Zagreb, (IKA) – Sa svoga 37. jesenjega plenarnog zasjedanja Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara (HKVRP) i Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica (HUVRP) uputila je javnosti izjavu, koju prenosimo u cijelosti:
Petnaest godina otkako je Republika Hrvatska proglašena samostalnom nacionalnom, građanskom i socijalnom državom demokratskih prava i sloboda dovoljno je dugo razdoblje da se sagledaju dosadašnja iskustva i učinci na položaj i ulogu redovništva u novim okolnostima te da se pristupi dugoročnijem razmatranju pitanja mjesta i uloge redovništva u našoj Crkvi i u hrvatskom društvu.
Redovništvo je u sastavni dio krajevne Crkve u Republici Hrvatskoj te u Katoličkoj crkvi hrvatskoga jezika, koja je prisutna i djelatna kako u susjednoj Bosni i Hercegovini, u kojoj je hrvatski narod konstitutivan, u Srbiji i Crnoj Gori i nekim drugim zemljama gdje ima status manjine te u brojnim drugim zemljama u kojima misijski djeluje. U užem smislu, redovi su važni znakovi kršćanske prisutnosti na svoj osobit način, koji uključuje i odijeljenost od svijeta radi življenja triju zavjeta: poslušnosti, čistoće i siromaštva, radi posvećivanja života pobožnosti, molitvi, sabranosti, razmatranju, pokori, zajedništvu, studiju i drugim djelima kako ih reguliraju konstitucije dotičnih redova i družbi. U širem smislu, redovi i družbe uključeni su po svojim pripadnicima u brojne pastoralne i apostolske službe krajevnih Crkava. Redovnici kod nas vode na stotine župa, a drugdje jednako kao i redovnice pomažu u pastoralnim aktivnostima, rade kao predavači i predavačice na bogoslovnim fakultetima, predaju vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, djeluju u bolnicama, domovima, vrtićima, na učilištima, u institutima i drugim ustanovama. Obavljaju nakladničke, uredničke, prevodilačke, novinarske i druge poslove, održavaju vrijedne muzeje i knjižnice, ponegdje se bave i uslugama u kulturi i turizmu, umjetničkim obrtom i slično.
Hrvatsko redovništvo u svojoj se je dugoj povijesti dokazalo kao važan unutarcrkveni te društveni i, osobito, kulturni čimbenik. Dragocjene vrijednosti kulturne baštine nastale su ili se i danas čuvaju i u prostorima samostana. Tome valja dodati i osobitu brigu koju je redovništvo posvećivalo i posvećuje očuvanju prirode te općenito uvjeta za zdrav život i odgovorno odnošenje prema onome što se danas naziva okoliš.
Redovništvo je tijekom povijesti, u onim razdobljima kada je narod bivao prepušten sam sebi, davalo doprinos i na političkom te na vojno-obrambenom planu. No, svakako je i u takvim razdobljima njegovo primarno poslanje bilo u spasavanju duša.
Brojnost redova i družbi koji i danas djeluju u Crkvi, a osobito u samoj Hrvatskoj, znak je i potvrda njegova udjela i značenja u našoj ukupnoj crkvenosti, koji nije zanemariv ni unutar najšireg okvira opće Crkve. Time se redovništvo potvrđuje kao dostojan nastavljač tradicija kako na području pastorala, apostolata i evangelizacije, tako i na planu nacionalne kulture i društvenoga života.
S obzirom na sve to, ocjenjujemo kako je sazrio trenutak da se ozbiljno razmotri kroz dijalog s crkvenim i svjetovnim vlastima prepozna i utvrdi mjesto redovništva u našoj Crkvi odnosno društvenoj zajednici. To se odnosi na pitanja položaja redovništva kako u biskupijama, tako i u cjelini Crkve u Hrvatskoj.
Takvo očekivanje ima svoje ishodište kako u odredbama Codexa iuris canonici, tako i u drugim dokumentima crkvenoga učiteljstva. Ono ujedno izvire i iz novih okolnosti koje su nastale potpisivanjem sporazuma između Republike Hrvatske i Svete Stolice kojima se uređuju međusobni odnosi. Ni slovo ni duh tih dokumenata ne isključuju, nego naprotiv ukrjepljuju redovništvo kao sastavni dio crkvenoga bića i ustroja. Samostane i redovničke kuće valjalo bi, k tome, gledati ne samo kao mjesta koja služe dotičnim redovima, nego kao čimbenike nezanemarive u cjelini naše crkvenosti i društvenosti.
U tom pogledu zauzimamo se za kršćanski pojmljeno zajedništvo i za kršćansku solidarnost. Za takvu solidarnost koja uvijek seže onkraj granica vlastita posjeda, koja obuhvaća i uključuje stalno sve šire krugove, koja se širi na druge župe i samostane, redove i biskupije, klerike i laike, muške i ženske, odrasle i mlade, vjernike i nevjernike, bogate i siromašne, na redovna i misijska područja, na evangelizirane i one koji trebaju novu evangelizaciju.
Riječ je ideji kršćanske solidarnosti i uzajamnosti, koja počiva na načelu međusobnog dijeljenja dobara s drugima: s onima koji oskudijevaju, koji su u nevolji ili im treba pomoć i potpora da bi punije ostvarivali svoje životno poslanje. U takvoj uzajamnosti vidimo i osobit most između redovničkih zajednica i svijeta kojemu su i redovi i družbe, bilo po svome poslanju, bilo po svojoj faktičnoj ulozi u Crkvi, u svome narodu i društvu, u zajednici naroda upućeni i kojima mogu davati svoj nenadomjestiv doprinos, kaže se u izjavi s plenarnog zasjedanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, koju su potpisali predsjednika HKVRP-a fra Ivan Iko Mateljan i predsjednica HUVRP-a s. Emila Barbarić.