Stalno Vijeće HBK na svojoj je izvanrednoj sjednici održanoj 8. kolovoza 1995. u Zagrebu, razmotrilo situaciju nastalu povodom veoma zamašnih događaja koji su se u Hrvatskoj zbili u samo četiri dana.
Nače su župe – u zagrebačkoj, riječko-senjskoj, zadarskoj, splitsko-makarskoj nadbiskupiji te u šibenskoj biskupiji – iz kojih smo bili prognani u jesen 1991. godine, konačno otvorene pastirskom pohodu svojih biskupa, povratku vjernika i svećenika.
Riječ je o 68 župa s 97.358 vjernika. Tu su još samostani mučkih i ženskih redova.
U tim dijelovima naših biskupija nalazimo pustoš i otkrivamo poručene i spaljene domove svojih vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja – pogaženo svjedočanstvo našega tisućljetnoga katoličkog života.
Nastojanja da se mirnim putem riječi ova nepravda nanesena našem narodu i našoj Crkvi u Hrvatskoj, ostala su nažalost bezuspješna. Stoga je hrvatsko državno vodstvo smatralo legitimnom i moralnom odluku da se oružanom intervencijom povrati ono što je bilo silom zaposjednuto i zadržavano.
Povratak i obnova crkvenoga i društvenog života na tim područjima zahtijevat će mnogo volje, truda, sloge i strpljivosti. Svi smo pozvani dati svoj doprinos. Stoga potičemo nače svećenike, nače prognanike kao i sve građane Hrvatske da zdušno i ustrajno dadu svoj prilog velikom djelu obnove koja je pred nama.
U ovoj tako nagloj promjeni uočavamo međutim i činjenicu da srpsko stanovništvo tih područja – kojega je prema popisu iz 1991. bilo oko 160.000 – u velikom broju napušta svoje domove. To se događa na poziv Srpske Pravoslavne Crkve (usp. izjavu episkopa Longina, Glas Koncila od 2. srpnja 1995., str. 3) i po naredbi srpskog generala Mile Mrkšića.
Vjerujemo stoga da mnogi nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Zato podupiremo izjave i nastojanja hrvatskih vlasti koje pozivaju građane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim domovima te im jamče osobnu i građansku sigurnost kao i nepovredivost imovine.
Izražavamo nadu da će se to u potpunosti ispuniti za one koji su ostali i da će potaknuti na povratak barem one koje ne progoni osjećaj krivnje.
Potičemo Hrvatski Caritas da se – kako je već započeo – organizira za pomoć svima koji su u nevolji, ne gledajući na razlike etničke ili konfesionalne.
Pravilo stare kršćanske mudrosti “moli i radi” neka bude putokaz za duševni mir, za obnovljenu vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, za pošteni i ustrajni napor oko stvaranja uvjeta za život obitelji, širih zajednica i čitavog naroda.
S osjećajem poštovanja i zahvalnosti mislimo na sve koji su uložili svoje napore i založili svoj život za ostvarenje pravednog cilja. Izražavamo najbolje želje svim ranjenima a za sve poginule upućujemo milosrdnom Bogu trajnu molitvu da ih obdari nagradom vječnog spasenja. Ožalošćenima, pak, želimo Božju utjehu u uskrsnoj nadi.
Na cijelu Domovinu, na sve građane Hrvatske, zazivamo obilni Božji blagoslov.