Izlaganje u kojem je opisao kontekst cjelokupno stradanja svećenika Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu, fra Ivan je održao u sklopu molitvenog susreta za franjevce i sav ubijeni kler u Drugom svjetskom ratu i poraću. Među ubijenim franjevcima splitske provincije, u Zadarskoj nadbiskupiji šestorica su bili župnici, a dvojica gvardijani u Karinu. „Zbog svoga pastoralnog djelovanja smaknuti su od neprijatelja Katoličke Crkve“, upozorio je fra Ivan.

Franjevci karinskog samostana pripadaju Provinciji Presvetog Otkupitelja, a ta Provincija s 44 franjevca ubijena između 1942. i 1948. godine i Hercegovačka franjevačka provincija iz koje je ubijeno 66 franjevaca u tom razdoblju, od svih nad/biskupija i redovničkih zajednica imaju najviše ubijenih svećenika, istaknuo je fra Ivan.

„Prema nekim podacima, komunisti su ubili 664 svećenika, svećeničkih pripravnika te časnih sestara Crkve u Hrvata. Ni u jednoj drugoj zemlji, gdje je oblik vladanja čak bio još krući, nije ubijeno toliko svećenika“, istaknuo je fra Ivan, rekavši: „Iako su franjevci, kao i cijela Crkva u hrvatskom narodu, kroz svoju povijest djelovali u teškim uvjetima, najteže je bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su se na ovim prostorima sukobljavale razne vojne formacije i različiti politički interesi. Snažan politički i vojni faktor bio je partizanski pokret kojega su predvodili komunisti. On je imao za cilj ne samo vojno i politički zavladati zemljom, doći na vlast, nego i provesti ideološku revoluciju, nametnuti stanovništvu svoju ideologiju. Kao najveću smetnju u tome vidjeli su katoličke svećenike i Katoličku Crkvu koju su imali namjeru potpuno uništiti“.

Smaknuća katoličkih svećenika provodila su se u svim zemljama u kojima je zavladao komunizam, od zemalja bivšeg Sovjetskog saveza, Poljske, Češke, Slovačke i nekadašnje Jugoslavije. „Ali, nigdje ta progonstva i ubojstva nisu bila tako brutalna i tako masovna, kao u krajevima koje su nastanjivali Hrvati u tadašnjoj državi Jugoslaviji“, upozorio je fra Ivan.

„Kad gledamo zemljopisnu kartu prostora kojeg nastanjuju Hrvati, kartu stradanja svećenika i redovnika, onda su najviše stradale one biskupije i redovničke zajednice koje su se nalazile unutar projektirane granice Velike Srbije. Ono što su poslije htjeli ostvariti u Domovinskom ratu, to je već bilo naznačeno i namjeravano i u Drugom svjetskom ratu, iako su proglašavali bratstvo i jedinstvo, jednakost naroda itd. – a to su prostori Bosne i Hercegovine te Dalmacije. U Bosni su ubijena 54 dijecezanska svećenika i 32 franjevaca Bosne Srebrene, a u Hercegovini (Mostarsko – duvanjska biskupija) 14 dijecezanskih svećenika i 66 franjevaca Hercegovačke provincije.

U Dalmaciji su, od Dubrovnika do Zadra, najviše stradali franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, 44 franjevca. Slijede Splitsko-makarska nadbiskupija (26 ubijenih svećenika), Dubrovačka biskupija (16 ubijenih svećenika i bogoslova), Hvarska biskupija (13 svećenika i pripravnika), Šibenska (9) te Zadarska nadbiskupija (13 ubijenih svećenika). Provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru izgubila je 9 svećenika i bogoslova. Od ostalih redovnika na području Dalmacije i BiH gdje je ubijeno najviše svećenika, ubijeni su jedan dominikanac, jedan isusovac i jedan kapucin“, rekao je fra Ivan.

„Po službama koje su obavljali 44 franjevca Provincije Presvetog Otkupitelja, trojica su bili gvardijani, četvorica svećenički pripravnici (jedan sjemeništarac i tri studenta bogoslovije), četvorica su bili profesori i odgojitelji, trideset i tri su bili dušobrižnici (28 župnika i pet vojnih kapelana). Dakle, najviše je ubijeno svećenika franjevaca koji su bili neposredno u pastoralu, i to u četiri nad/biskupije: Splitskoj, Zadarskoj, Šibenskoj i dvojica u Zagrebačkoj nadbiskupiji koji su djelovali u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu“, rekao je fra Ivan.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja djeluje na prostoru od ušća rijeke Zrmanje na sjeveru do ušća rijeke Neretve na jugu Dalmacije. Nastala je od Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja je djelovala na hrvatskim prostorima koja su u 15. i 16. st. pali pod osmanlijsku vlast. Kad se prostor od Zrmanje do Neretve oslobodio Turaka, na tom dijelu Hrvatske je 1735. g. od dijela Provincije Bosne Srebrene stvorena nova zajednica, Provincija Presvetog Otkupitelja. Prostor djelovanja splitske Provincije prostire se na četiri nad/biskupije (Zadarska, Splitska, Šibenska i Hvarska), na kojem Provincija ima 13 samostana i poslužuje 84 župe.

Fra Ivan je predstavio i podatke o šestorici franjevaca splitske Provincije koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji.

Fra Ante Pavlov rođen je 1905. g. u Kaštel Gomilici, za svećenika je zaređen 1928. godine. Župnik Kruševa bio je 11 godina, od 1933. do 1944. godine. Samozatajni, vrlo vrijedan svećenik, organizirao je i doveo 1936. vodu s brda Osojnice u mjesto, a tom vodom čiji je izvor kod župne crkve sv. Jurja i sada se služe Kruševljani. Fra Ante je ostao uz svoj narod među kojim je uživao ugled. Pred Božić 1943. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, uhitili su fra Antu i još trojicu župljana; to su Stipan Anić, Ivo Šoša i Roko Erslan. Odveli su ih i zatočili u Žegaru gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Mjesec dana su ih strašno mučili te su ih ubili 22. siječnja 1944. godine. U izvješću koje je karinski gvardijan fra Kruno Tadin poslao Provincijalatu piše: „Fra Ante je bio silno mučen i, nakon što su mu izvadili oči, ubijen je iz puške“.

Fra Pavao Silov, rodom iz Rupa kod Visovca, bio je župnik u Lišanima i gvardijan u Karinu od 1933. do 1940. godine. I on je bio jako aktivan svećenik. Mnoge mladiće iz toga kraja poslao je u sjemenište. Kao gvardijan temeljito je obnovio karinski franjevački samostan. Drugi svjetski rat zatekao ga je u župi Promina. U noći uoči blagdana sv. Petra i Pavla, na njegov imendan 1942., partizani su provalili u prominsku župnu kuću i usmrtili fra Pavla, a župnu kuću su opljačkali. Ubijen je u 58. godini života i pokopan na Visovcu.

Fra Jozo Poljak, rodom iz Sinja, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Perušiću. Tijekom rata život su mu ugrožavali Talijani, četnici i partizani. Prije dolaska partizana povukao se iz župe, u Drniš pa u Zagreb. Padom NDH, bio je u izbjegličkoj koloni prema Austriji. Zarobljen je u Bleiburgu i na Križnom putu vraćen je do Vukovara. Uspio je pobjeći, ali nakon nekog vremena uhvaćen je i strijeljan u 38. godini života. Prije strijeljanja u trogirskom zatvoru posjetili su ga brat i sestra. Bio je smiren i rekao je: „Pravedan sam i zato se ne bojim umrijeti“.

Fra Vlade Pavlov, rodom iz Kaštel Gomilice, bio je četiri godine župnik u Kruševu (1929. – 1933.) Obnovio je župnu kuću i župnu crkvu sv. Jurja u Kruševu te staru crkvu sv. Kuzme i Damjana u obližnjem mjestu Ribnica. Protivio se velikosrpskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića te je bio osuđen na osam mjeseci zatvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Zlopolju kod Muća. Pred kraj rata otišao je u samostan u Sinj. Kad su partizani zauzeli Sinj, fra Vladu su odveli i pogubili na nepoznatom mjestu.

Fra Kruno Tadin, rodom iz Kaštel Kambelovca, od 1941. do svoje smrti 14. studenog 1944. bio je gvardijan u Karinu. U tim nemirnim vremenima samostan je bio meta svake vojske koja je tim krajem prolazila. Talijani, Nijemci, četnici, partizani, dolazili su i odnosili što su htjeli. Neke vrijedne sakralne predmete, zavjetne darove, gvardijan je skrivao kod vjernih obitelji, a najviše kod župnika Kurenta u Pridrazi. Jedne večeri, dok se vraćao iz Pridrage, partizani su ga pratili i fra Kruno je kočijom nagazio na minu koju su partizani postavili na cesti te su poginuli on i suputnik.

Fra Anselmo Kamber, rođen je 1912. g. u Podlugu, u župi Perušić. Za svećenika je zaređen 1937. godine. Mladu misu slavio je u Benkovcu 27. srpnja te godine. Fra Anselmo je nakon puno godina bio prvi svećenik iz tih krajeva. Nije bio župnik u rodnom kraju, ali je njegov primjer duhovno snažno djelovao te su ga u odazivu za zvanje slijedili mnogi mladići, pa i njegov mlađi brat fra Bernardin. Od 1941. do 1944. bio je samostanski vikar u Karinu. U Drugom svjetskom ratu bio je župnik u više župa makarskog primorja. Partizani su ga 31. prosinca 1944., na Staru godinu, odveli iz župne kuće u Gradcu i držali neko vrijeme u zatvoru u Makarskoj. Nisu mu mogli naći krivnju pa su ga 7. veljače 1945. izveli iz zatvora. Pod izgovorom da je pokušao bježati, ubili su ga u blizini makarskog groblja. Dok su ga vodili makarskim ulicama, makarske žene, zaklonjene iza prozora, čule su kako fra Anselmo pita ubojice: „Samo mi recite, zašto me ubijate?“.

„Nisu bili na krivoj strani povijesti, nego na strani Vječnosti“

„Evo, to je pitanje – zašto je fra Anselmo ubijen, zašto su ubijeni mnogi svećenici?

Osamdeset godina je prošlo od fra Anselmovog krika: ‘Zašto me ubijate? Recite, zašto me ubijate?’. Zašto su ubijeni toliki fratri, zašto su ubijeni zadarski svećenici, zašto je ubijeno skoro sedam stotina svećenika, redovnika, časnih sestara i sjemeništaraca? Zašto su pobijeni ti najbolji sinovi i kćeri Crkve Katoličke? I nakon osamdeset godina, na to fra Anselmovo pitanje, ‘Zašto me ubijate?’, nije odgovorila država. Muk.

Samo preko svojih potomaka, potomci ubojica ponavljaju: Bili su krivi, bili su krivi, jer su bili na krivoj strani povijesti. Bog je sigurno dao odgovor tim mučenicima i primio ih u Kraljevstvo nebesko, jer bili su na strani Vječnosti. Ali i Crkva mora odgovoriti na pitanje fra Anselma i svima nama: to su mučenici vjere. Ubijeni su iz mržnje prema katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi.

Ti mučenici i mučenice najsjajnije su biserje Crkve. Zato je dobro da su naše nad/biskupije pokrenule proces o mučeništvu svojih sinova i kćeri. Ne zato da se nešto pokaže i dokaže potomcima ubojica. Crkva odavna zna da je krv mučenika sjeme kršćana, kako je u 2. st. rekao Tertulijan. Svaki naraštaj u povijesti Crkve treba dati svjedočanstvo za Krista. Nove generacije kršćana naći će u tim mučenicima inspiraciju i zagovor. Hvala svima koji se za to zauzimaju“, poručio je fra Ivan Nimac.

Fra Ivan je bio inicijator postavljanja vitraja s likovima ubijenih franjevaca na prozore župne crkve sv. Jurja u Kruševu koje je blagoslovio 15. kolovoza 2020. godine, kao tadašnji župnik Kruševa. Uz šestoricu franjevaca koji su djelovali u Zadarskoj nadbiskupiji, na  vitrajima su i likovi šibenskog franjevca Andrije Zjačića koji je vodio katolička društva; 14. siječnja 1944. ubijen je u Nuniću u 37. godini života. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno; i fra Ante Benutića, župnika u Lišanima koji je izgradio veliku crkvu u Kijevu i u Lišanima je počeo gradnju crkve sv. Nikole Tavelića. Ubijen je 1944. u 47. godini života.

Događaj je organiziralo Povjerenstvo za kauzu slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.