vodstvom dviju Biskupskih konferencija i makar na prostorima dviju međunarodno priznatih država#!. I mi također ističemo da ćemo nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom. U dogovoru s članovima HBK i uz sugestije Svete Stolice zalagat ćemo se, kao dva crkvena pravna subjekta, za najveći stupanj suradnje, povezanosti i jedinstva.
3. Četiri katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini:
Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj doživljavaju već viče godina, svaka na svoj način, svoju krvavu golgotu. Osim što su im područja razdijeljena između naroda u rat uvučenih, gdje su uspostavljena različita politička ratna uređenja, sama njihova biskupijska sjedišta odaju svu tragiku vremena i rata: Sarajevo danas obilježava 1000 dana neprijateljske opsade. U Banjoj Luci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije provodi neviđen progon i etničko čišćenje nad ostatkom nesrpskog pučanstva. Mostar je podijeljen u dva dijela. Trebinje je apostolskom upravitelju nepristupačno. Unatoč svemu tome zahvalni smo Bogu da smo mogli održati ovo prvo zasjedanje na području nače Biskupske konferencije, u gradu Mostaru.
4. Zahvaljujemo svim katolicima svijeta, njihovim Biskupskim konferencijama, posebno onima koje su se ovih dana oglasile u javnosti, za njihovu blizinu, solidarnost, humanitarnu pomoć i zalaganje kod njihovih vlada kako bi došlo do potpuna i pravedna mira u Bosni i Hercegovini. Mi ih i ovom prilikom molimo da na zaborave našega čovjeka patnika i prognanika, ni njegovih ljudskih potreba i prava. Ima područja u BiH gdje su katolici ostali samo zahvaljujući karitativnoj djelatnosti Crkve, jer su, nažalost, sve druge odgovorne strukture onemogućene, udaljene ili se same udaljile.
5. Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoličkoga naroda najviše doživljavamo u tome što je viče od polovice našega puka (preko 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa svojih vjekovnih ognjišta, što ne vidimo perspektive njihova normalna povratka u dogledno vrijeme i što nad nama kruže oblaci crnih strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i građanska prava i slobode da živimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na čovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i #!sili jačega#!, a ravnodušnost prema svemu pučanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja, progonstva i klanja. Ona s #!jačima#! razgovara na koljenima, a ucjenama sa #!slabijima#!! Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?
6. Zahvalni smo tolikim ljudima, obiteljima, ustanovama, osobito državnim institucijama u Republici Hrvatskoj, koje su primile stotine tisuća naših izbjeglica. Svjesni smo kako je to, uz isto tako stotine tisuća vlastitih prognanika, nepredvidljiv i neugodan teret. Ujedno molimo da i ubuduće strpljivo i s razumijevanjem pomažu naču izbjeglu i ranjenu braću. Razumijemo odluku odgovornih političara u Hrvatskoj s obzirom na otkazivanje mandata mirovnim snagama Ujedinjenih naroda koje se u svome trogodišnjem boravku u Hrvatskoj nisu pokazale na visini povjerena im zadatka. Usrdno molimo Boga da se preko odgovornih međunarodnih i domaćih čimbenika vrati mir našemu hrvatskom narodu i svim ljudima i narodima, da se isprave nepravde i da se prognanici i izbjeglice jednog dana sretno i sigurno vrate svojim kućama.
7. Znamo da je svaki čovjek bijednik, da su svi ljudi pred Bogom grešnici i da svi trebamo duboko okajavati svoje propuste i grijehe, što svaki pravi vjernik stalno čini. Ali znamo da postoje državne i društvene ustanove koje su zadužene za suzbijanje zla u svojim sredinama. Molimo stoga odgovorne ustanove u hrvatskom narodu da pokažu učinkovitost u uklanjanju društvenih zala koja se neprestano šire, kao što su droga, razne vrste kriminala, pobačaji, pornografija. Katolička Crkva, Majka i Učiteljica, zalaže se za odgoj čovjeka u dobru, da mu vrati autentičnu sliku Božju kako bi svi ljudi na ovom svijetu mogli živjeti u miru i uzajamnu poštovanju. Ona se neće umoriti u insistiranju na pravdi, poštenju i istini i bit će uvijek spremna na suradnju sa svim institucijama koje rade na oblikovanju zdrava, duhovna i potpuna čovjeka.
8. Krist je Mir naš (Ef 2, 14). Neće u ovoj zemlji biti mira bez našega aktivna međusobna pomirenja. Posebno pozivamo sve katoličke vjernike, svećenike, redovnike i redovnice na području na koje se proteže Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, da u ovim sudbonosnim danima svi odgovorimo zahtjevu Crkve za što većom vjernošću i sjedinjenjem s Bogom i za što jačim jedinstvom i pomirenjem među sobom i s našim bližnjima.”