Izlaganje „Translatio Sancti Simeoni i izbor čuvara Svetišta sv. Šimuna u Zadru u 17. stoljeću“ održao je izv. prof. dr. Zdenko Dundović sa Sveučilišta u Zadru, „Katehetski pristup blagu Škrinje sv. Šimuna Pravednika“, doc. dr. Marijana Mohorić sa Sveučilišta u Zadru, „Moralno-teološka i vjerska reafirmacija Svetišta života“, doc. dr. Damir Šehić sa Sveučilišta u Zadru i „Škrinja sv. Šime: Gonetanje ikonografskog programa“, prof. emer. dr. Nikola Jakšić.

Crkva sv. Marije Velike u kojoj je najprije bilo tijelo sv. Šime bila je zborna i kolegijalna crkva. Plebanus je bio prvi svećenik u toj crkvi, što potvrđuje i apostolska vizitacija 1603. godine. Apostolski vizitator Priuli te godine zaključuje da se relikvija sv. Šime ne čuva na doličan način te zadarskom nadbiskupu određuje da se premjesti na drugo, prikladnije mjesto da bi se pobožnost još više uvećala, rekao je dr. Dundović, istaknuvši da to govori kakvu je povijesnu snagu imala ta relikvija. Papa Urban VIII. u dokumentima zadarskog Kaptola piše: „Meni osobno je kult sv. Šimuna itekako pri srcu.“ Kad je tijelo sv. Šime 1632. preneseno u crkvu sv. Stjepana, sadašnju crkvu sv. Šime, ona je postala palatinskom crkvom gdje se susreću svjetovna i crkvena vlast. Plebanus u crkvi sv. Stjepana imao je istu čast kakvu je imao zadarski nadbiskup. Papinski dokument iz 1632. kaže da će Papa regulirati odnose u crkvi sv. Stjepana, a ne zadarski nadbiskup. Među čudesima po zagovoru sv. Šimuna, dr. Dundović je istaknuo ozdravljenje zlatara što su čudesnim potvrdili i liječnici. „Nad vratnicom sporednih vrata pokraj Škrinje sv. Šime još uvijek je sačuvana ploča generalnog providura Alvise Priulija iz 1640. koji je bio nasmrt bolestan, a ozdravio je po zagovoru sv. Šime kojem se molio. To je zapisano i u spisima i imao je potrebu ostaviti tu ploču u crkvi sv. Šime, do danas vidljivu“, rekao je dr. Dundović.

Zapis „Ovdje u ovoj škrinji, počiva u miru Šimun Pravednik, koji je na svojim rukama držao Šimuna, rođenog od Djevice“ na stražnjoj strani škrinje sv. Šimuna može biti ispovijest vjere i polazište za katehetiku, rekla je dr. Mohorić. Predstavila je suvremena obilježja katehetskog pristupa, kompleksnost blaga škrinje i mogućnost suvremenog katehetskog pristupa u susretu sa škrinjom.

Zadnji Direktorij za katehezu (2020.), zbog promijenjenog konteksta koji dotiče temeljna antropološka pitanja, u središte stavlja iskustva, osjećaje, pitanje smisla i traganje za lijepim. Među tim teološkim kriterijima osobito se ističe primat ljepote koji je „u dosadašnjim direktorijima bio zanemaren i o njemu se u katehetici dosad šutjelo. Temeljni izvor suvremene kateheze je riječ Božja, crkveno učiteljstvo, liturgija, teologija, sveci, kršćanska kultura. U ovom direktoriju je posebno naglašena ljepota kao privilegirani put za suvremenu katehezu i za odgoj u vjeri, jer put susreta s lijepim putem umjetnosti, hagiografije, istraživanja života svetaca i ljepote stvorenoga svijeta, omogućuje ljudima današnjice lakši pristup i otvorenost prema Bogu“, istaknula je dr. Mohorić.

„U susretu s blagom škrinje sv. Šimuna nailazimo na veliki katehetski potencijal. Tu su relikvija, tijelo, pamuk kao sekundarna relikvija, kult, dakle pobožnost sv. Šimuna koja se također može koristiti u edukativne svrhe“, rekla je dr. Mohorić.

Reljefi škrinje prikazuju dinamiku, prikaz oslobođenja od demona, spašavanje dječaka koji se topi i zahvalnost, oslobođenost od pritisnutosti zlom. Unutarnji reljefi u škrinji prikazuju svece zaštitnike Zadra, a između prikaza svetaca, u sredini je evanđeoski prikaz Prikazanja Isusa u hramu. „Razmještaj osoba tu je drugačiji nego na pročelnom prikazu gdje je u centru lik sv. Šimuna. Ovdje je centar reljefa prazan. U katehetskoj dinamici poziva osobu da donese vlastiti stav vjere prema onome što joj je navješteno i stavi se u povijest spasenja, ukoliko to osoba želi“, istaknula je dr. Mohorić. U takvom pristupu škrinji zastupljeni su svi izvori kateheze i poštovani kriteriji za naviještanje evanđeoske poruke. Citirala je dokument Papinskog vijeća za kulturu koji potiče na ponovno čitanje umjetničkih djela kako bi ona progovorila, jer pružaju mogućnost za pristup vjeri i ulaz u molitvu.

„Fokus promatranja Svetišta je tema života. Šimun prihvaća život na svoje ruke. Trudimo se oko zaštite dostojanstva života. Život je ugrožen i treba ga zaštititi“, poručio je dr. Šehić, rekavši da reafirmacija života iz perspektive teologije u središte stavlja čovjeka. „Današnju ideju o čovjeku najviše baštinimo iz judeo-kršćanske tradicije. Kršćanstvo je donijelo vrijednosti koje su opale i ne mogu više biti aktualne kao u prošlom vremenu. Reafirmacija govora o životu je izazov kršćanskom kontekstu“, rekao je dr. Šehić. Upozorio je da „koliko god suvremeno društvo govori o najvišem rangu ljudskih prava i života, istovremeno razina zaštite čovjeka pada u kontekstu govora o početku ljudskog života“.

Podsjetio je na sv. Ivana Pavla II. koji je detektirao zagovornike graditelja kulture smrti te donosi novi govor o dostojanstvu ljudske osobe i vrednovanju života. „Graditelji kulture smrti pokušavaju konstruirati novi poredak stvarnosti s novim moralnim poretkom. Pritom stvoreni društveni poredak transformiraju stvarajući okruženje nalik ‘ratnom stanju’. Čovjeka se želi osloboditi, a čovjeka se zapravo dehumanizira i onemogućuje da se divi slici svoga stvaranja, da sebe prihvaća u punini svoje stvorenosti“, upozorio je dr. Šehić.

Naveo je da se uništenje života ogleda u patnji nerođene djece, ukradenom djetinjstvu, prisilnom siromaštvu, trgovanju organima, embrijima, čedomorstvu, genetskoj selekciji, pasivnom genocidu, holokaustu najmanjih. Te su teme „invazivne za udobni i uljuljani postmoderni lagodni život te ljudi odbijaju prihvatiti te surove činjenice“, upozorio je dr. Šehić.

U kršćanstvu, život se shvaća iz perspektive Božjeg stvaranja, čovjek je slika Božja i otkupljen po Isusu Kristu dobio je drugačiju vrijednost. Novost je da je svaki život svet, rekao je predavač.

„Šimun se ne zaustavlja na perspektivi povijesti, groba ili kulture nego traži odgovor u novom životu. Bog se utjelovio u ovaj svijet kao novorođeno dijete, uzeo je ljudsko tijelo i tim početkom života donio je novu potvrdu vrijednosti sâmog života. Ljudski život je po Kristu postao božanski i vječni. Dobio je puninu vrijednosti i u zemaljskom životu koji je pozvan svoju svrhu pronalaziti u pogledu kroz vječno“, potaknuo je dr. Šehić, podsjetivši na poticaj Ivana Pavla II. da se život prihvati kao Božji dar i poziv.

Dr. Šehić, ujedno čuvar Svetišta sv. Šime, rekao je da vjernici ne dolaze u blizinu tijela sv. Šime prvenstveno iz kulturnih, povijesnih, umjetničkih razloga, nego ih na dolazak u blizinu sveca potiče nutarnji poziv. „Njihova interpretacija, i bez riječi, najviše govori o otajstvenosti sv. Šime kao stanovnika grada. Sv. Šime privlači mnoge ljude i daruje im ispunjenje duhovnog traženja s kojim dolaze pred njega“, poručio je dr. Šehić. „Svetište sv. Šime prolazi kroz novu etapu svoga postojanja i u odnosu crkvene i svjetovne vlasti treba pronaći svoje mjesto u ovom svijetu. Odgovornost Crkve, civilne i akademske zajednice je pronalaziti odgovor na vrijednost – koja se nalazi u kulturnom, umjetničkom, kultnom i teološkom smislu – koja prebiva među nama. Susreti poput ovog skupa proširuju i produbljuju tu svijest“, poručio je dr. Šehić.

Dr. Jakšić pojasnio je što je prikazano na Škrinji sv. Šimuna. Pokazao je u čemu se sastoji utjecaj mletačke umjetnosti u izradi svečeve škrinje, poput anđela koji je drže. Škrinja je u nekim elementima odraz mletačke civilizacije u Zadru. Na autora škrinje, majstora Franju, utjecali su motivi reljefa sv. Petra mučenika u Milanu, grobnice sv. Augustina u Paviji, Giottovo Prikazanje u hramu u Padovi te Venecija.

Kada se tijelo sv. Šime prenijelo iz crkve Marije Velike koja je srušena 1570. godine zbog obrane Zadra od turskih napada, generalni providur Foscolo odlučio je da se tijelo sv. Šime od kapele sv. Roka izmjesti na drugo mjesto, u crkvu sv. Stjepana, sadašnju crkvu sv. Šime.

„To je pozicija providurove palače. Moći su donesene u neposrednu blizinu providurove palače, dakle, u blizinu mjesta iz kojeg se gospodari cijelim Jadranom, do Grčke. Sv. Šime na neki način postaje ono što je sv. Marko u Veneciji, bazilika u neposrednoj blizini duždeve palače. Time stara crkva sv. Stjepana u koju je preneseno tijelo sv. Šime postaje palatinska kapela, državna kapela. Od tog trenutka, ime Šime će se proširiti jer postaje simbol cijele provincije. Po imenu Šime ljudi su bili identificirani kao dalmatinci“, istaknuo je dr. Jakšić.

Predavač je opisao što se nalazi na reljefima škrinje. Oplošje sanduka podijeljeno je u kazete, tri na prednjoj, tri na zadnjoj strani te dvije kazete na bočnim stranama. Ukupno je osam uprizorenja. Postoje i prizori na unutrašnjoj strani koja su vezana uz čuda sv. Šime.

Na škrinji je natpis da je kraljica Elizabeta naručila izradu škrinje, godina izrade, 1380. i potpis autora, Franje iz Milana. Zatim prizori kraljice s njene tri kćeri, susret Šimuna s Josipom i Marijom, uz proročicu Anu, prijenos tijela i njegovo otkopavanje te tijelo u zadarskom ambijentu, s kraljem. Scena prikazuje kralja Ludovika pred Zadrom, tijelo sv. Šime pred gradskim vratima, tu su Zadrani i nadbiskup koji dočekuju kralja, luka s brodovima i posadom.

Prikazana je i smrt kraljičinog oca, bosanskog bana Stjepana Kotromanića koji je u Zadru definiran kao „gojenac heretičke opačine“. Kraljica čiji je otac bio heretik stavlja mrtvog oca pod zaštitu sv. Šime. „Zna se da su se mnogi bosanski heretici obratili u Zadru upravo na grobu sv. Šimuna. O tome postoje izvješća zadarskih nadbiskupa u Rim“, istaknuo je dr. Jakšić, naglasivši zagovornu moć sv. Šime u obraćenju ljudi.

„Svetac Šimun drži Isusa na rukama. To Isusovo lice je u centru cijele zadnje kompozicije. To kazuje da je svaki detalj bio promišljen. Zadar je pri kraju 14. st. skoro postao grad država pod Ladislavom napuljskim koji se tu krunio. Prije mletačke vlasti, za vrijeme ideje malog grada države, Zadru je dolikovao takav dragocjeni i veliki spomenik, relikvijar sv. Šimuna“, istaknuo je dr. Jakšić, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.