Ideja dijaloškog identiteta teksta i/ili umjetničkog djela u europskoj se kulturi dvadesetoga stoljeća pojavila u više različitih područja humanističkih znanosti. Ipak, s obzirom na njegov neprijeporni utjecaj, glavnim se zagovornikom te ideje može smatrati njemački filozof Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.). On je, razvijajući hermeneutički pojam „igre“, analizirao taj problem u svom glavnom djelu Istina i metoda (1960.). Dr. Miščin usredotočio je izlaganje na temeljne obrise tog njegova teksta i njegova tumačenja.

Uputio je da pritom valja imati u vidu da dijaloški identitet umjetničkog djela nije samo teorija. Ona se, kako se čini, može čitati i u praktičnom ključu. Dijaloški je identitet umjetničkog djela prije svega poziv i izazov, mišljenja je dr. Miščin, stoga je u izlaganju provjerio i iznova utemeljio te Gadamerove ideje paralelno analizirajući jedno od temeljnih djela čitave zapadne kulture, Gentski oltar (1432.) sjevernorenesansnog slikara Jana Van Eycka (1390.?-1441.). Takav izbor nije slučajan, zbog toga što je moguće pružiti razloge zbog kojih se taj veličanstveni poliptih može promatrati kao svojevrsni dokaz i „utjelovljenje“ dijaloškog identiteta umjetničkog djela.