U vezi sa zbivanjima u Mostaru Biskupski ordinarijat smatra uputnim izdati sljedeću izjavu:

1) U gotovo četverogodišnjem besmislenom ratovanju i u gotovo svim pregovorima i ugovorima o miru u Bosni i Hercegovini Mostar se vrlo često spominjao. Ne samo po oštrini agresije jugoslavenske vojske, odnosno srpsko-crnogorskih odreda 1991-92. godine, i po muslimansko-hrvatskom sukobu 1993-94, nego i po sporazumima u Washingtonu i Daytonu. Od samoga početka bilo je jasno da se radi o ratu za osvajanjem teritorija, a u Mostaru o prevlasti nad glavnim gradom Hercegovine.
2) Ljeti 1993., u jeku tragična muslimansko-hrvatskog konflikta, stalo se govoriti o “protektoratu” Europske unije nad Mostarom. Biskupski ordinarijat u Mostaru iznio je svoje stajalište i u nekim domaćim i inozemnim političkim predstavnicima. Ordinarijat je u pismu, od 28. kolovoza 1993, tadašnjem predstavniku hrvatskoga naroda istaknuo da nam se “prijedlog o protektoratu ne sviđa, jer nam se ne ukazuje ni moralnom dopustivim, ni politički umjesnim, ni potrebitim, ni pametnim, ni pravednim”. Za tu tvrdnju donio je više razloga, naglašavajući:
– “Zar je samo Mostar zaslužio takav tretman Europske zajednice u ovolikoj poplavi bezakonja i zla u raznim gradovima i selima diljem cijele Bosne i Hercegovine?”
– “Da je kojim nesretnim slučajem grad Mostar posve pao u ruke vojnih susjeda – nasilnika, i da su iz ovoga mjesta protjerani Hrvati, duboko sumnjamo da bi ikome palo na pamet da uvodi ikakav protektorat nad ovim gradom”;
– Kako sudionicima Ženevske konferencije “ne dolazi ideja da se uvede protektorat Europske zajednice nad onih dvjesta mjesta Bosne i Hercegovine, koja su posljednjih mjeseci etnički očišćena ili postala zatočeništvima do posljednjeg Hrvata od strane susjeda-agresora?”
– “Zastrašujuće je neugodna činjenica da Europska zajednica stalno ponavlja kako neće priznati nasilno osvojena područja, a u praksi vidimo, nažalost, kako sve poduzima da se slabija strana prisilno pomiri s onim što joj je prisilno oteto”.
– “Ne znamo je li tko više od nas katolika i Hrvata imao toliko povjerenja u tu istu Europsku zajednicu, u kojoj živi katolička većina, da će svojim dopuštenim ekonomskim, političkim i diplomatskim načinima razoružati agresorsku ruku i zaustaviti krvavo balkansko kolo. A ostali smo duboko razočarani njezinim držanjem, koje je i sam Sveti Otac nazvao #!sramotom Europe#!”;
“Europskoj ćemo zajednici biti veoma zahvalni za kulturnu, humanu, humanitarnu i obnoviteljsku pomoć”;
– “U ovome gradu mora biti mjesta za sve ljude i sve narode svih vjera i opredjeljenja, koji su živjeli i imaju pravo na život na ovome tlu” (Za pravedan mir, Mostar 1995, str. 200-202).
3) Također 28. kolovoza 1993. Ordinarijat je uputio pismo T. Stoltenbergu i P.Owenu, supredsjedateljima Ženevske konferencije, ističući da bi odluka “da se Mostar stavi pod protektorat Europske zajednice” bila “skranje nepravedna, nemoralna i politički promašena” (ondje, str. 205).
4) Tijekom vremena počelo se govoriti da se ne radi o “protektoratu”, nego o “administraciji”. O tome su nas uvjeravali i u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova u listopadu 1993, a sam je, već određeni Administrator EU u Mostaru, gosp. Hans Koschnick 25. svibnja 1994. rekao da ne želi čuti riječ “protektorat”, ako ništa drugo zbog povijesnoga perioda u kojem je i nad Njemačkom bio protektorat, nego da se radi isključivo o pomoći Mostaru.
5) I doista ekonomska je pomoć pritjecala ovom gradu od početka uprave, od srpnja 1994. do danas: osobito u popravku školskih i drugih javnih zgrada. Tako, i oštećeni franjevački samostan i spaljena zgrada biskupske rezidencije primili su materijalnu pomoć za obnovu, i to kao “kulturni spomenici” ovoga grada, na čemu je ovaj Ordinarijat posebno zahvalan.
6) Administrator EU u svome osvrtu na svoje jednogodišnje djelovanje u Mostaru, 17. srpnja 1995. napisao je, između ostalog, da je među mjesnim čelnicima (svih područja: političkim, vojnim i čak crkvenim prvacima) još uvijek nazočno shvaćanje da se radi o nametnutom (kolonijalnom) sustavu koji oni moraju tolerirati, ali političke ciljeve ne dijele i aktivno ne podupiru (str. 4). Mostar je u Daytonskom sporazumu od studenoga 1995. posebno spomenut i za nj je doneseno rješenje da bude 6 općina jednoga grada, i to 3 za hrvatsku, 3 za muslimansku stranu. Odmah se pristupilo razgraničenju općina. Hrvatska je strana pristala čak i na to da se podignu zgrade za federalnu kantonalnu upravu, ali pod uvjetom da se za tu “zonu” oduzme podjednako teritorija koje kontrolira hrvatska i muslimanska strana. U tom dijelu prije dvije godine ovaj je Ordinarijat kupio od općine zemljište za izgradnju reprezentativnoga crkvenog kompleksa, i radio na pripremanju terena. A ovih dana kani postaviti kamen temeljac crkve Kristova uskrsnuća.
7) Budući da je 7. veljače 1996. tzv. sedma općina politički (“kolonijalno”) nametnuta, u korist jedne a na štetu druge strane, uslijedila je reakcija hrvatskoga političkog vodstva, koje je izdalo priopćenje gdje spominje “četvrtu muslimansku općinu u kojoj većinu čini muslimansko pučanstvo”. Zbog te nametnute i neopravdane odluke izbili su također javni prosvjedi u gradu. Razumljiva je bol onih koji su na tim mjestima izgubili svoje sinove ili muževe. Ali su neprihvatljiva nedemokratska politika nametnuta kao ni izgrednički postupci pojedinaca. Ovaj Ordinarijat izražava povjerenje u predstavnike hrvatskoga naroda da će svojim političkim razborom stišati nastale napetosti i u ovoj situaciji izboriti pravedno rješenje, koje će služiti općem dobru svih ljudi koji žive u Mostaru, središtu cijele Hercegovine.

Mostar, 8. veljače 1996.
Biskupski ordinarijat Mostar