Draga braćo i sestre!

1. Dolazeći na ovo slavlje 60. obljetnice organiziranoga dušobrižništva za Hrvate katolike u Austriji vozio sam se vama dobro poznatim cestama. One su vas svih ovih godina spajale s domovinom, a među vama ima i onih koji, zbog svima znanih razloga, domovinu godinama niste smjeli pohoditi. Vozeći se tako, u mislima su mi se kristalizirale riječi proroka Hošee koje maloprije čusmo u čitanju na jeziku drage nam zemlje domaćina. Prorok, aludirajući na Mesiju kaže: “On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju” (Hoš 6, 3). Unatoč prirodnoj raskoši zemlje Austrije, približavajući se Salzburgu, osjećao sam u kontekstu dažda jesenskog i ove proljetne kiše, svu vašu čežnju za domom i domovinom i za svim onim što je dobro, lijepo i istinito, a što ima zadnji izvor u Bogu. Prorok je govorio narodu najrazumljivijim jezikom – jezikom prirode. Zagledan u suha polja, narod o kojemu Prorok govori, sjetno je čeznuo za daždom što život znači.

Sjetom i čežnjom za potomstvom bili su obojani Abrahamovi dani. Apostol Pavao pak, komu je Crkva posvetila ovu godinu, u poslanici Rimljanima progovara ponovno jezikom čovjekove prirode. Prikazao je Abrahama kao čovjeka koji “u nadi protiv svake nade”, unatoč dubokoj starosti bez izgleda da će imati potomstvo, i dalje vjeruje – a Bog obilno nagrađuje njegovu vjeru toliko željenim potomstvom.

Čežnjom su bili protkani i dani carinika Mateja iz evanđelja. On je očito cijeloga života tragao za nečim uzvišenim. Iščekivao je trenutak da se zagleda u oči neprevarljive Nade. I znao je prepoznati taj trenutak onoga časa kad ga je Isus ugledao u carinarnici i pozvao da ga slijedi. I Matej je, ostavivši sve, pošao za njim.

2. Danas vam, predraga braćo i sestre, dolazim kao pastir, nosim vam Radosnu vijest evanđelja. Dolazim vam reći da vas Bog ljubi i da Crkva u domovini ne zaboravlja svoje vjernike diljem svijeta. Prema nekim procjenama u Austriji vas je oko 85.000, dakle brojem čitavi jedan grad naše domovine. I taj “hrvatski grad u Austriji” koji je, iako na izvan neprepoznatljiv, naselio mnoge gradove i krajeve ove zemlje danas je u ovako velikom broju predstavljen na ovome Slavlju. Dolazeći danas u Salzburg na ovo Slavlje slijedili ste nadahnuće svoga srca i zato vas se iz cijele Austrije slilo na stotine u ovaj drevni grad, austrijski kulturni biser, kako bi slaveći 60 godina organiziranoga hrvatskoga dušobrižništva potvrdili svoje vjersko i nacionalno zajedništvo.

Vi najbolje znate da rijetko tko može ravnodušan prelaziti granice zemalja, što se posebno osjeća pri povratku u domovinu. Tada srce jače treperi i čovjeka obavija osjećaj svečanosti, ushita i ponosa. Putujući prema vama u sjećanje su mi došle riječi blagopokojnoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića koje je izrekao u jednoj prigodi u kojoj je slikovito opisao što znači susresti se s Bogom. Naime, čežnju duše za Bogom kardinal Kuharić usporedio je upravo s emigrantom koji je desetljećima čeznuo za domovinom. Zato se radost susreta s Bogom kad čovjek umre može usporediti radosti koja čovjeka obuzme kad se vrati na svoju rodnu grudu (usp. Razgovor kardinala Franje Kuharića za HTV).

3. Dragi vjernici, nije li većina vas i vaših roditelja, braće i sestara, baka i djedova, imala potpuno drukčije planove sa svojim životima? Jeste li mogli slutiti da ćete danas živjeti izvan svoje domovine? Čeznuli ste, poput svakog čovjeka, za mirom, blagostanjem i pristojnim životom u svojim domovima u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. No, zbili su se događaji na koje niste mogli utjecati. Ti događaji su “događaji međaši” koji ne samo živote pojedinaca, već i živote čitavoga naroda usmjere u drugom pravcu.

Mi kršćani ne uzmičemo pred takvim događajima. Suočavamo se s njima s potpunim povjerenjem u Boga. Ovdje u Salzburgu, ovdje u Austriji, ovdje u Europi ovdje među vama u najtežim danima prošloga stoljeća jednostavno se dogodila – Crkva.

Crkva u Austriji snažno se očitovala prema čovjeku u potrebi 1945. godine, a među potrebnima bilo je mnogo naših sunarodnjaka. Blajburška tragedija je itekako utjecala da se mi danas susretnemo u ovoj crkvi sv. Andrije u središtu Salzburga. S ovoga mjesta ponavljam ono što sam rekao u propovijedi na blajburškom polju prošle godine: “Blajburška je tragedija, i sve ono što je slijedilo nakon toga uvod u zločin puno širih razmjera. Ona je ostavila pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen velik broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada, pa sve do današnjih dana, na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analitičar, koji drži do istine i teži k objektivnosti, ne može pripisati.”

Svi smo danas Bogu posebno zahvalni što se te kobne 1945. godine upravo u ovom kraju našao svećenik Zagrebačke nadbiskupije prečasni Vilim Cecelja. Kao bliski suradnik kardinala Alojzija Stepinca te kolega i prijatelj kardinala Franje Šepera, bez sumnje mnogim je vjernicima bio putokaz i čvrsti oslonac u kušnjama i teškoćama progona. Emigrant o kojemu je govorio kardinal Franjo Kuharić lako bi mogao biti prečasni Cecelja koji je, kako nam svjedoče zapisi, posljednji put bio u Hrvatskoj na Uskrs 1945. godine (usp. Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 3-4,1960., str. 46), ali nije dočekao ono za čim je gotovo pola stoljeća čeznuo. Umro je 1989. godine u Salzburgu, ne doživjevši radosti da ugleda oslobođenu svoju domovinu Hrvatsku. Neka mu Gospodin udijeli vječnu radost nebeskog zajedništva.
Primjer prečasnog Cecelje svjedoči da su Božji ljudi veći od ljudske mržnje! Kao svećenik Katoličke Crkve, bio je 1945. godine predsjednik Hrvatskoga Crvenog križa u Austriji te se neumorno brinuo za izbjegle Hrvate koji su preživjeli križni put, a bili su smješteni po izbjegličkim logorima u Austriji. To mnoštvo obespravljenih ljudi žedno milosrđa, pronalazilo je oslonac u misionarskom djelovanju Crkve. Zadivljujućom brzinom i neizmjernom požrtvovnošću Crkva u Austriji i Hrvatskoj pobrinula se za hrvatske izbjeglice. Već u listopadu 1945. godine, prečasni Vilim Cecelja je dobio službeni dekret Salzburške nadbiskupije za dušobrižnika izbjeglicama. Ubrzo nakon toga lažno je optužen i zatvoren u logor. Iz logora izlazi 1947. godine teško bolestan na plućima. Oporavio se tek 1950. godine.

Dekretom od 1. ožujka 1948. godine kojim je svećenik mostarsko-duvanjske biskupije vlč. Jure Vrdoljak imenovan za dušobrižnika Hrvata katolika na području Salzburške nadbiskupije i čitave Austrije započelo je službeno dušobrižništvo čiju 60. obljetnicu danas slavimo.

Od 1945. do 1965. godine u Austriji je djelovalo desetak hrvatskih svećenika koji su se brinuli za hrvatske ratne izbjeglice, posebno u logorima u Koruškoj, Salzburgu, Tirolu, Gornjoj i Donjoj Austriji. Zaštitu ratnim izbjeglicama s posebnom je pažnjom pružala i Sveta Stolica, koja je imenovala slovenskoga svećenika vlč. Jožu Jagodiča za sve izbjeglice Hrvate, Slovence i Nijemce (“Volksdeutschere”). Hrvatski svećenici, zaduženi za pastoral vjernika u tuđini, hrabro su svjedočili povezanost s narodom u najtežim vremenima.

4. Drugi važan “događaj međaš”, odnosno važno razdoblje za Hrvate u Austriji, dolazak je “gastarbeitera”, Hrvata koji su morali napuštati Domovinu tražeći rada i kruha. Za hrvatske vjernike time se dogodio veliki obrat, no ne samo za njih, već i za Crkvu u hrvatskom narodu. Osnivanjem Hrvatskih katoličkih misija, stvoreni su uvjeti pastoralnog rada kakvih Crkva u domovini nije imala. Naime, i u inozemstvu se počeo razvijati pastoral radnika. U Hrvatskoj je vladala diktatura proletarijata, a rad bio obojan komunističkom ideologijom, daleko od kršćanskoga poimanja čovjeka radnika koji se posvećuje radom i molitvom. Hrvatske katoličke misije suočile su se u radu s iseljenicima sa zahtjevnom zadaćom – kako očuvati najveće vrijednosti: vjeru u Boga, obitelj i ljubav prema domovini. U domovini smo bili svjedoci teških situacija brojnih razdvojenih obitelji, otac na radu u inozemstvu, majka s djecom u domovini. Naime, često smo u domovini gledali koliki danak plaćaju razdvojene obitelji, a svećenici koji su radili u pastoralu iseljenika morali su snažno djelovati kako bi pomogli čovjeku u tuđini koji često nije poznavao ni jezik, ni kulturu, ni običaje, koji je jednostavno bio usamljen. I tu se dogodila – Crkva. Tu je Crkva progovorila svojim poslanjem – svojom ljubavlju i brigom za čovjeka. Takvo je stanje snažno povezalo domovinsku i iseljenu Crkvu. Zahvaljujući Bogu za dar slobode koji danas uživamo zagledani smo u zajedništvo biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i svih Kristovih vjernika laika koji su tih godina uspjeli sačuvati ono najvrjednije.

5. Treći “događaj međaš” koji je stavio naše Crkve pred nove teške izazove bio je Domovinski rat. Nažalost, mnoge su obitelji u ratu izgubile nekoga svoga bliskoga. Mnogi su među vama s još svježim ranama proživljene boli. Osjećam vašu muku i prikazujem je zajedno s vama Gospodinu. Ceste kojima ste napuštali svoja sela i gradove bile su posute trnjem koje samo mržnja može posijati. Crkva u Hrvatskoj i Austriji ponovno je pokazala organiziranu brigu za čovjeka u nevolji. Dočekivala vas je kao ranjene hodočasnike te melemom susretljive ljubavi brisala suze i vidala vaše teške rane. Crkva je ponovno snažno progovorila. I opet se dogodila Crkva.

Dragi vjernici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, znam da često s puno gorčine i boli, s povrijeđenim ponosom slušate izjave koje diraju točno onaj dio srca koji samo Božja blizina može izliječiti. U Božjem dodiru dah je istine, radosti koja je u stanju grč i jad preobraziti u ponos, ponos koji pripada dostojanstvu djece Božje.

Skrećem vam pozornost na riječi pape Benedikta XVI. što ih je izrekao na Malu Gospu prošle godine u Mariazellu: “Istina se ne nameće izvanjskom silom, nego je ponizna. Istina se dokazuje u ljubavi, ona nije čovjekovo vlasništvo, ona nije naš proizvod, kao što čovjek ne može stvoriti ljubav, već je samo može primiti i darovati. Potrebna nam je ta unutarnja snaga istine. Toj snazi istine vjerujemo kao kršćani. Za nju svjedočimo. Nju moramo darivati tako kako smo je primili”. Neka te riječi snažno odjeknu u vašem razumu i vašem srcu. Čuvajte svoje kuće, livade i staze, svjedočite da ljubite svoju grudu Bosne ponosne, jer i ona ljubi vas. Na silinu govora mržnje kojom smo mi kršćani često zasuti odgovarajmo istinom u ljubavi. Privilegirani smo naraštaj mi kršćani, jer sva je istina u Isusu Kristu koji je, kako smo čuli u poslanici, predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja (usp. Rim 4,25).

Daleko od Domovine, ovdje, u Salzburgu, Beču, Feldkirchu, Innsbrucku, Grazu, Linzu, Klagenfurtu, St. Pöltenu, Gradišću i mnogim drugim mjestima diljem Austrije za Domovinskog rata Crkva nije stajala skrštenih ruku. Slala je obilnu pomoć u Domovinu te istodobno zbrinjavala brojne izbjeglice. Danas kad slavimo 60. obljetnicu organiziranoga dušobrižništva za hrvatske vjernike u Austriji ne možemo se toga ne sjetiti i Bogu ne zahvaliti.

6. Prije godinu dana, na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata, Crkvi u Hrvatskoj stiglo je veliko priznanje od Crkve u Austriji. Na susretu biskupa Hrvatske i Austrijske biskupske konferencije osjetili smo golemo poštovanje koje Crkva u Austriji ima prema vama, prema nama. U razgovorima s biskupima trajno je dolazilo do izražaja divljenje našem hrvatskom katoličkom zajedništvu. Iako smo desetljećima kao dvije Crkve bili u dva različita društvena sustava naša komunikacija uvijek je bila intenzivna. Zato želim danas izraziti zahvalnost Crkve u Hrvatskoj sestrinskoj Crkvi u Austriji na svemu što je činila i čini za Hrvate u Austriji.

7. Mi kršćani, povlašteni smo narod koji čuva spomen, tradiciju, koji se ne odriče povijesti, koji ne zaboravlja, koji iz naraštaja u naraštaj urezuje u sjećanje istinu o nama samima. No, ljubeći istinu mi vjernici moramo danas zastati i zapitati se: kamo smjera cesta kojom putujemo kao Crkva. Pred nama su novi izazovi. Nikada hrvatsko i zapadnoeuropska društva u modernoj povijesti nisu bila bliža. Vozeći se cestama koje spajaju naše zemlje sve je teže uočiti razlike. Plodovi globalizacije su sve prisutniji. Znam, da postoje problemi i na razini kulturnog i društvenog udruživanja. Znam, još uvijek djeluju snage koje pokušavaju stvarati podjele. Crkva i u ovom povijesnom trenutku mora biti budna i djelovati. Zajednica smo vjernika, zaljubljenih u Krista i gledamo u Njega koji je put istina i život.

8. Dragi mladi vjernici, vama se želim posebno obratiti. Sluga Božji papa Ivan Pavao II. za svog trećeg pohoda Hrvatskoj mladima je dozvao u svijest istinu da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom, koja je u vašem srcu. Jasno je naglasio da vam je Bog dao zadaću koju nitko ne može ispuniti doli vi sami. Dok u Zagrebu uspostavljamo Hrvatsko katoličko sveučilište jer znamo da se opstanak i napredak jednog naroda jamči kulturom i školovanjem, pozivam vas, ne zanemarujte školovanje, napredujte u znanju i stječite nove kvalifikacije. Živite u prekrasnoj zemlji, koju volite i koja vam nudi toliko dobra. U zahvalnosti koristite te blagodati. Jer vi, dragi mladi, svojim entuzijazmom, svojim optimizmom, životnom radošću i vjerom koju ste baštinili od svojih pređa možete biti najbolji promotori vjerskog i nacionalnog identiteta. Austrijski biskupi prošle godine prenijeli su nam svoje oduševljenje zbog sudjelovanja mladih na misnim slavljima i u crkvenom životu misija. Ljubomorno čuvajte tu vjerničku praksu i svoje kršćansko oduševljenja. Nemojte ga se odreći, ono je magnet koji privlači, ono je cesta koja vodi do istine. Zapamtite, Isus Krist je put, istina i život.

Drage hrvatske katoličke obitelji, dragi očevi i majke, razumijem vaše muke, znana su mi vaša pitanja, osobito glede odgoja djece. Danas vam želim samo ponovite proglas hrvatskih biskupa iz ninskih slavlja davne već 1979. godine: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu. Nedjelja i nedjeljna misa sačuvale su naš narod tijekom duge i teške povijesti, one su u stanju i danas čuvati vas i vaše obitelji. Čuvajte nedjelju za Boga i obitelj. Nedjelja i nedjeljna misa u stanju su i danas u vremenu globalizacija sačuvati naš hrvatski i katolički identitet. Često se naglašavaju ove odlike Hrvata katolika: vjera u Boga, odanost Katoličkoj Crkvi, ljubav prema obitelji i pobožnost prema Presvetoj Bogorodici Mariji. Braćo i sestre, u tome se svi nalazimo, to je prokušan put, držimo ga se i čuvajmo ga!

9. Ove godine slavimo desetu obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. U Zagrebu i po domovini proslavit ćemo tu obljetnicu na različite načine kako bismo zahvalili Bogu na darovima, koje smo u desetljeću javnoga čašćenja blaženoga Alojzija iskusili kao pojedinci, kao Crkva i kao narod. Središnja proslava u Zagrebu bit će 20. i 21. rujna ove godine, koju će predvoditi državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone.

Postoje sveci po kojima Božja ljubav i istina progovaraju na neobičan način. U Crkvi hrvatskoga jezika na osobit način progovara u “Najsvjetlijem liku” hrvatskoga naroda. Dragi vjernici, upoznajte što bolje taj hrvatski svetački lik, kako biste jasnije mogli raspoznati poziv koji je Bog darovao vama i kojim vam želi darovati svoju radost i mir. Na primjeru Stepinčeva života prepoznajemo da ni sužanjstvo, niti grubost vanjskih životnih okolnosti ne mogu poljuljati sigurnost i pomutiti radost u Gospodinu. Naš se Blaženik uvijek oslanjao na onoga kojemu je povjeravao s potpunom predanošću i posvemašnjim pouzdanjem.

Poznato mi je koliko je za vremena prečasnog Cecelje bl. Alojzije bio štovan u Salzburgu. U salzburškoj katedrali na misi zadušnici za kardinala Stepinca pjevalo se na hrvatskom jeziku. Godinama kasnije lik bl. Alojzija sve se više štuje s redovitim devetnicama njemu u čast. (usp. Referat Ivana Pompera u povodu 50 godina HKM Salzburg). Braćo i sestre, imamo uzore! Slijedimo neustrašivost svetaca i blaženika Crkve u hrvatskom narodu. Štujmo sv. Josipa zaštitnika Hrvatske i sv. Iliju zaštitnika Bosne i Hercegovine!

10. Danas stojim pred vama, predragi vjernici, u susretu ne samo s vašom sjetom i čežnjom, nego sjetom i čežnjom svih onih koji su svojim radom utkali znoj, suze, razočaranja i nadanja u Hrvatske katoličke misije tijekom ovih 60. godina organiziranoga dušobrižništva za hrvatske vjernike u Austriji. Danas izražavam priznanje, blizinu i zajedništvo Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno svega hrvatskog Episkopata koji djeluje u obje zemlje, svima vama, dragi svećenici, redovnici i redovnice, i Kristovi vjernici laici u hrvatskim katoličkim misijama koje spominjem onim redom kako su nastajale: Salzburgu (1950.), Beču (1955.), Linzu (1966.), Grazu (1967.), Innsbrucku (1967.), Feldkirchu (1968.), Klagenfurtu (1970.) i St. Pöltenu (1971.). Neka Vaše zajedništvo i dalje prati i čuva svojim majčinskim zagovorom Blažena Djevica Marija Majka Crkve! Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjernija Zagovornica Hrvatske. Amen.