Mi hrvatski biskupi, okupljeni na svojem redovnom zasjedanju u Krku od 20. do 23. listopada 2002. godine, smatramo potrebnim obratiti se vjernicima i svim ljudima dobre volje u našoj Domovini s kojima dijelimo radosti i nade, žalosti i tjeskobe (usp. Radost i nada, br. 1) i u sadašnjim teškoćama i okolnostima iznijeti stajališta i načela koja smo kao pastiri dužni naviještati u svako vrijeme (usp. 2 Tim 4,2) i koja predstavljaju zdravi temelj suživota i polazište za dijalog između različitih društvenih subjekata, a jednako tako i s međunarodnim institucijama.

1. Naš narod, kao i svi drugi narodi, ima pravo na dostojanstven život u vlastitoj državi, utemeljen, između ostaloga, i na objektivnom vrednovanju njegove borbe za slobodu. Za vrijeme našeg obrambenog rata s njime smo patili i molili. Sada pozivamo sve vjernike i građane da Domovinu izgrađuju u slozi i ljubavi, poštujući Božje zapovijedi i promičući zdušno kršćanske i humane vrijednosti koje je rat doveo u pitanje u ljudima i među narodima koji žive na ovim prostorima.

2. U sadašnjem se trenutku očituje visok stupanj jedinstva u pogledu objektivne istine o obrambenom ratu našega naroda, zaštiti dostojanstva njegovih branitelja i onih koji su najzaslužniji za njegovu slobodu. Takvo jedinstvo omogućilo nam je kroz povijest obraniti se i opstati na ovim prostorima. Ono nam je i danas jamstvo da ćemo moći uspješno prevladati naše unutarnje poratne teškoće i izvanjske pritiske. U tom smislu je i nadalje potrebno postojano se zauzimati za opće dobro naroda i države, a pojedinačne i skupne interese stavljati u drugi plan. A nema sumnje da je za zajedništvo i opće dobro od presudne važnosti njegovanje dijaloga i međusobne suradnje svih građana, koje je rat izranio, a neki poratni događaji te rane još više povećali. Najteže posljedice rata nisu, naime, srušeni domovi i bolnice, škole i tvornice, nego ono što je srušeno u ljudima i u njihovim međusobnim odnosima. Pozivamo, stoga, neka se uzajamnim prihvaćanjem, praštanjem i pomirenjem prevladavaju korijeni zla i svakog sukoba.

3. Naglašavamo, nadalje, kako je u prosuđivanju obrambenih djelovanja međunarodno priznate države Republike Hrvatske potrebno imati na umu cjelovitu viziju ratnih zbivanja. Ratna događanja na njezinom teritoriju ne smiju se izdvajati iz njihova povijesnog konteksta, niti se smiju promatrati posljedice neovisno o njihovim uzrocima. Na taj način se, naime, ne može doći do objektivne istine, koja jedina oslobađa (usp. Iv 8,32). Pojedina djela nisu potpuno izolirani čini bez veze s uzrocima i okolnostima.

Nakon proglašenja hrvatske države i njezinoga međunarodnog priznanja bila je, naime, dužnost i pravo svakog građanina braniti njezin integritet i suverenitet. To znači da se za pravedni pristup i ispravni odnos prema ratnim događajima, a u želji da svatko odgovora za vlastita djela, traži promatranje svakog pojedinog čina u kontekstu rata, njegovih uzroka i posljedica.

Pojedinac koji se brani nalazi se, i subjektivno i objektivno, u različitim okolnostima od onoga koji napada. Ako se to u međunarodnim i domaćim sudovima zaboravlja ili ne uzima dovoljno u obzir, stječe se dojam izjednačavanja žrtve i agresora. To je neprihvatljivo jer, između ostalog, stvara nepovjerenje, kako prema državnim, tako i prema međunarodnim institucijama. Ne smije se zaboraviti da svi sudovi trebaju imati i pedagošku svrhu: da se onoga koji nanosi zlo u njegovim nakanama obeshrabri, a sve u dobrim htijenjima i nastojanjima potakne i ohrabri.

4. Jedno od temeljnih načela socijalnog nauka Crkve jest da je mir djelo pravde i plod ljubavi. U izgrađivanju mira potrebno je voditi računa o zadovoljenju pravde. Međutim, nedostatak pravednog pristupa širi među građanima osjećaje nemoći, besperspektivnosti i izgubljenosti. Stvara se mučan dojam kako su nastojanja izboriti pravedan odnos i status uzaludna te osjećaj poraženosti u plemenitim i opravdanim težnjama. Takvo ozračje ne pogoduje suživotu, dijalogu i praštanju, niti zajedništvu koje je u stanju drugoga prihvatiti i svakome oprostiti. To nikako ne može biti dobro polazište za ostvarenje ciljeva koje je sebi postavila i međunarodna zajednica, kolikogod ti ciljevi u konačnici bili i pošteni i poželjni. Uz svu zahvalnost međunarodnim institucijama za ono što su činile da zaustave rat i uspostave mir, zabrinjavaju nas neki postupci koji ne opravdavaju očekivanja kako će nakon rata doći do objektivne istine o njemu i o stradanju u našoj Domovini.

5. Na kraju, dok sve ljude dobre volje potičemo neka dobrohotno prime i prihvate ovu poruku, vjernicima upućujemo poziv na ustrajnu molitvu za Domovinu. Mjesec listopad je mjesec molitve krunice, a upravo nas je ta molitva u ratu ujedinjavala u povjerenju prema Bogu i čuvala u međusobnom zajedništvu. Sveti Otac nas je ovih dana obdario dokumentom “Krunica Djevice Marije”, kojim je uveo i nova “otajstva svjetla”. Neka molitva krunice, osobna, obiteljska i župna, unese svjetlo u savjest svakog vjernika i državljanina Republike Hrvatske, kao i svih odgovornih u zemlji i u svijetu! Neka nas sve obasja svjetlo nove nade u mirnu budućnost svih pojedinaca, čitavog našeg naroda i svih građana Republike Hrvatske.

Na spomendan sv. Ivana Kapistrana,
apostola jedinstva Europe,
23. listopada 2002.
Biskupi HBK