IZVANREDNA BISKUPSKA SINODA ZA OCEANIJU, VATIKAN OD 22. STUDENOGA DO 12. PROSINCA 1998.

U Vatikanu se od 22. studenoga do 12. prosinca održava Izvanredna biskupska sinoda za Oceaniju na kojoj 119 biskupa iz Oceanije, Vatikana i ostalih dijelova Crkve razgovaraju o smjernicama crkvenog djelovanja na tome području. Sinoda je Koncil u malom određene Crkve. Razlog je to zbog kojeg smo pomno pratili zbivanja na Sinodi u želji da se bolje upoznamo i s crkvenim prilikama na udaljenim područjima Australije, Novog Zelanda, ostalih otoka Tihog Oceana i Papue Nove Gvineje koje označavaju velike gospodarstvene i političke razlike i teškoće. Donosimo sažeti prikaz rada sinode od 22. studenoga do 2. prosinca.

Područje Oceanije obuhvaća 25 otočnih država kojima u crkvenom zemljopisu pripada i Australija. Mnogi to područje još uvijek zamišljaju prelijepim i nedirnutim i opisuju ga rajem na zemlji. No, nezaposlenost, alkoholizam, kriminalitet, zagađenje okoliša i kulturalna otuđenja gorka su svakodnevnica na mnogim od tih otoka. Katolička Crkva danas je najveća vjerska zajednica na tome području, premda su do nedavno prevladavale protestantske i anglikanske. Katolička Crkva djeluje u 73 biskupije i vikarijata. Od 19 stoljeća brojne su i uspješne različite družbe zavjetovanog života. Od 18 milijuna 300 tisuća Australijanaca njih 29% izjašnjava se katolicima. U Papui Novoj Gvineji kršten je svaki treći od 4 milijuna 500 tisuća stanovnika. Čak i u Novom Zelandu, gdje je najveći bio britanski utjecaj, preko 13% stanovnika su katolici. Na manjim otocima udio katolika vrlo je različit i kreće se od jednog promila do sto posto. Od ukupno 29 milijuna stanovnika Oceanije 8 milijuna su katolici. Crkva u Oceaniji vrlo je mlada i to ne samo s povijesnoga gledišta već i zbog toga što je čak 65% pučanstva mlađe od 25 godina. Oceanijska Crkva sa svojim kulturalnim i gospodarskim razlikama zapravo je slika svjetske Crkvu u malom. Svjetovi dijele velike gradove poput Melbourna od otočića na kojemu većina domaćinstava nema električnu energiju. I na manjim udaljenostima, kao na Papui Novoj Gvineji uljudbe iz kamenog doba žive u samom susjedstvu modernih gradova. U toj raznolikosti kultura i nacija i pred Crkvu se postavljaju sasvim različiti izazovi.
Može se reći da je Oceanija kontinent ljudi u pokretu. Njezini narodi imaju dugu povijest uzajamnih susreta i mirnog suživota. Unatoč velikim udaljenostima stanovnici otoka uvijek su među sobom održavali čvrste odnose, prepoznajući vlastitu ovisnost i promičući uzajamnu potporu. Oceanija je unatoč tome označena velikom ranjivošću. To je kontinent prostranih dimenzija koji ugošćuje brojne male narode svijeta. Posjeduje velika bogatstva ali je istodobno slab pred proširenošću bezličnog globalnoga gospodarstva. Mogao bi postati kontinent izoliranih otočnih naroda ali ti otoci mogu jednako tako postati središte mreža mostova koji ujedinjuju različita područja svijeta.
Suvremeni svijet treba tradicionalne vrijednosti Oceanije. Smisao solidarnosti jedna je od neophodnih značajki za suočavanje s prevladavajućim kulturnim izazovima individualizma i konkurencije. Želja naroda Oceanije da žive u skladu s prirodom i svim stvorenim nužna je za suočavanje s pohlepnim izrabljivanjem prirode karakterističnim za potrošačko društvo. I dragocjena tradicija solidarnosti je u opasnosti. Zbog toga će Papinsko vijeće za pravdu i mir posvetit idućih godina veću pozornost obrazovanju za taj društveni nauk osobito u sjemeništima i među svećenstvom.
Priprava za izvanrednu Sinodu za Oceaniju trajala je dvije godine u tijeku kojih su Crkve raširene na bezbrojnim otocima izmjenjivale i predstavljale vlastite nade i potrebe o kojima sinodski oci razgovaraju u tijeku ove “koinonie” koja predstavlja sažeti prikaz života Crkve u Oceaniji.
Otvorenje Sinode
Sinodu je u nedjelju, 22. studenoga otvorio Sveti Otac koji i osobno sudjeluje u svim općim zasjedanjima. Izražavajući dobrodošlicu biskupima iz Oceanije, svima koji će sudjelovati u radu sinode i svima koji su je pripravili, Papa je istaknuo duhovnu sjedinjenost kršćanskih zajednica i žitelja Oceanije sa sudionicima Sinode. “U naše dane, dok nas sveopća Crkva pripravlja prijeći prag trećega tisućljeća, oceanijski biskupi sabrali su se u zajednicu, sjedinjeni s Petrovim nasljednikom, da traže nove poticaje u pastoralnoj skrbi koja ih navodi naviještati kraljevstvo Kristovo u različitosti ljudskih uljudbi i baština, društvenih i religijskih, te u divnoj raznoličnosti njihovih naroda… U ovim svečanim prilikama u kojima se okupljamo oko Kristova oltara za otvorenje Sinode, koja pred sobom ima cijelu Oceaniju s njezinim problemima i njezinim nadama, smijemo moliti molitvu ‘dobroga razbojnika’: ‘Isuse, sjeti se mene, sjeti se nas, sjeti se naroda, kojima pastiri koji su ovamo došli danomice dijele živi i pravi kruh tvoga Evanđelja po bezgraničnim prostorima, po moru i kopnu'”, rekao je Papa na otvorenju Sinode.
Platforma Sinode
Vrhunac prvoga generalnog zasjedanja bila je “Relatio ante disceptationem” (Izlaganje pred raspravu) koju je predstavio glavni izlagatelj nadbiskup Pertha u Australiji Barry James Hickey uz pomoć nadbiskupa Noumea u Novoj Kaledoniji Michela Calveta. Riječ je o “platformi” na temelju koje će biskupi razmišljati i razgovarati na Sinodi i u njoj su sadržane tipične značajke Oceanije: zemljopisne, etničke, kulturalne, društveno-gospodarske i političke u cilju razmatranja misionarskih vidika, povijesti evangelizacije te današnjih prilika u kojima se nalaze misije.
Muškarci i žene tog kontinenta čeznu za mirom i skladom ponajprije sa samima sobom, u odnosima prema bližnjima i u skladu sa svim stvorenim. Vjera im govori da jedino osobni susret s Isusom Kristom može dati značenje njihovu životu. Zadaća je biskupa udovoljiti što je više moguće toj dubokoj želji svakog srca. Novim žarom i hrabrim zauzimanjem potrebno je predlagati Radosnu vijest odgovarajući na izazove suvremenosti i posvjetovnjačenja koji tolike krštenike vode u rasprave s Učiteljstvom.
Problemi ne nedostaju. Počevši od različitih osporavanja, poglavito glede spolnog morala, zatim napuštanja vjerske prakse od strane mladeži, a osobito ravnodušnost i hladni odnos prema vjeri, praznina vrijednosti koja vodi u drogu, depresiju i samoubojstvo. Potom pitanja pravde: prava domorodačkih naroda koji trebaju solidarnost Crkve; novo ustrojstvo obitelji: raskidi bračnih zajednica ostavljaju teške posljedice na djecu. Govorilo se i o smislu zajedništva unutar crkvene zajednice. Žurnim se ukazuju poticanje zvanja, katolički odgoj i poboljšanje sakramentalnog života, oblikovanje laikata i daljnje poticanje i širenje ekumenskoga i međureligijskog dijaloga.
Ne nedostaju ni problematike društvenog značaja poput posljedica kolonizacije u tim zemljama i razarajući učinci koje je ona imala na domorodačke narode u Australiji i Oceaniji. Nije se mogla zaobići ni nužnost sve prodornije evangelizacije s problemima koji su uz nju vezani. Ona mora potaknuti pastire u naviještanju istine Isusa Krista u sekulariziranijem ozračju gdje je ustanova obitelji u velikoj krizi koja se ogleda u odvajanjima, rastavama, slobodnim bračnim zajednicama, moralnoj ravnodušnosti. Prilike svećenika nisu baš najsjajnije: nedostaju zvanja, svećenici stare, neki napuštaju službu, celibat se prihvaća s opiranjem. Osobito svećenicima koji napuštaju svećeničku službu Crkve mora posvetiti veliku pozornost jednako kao i bračnim drugovima rastavljenih obitelji.
Druga bitna zadaća biskupa u Oceaniji je promicanje jedinstva vjere koja se suočava s kulturama koje su pretežito bez moralnih načela i koje ne uzimaju u obzir vjersku vrijednost ljudskog života. Potrebno je znati predstaviti Isusa Krista kao posrednika između božanskoga i ljudskog i njegov zakon spasenja. Evangelizacija danas treba više duha kako bi bila djelatna osobito kada je usmjerena osobama koje su na rubu društva: nezaposlenima, starosjedilačkim plemenima (Aboridžinima), oboljelima osobito od AIDS-a, homoseksualcima, žrtvama spolnog nasilja, mladeži koja je izgubila svaku nadu i pomišlja na samoubojstvo, starijim osobama koje žive same, svim skupinama koje institucionalnu Crkvu trebaju osjetiti bliže sebi: Crkvu koja mora znati uspostaviti dijalog sa svijetom i povezati jedinstvo s različitošću.
Osobito su istaknuti problemi s kojima se suočavaju domorodački narodi koji su u povijesti često bili izlagani nasilju od strane europskih kolonizatora, a koja ni danas ne nedostaju. To često u njima prouzročuje nepovjerenje i prema Crkvi koja se mora hrabro i odlučno nastojati pomiriti s njima, liječeći greške iz prošlosti i uspostavljajući s njima dijalog prikladnom inkulturacijom Evanđelja.
Sinoda kao veliki pokret jedinstva
Sinoda kao veliki pokret jedinstva, bilo je naukovno i pastoralno pitanje kojem su sinodski oci posvetili znatnu pozornost. Jedinstvo je, rečeno je, ono što je Krist želio za svoju Crkvu: jedinstvo u vjeri i, dakle, nutarnje i nevidljivo, ali jednako tako vanjsko i vidljivo zbog samog okupljanja Crkve oko Pape. Crkve za koju je Krist želio da bude poput središta i temelja vidljivog jedinstva svih mjesnih Crkava. Potrebno je stoga, ustvrdilo se na Sinodi, osnažiti one veze jedinstva koje, prema Kristovoj volji, moraju postojati u njegovoj Crkvi, kako pod vodstvom biskupa u mjesnim Crkvama tako i pod vodstvom Pape u sveopćoj Crkvi. Ne smijemo se začuditi, rečeno je, ako se mogu roditi napetosti između mjesne i sveopće Crkve, kako se među ostalim događalo također i među Isusovih dvanaest apostola. Te poteškoće mogu se nadvladati samo ako postoji istinska zajednička želja za većom slavom Božjom.
U perspektivi jedinstva podsjetilo se na djelovanja apostolskih nuncijatura u Oceaniji. Njihov je cilj pridonijeti sve snažnijem učvršćenju veza između Svete Stolice i Australije, Novog Zelanda, ostalih otoka Tihog Oceana i Papue Nove Gvineje. Papinska predstavništva imaju također poslanje održavati dijalog s građanskim vlastima različitih država kako bi se zajamčio nužni prostor slobode za Crkvu i pospješio mirni napredak naroda. Na Sinodi se u tom kontekstu podsjetilo da Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 167 država svijeta. Sveta Stolica preko djelovanja tri apostolska nuncija u Oceaniji održava diplomatske odnose s dvanaest država.
Nadalje, što se tiče jedinstva sinodski oci su se, među ostalim, zaustavili na liku biskupa, branitelja, promicatelja i čuvara jedinstva kao najdragocjenijeg i najkrhkijeg blaga Crkve. Njegova je zadaća stvoriti jedinstvo i zajedništvo ne oko svoje osobe već oko Isusa Krista. Samo tako biskup može biti istinski učitelj vjere, ili kako je bolje pojašnjeno, odgojitelj u vjeri i čuvar jedinstva kršćana. Upravo u tom smislu o jedinstvu su također govorila četiri bratska izaslanika iz Anglikanske, Prezbiterijanske, Luteranske i Metodističke Crkve. Zajednička im je svima nužnost dijeljenja i suradnje na različitim misionarskim područjima, nadahnuti potrebom vraćanja ljudi vjeri i Kristu. Jedan od njih je Ivanu Pavlu II. u znak zahvalnosti i poštivanja darovao tri dara: školjku, grb s likom golubice i pismo koje je sastavila skupina djece i koje je osobno upućeno Svetom Ocu.
Uloga laika i vjeroučitelja
Jedno od lica Crkve u Oceaniji odražava se u liku laika i, posebno, vjeroučitelj(, osoba koje, zajedno s misionarima, imaju nezamjenjivu ulogu u evangelizaciji kontinenta. Oni predstavljaju one koji na svima dostupan način mogu pokazati lice Crkve koja nije autoritativna i daleka, nego bliska narodu i koja prihvaća različitosti izražene u pastoralnom i liturgijskom ozračju. Da bi se ostvarila izvorna crkvena zajednica nužno je, prema sinodskim ocima, prijeći s poimanja različitosti kao granice, izražene u slici babilonske kule, na različitost promatranu kao obogaćenje, označenu događajem Pedesetnice s darom Duha Svetoga. Uvijek su laici, i osobito katehisti, oni koji se u Oceaniji, sastavljenoj od malih otoka gdje su putovi komunikacije vrlo teški, zauzimaju za uvođenje modela Crkve-zajednice prema II. vatikanskom koncilu putem dijaloga.
Bitnu protegu, još uvijek snažno ukorijenjenu osobito među stanovnicima otoka, gdje se narod uobičajeno okuplja kako bi razgovarao i raspravljao o vlastitim problemima, predstavlja dijalog koji je dragocjeni izvor zajedničkog sudjelovanja u društvenim odlukama. I Crkva u Oceaniji treba taj dijalog, osobito tamo gdje u vjernicima postoji želja za dubljim crkvenim zajedništvom i za sudjelovanjem svih u odlukama i službama mjesnih Crkava.
Laici su oni koji održavaju vjerom živom u mjestima u kojima nedostaju svećenici. Ti vjernici ne mogu redovito sudjelovati na misi, primati sakramente budući da nemaju zaređenih službenika. Premda ih svećenik pohađa s vremena na vrijeme, laici i vjeroučitelji su oni koji održavaju vjeru živom na tim područjima.
Svećenici moraju biti djelatni i glavni činitelji crkvene zajednice
U toj zajednici sačinjenoj od dijaloga i sveopćeg zauzimanja svi su članovi Crkve pozvani u njoj djelatno sudjelovati prema vlastitoj službi. Svećenici, na prvom mjestu, temeljeći se na molitvi, moraju biti djelatni i glavni činitelji crkvene zajednice. Izloženi koji put oštrim kritikama i protivljenjima, svećenici, osobito domaći kler, moraju se suočavati s brojnim problemima koji tište narod i koji prijete miru i pravdi.
Ako se pred porastom nasilja i korupcije, zlima raširenim u Oceaniji, netko prestane nadati ili čak stane na stranu nasilnika i zločinaca, svećenici su pozvani reći istinu kako bi postali glas onih koji su izloženi tlačenjima moćnih i korumpiranih. Pastoralna ljubav i ljubav prema Božjem narodu moraju biti duša sudjelovanja svećenika u njihovu evangelizacijskom poslanju. To je poslanje koje Crkva u Oceaniji na pragu trećeg tisućljeća još uvijek razvija.
Sve je teži problem nedostatka svećenika i obeshrabrenost brojnih župnika koji često žive u prilikama odsječenosti bez mogućnosti da razvijaju svoje sposobnosti i osobito bez mogućnosti da budu saslušani i shvaćeni. U posebno teškim su prilikama stariji i usamljeni svećenici. U tom pogledu ne smiju začuditi moguća zastranjenja.
Nasuprot tome posvećeni život u Oceaniji je vrlo plodan i ima velik utjecaj u sveopćoj Crkvi. Glavni prinos redovnika u životu Crkve u Oceaniji je spomenut kao primjer vidljiva odgovora na žeđ za duhovnim vrijednostima i proročko svjedočanstvo pred brojnim izazovima.
Veliki izazov osobito za svećenike predstavlja njihovo obrazovanje koje često nije zadovoljavajuće zbog pomanjkanja prikladnih sredstava i ustroja. Postoji potreba za svećenicima koji imaju osobno iskustvo Krista ukorijenjeno u mjesne uljudbe i predaje. Nazočnost u Oceaniji europskih kršćana koji ne žive svoju vjeru pruža žalosne primjere kršćanskog života pučanstvima tih otoka koja su navikla na tradicionalno vrlo snažnu vjersku praksu.
Pitanje inkulturacije ponovno se snažno javlja i traži se da bude povlašteno počevši od odgoja u sjemeništima.
Kultura i društvo
Ocjenu domorodačkih kultura donio je predsjednik Papinskog vijeća za kulturu kardinal Paul Poupard. Rekao je da su one, s jedne strane, “dale pozitivne vrijednosti Crkvi, dok, s druge strane, Evanđelje izaziva te kulture u odrednicama u kojima se protive njegovoj poruci. Pod pozitivnim vidikom ističu se osjećaj za sveto, poštivanje tradicije, važnost obitelji u zajednici, radost življenja u zahvalnosti zbog dara života. Ali nasuprot tome postoje neizmjerni izazovi mnogoženstva, praznovjerja, nasilja iz osvete koje se smatra pravednom osvetom za nepravedne uvrede.
Govoreći o izazovima suvremene zapadne kulture za taj kontinent kardinal Poupard je rekao da ta kultura u Oceaniju s jedne strane donosi pozitivne vrijednosti poput “dostojanstva osobe i njezinu osobnu odgovornost i slobodu, ali, s druge strane jednako tako posvjetovnjačenje, individualizam, materijalizam, liberalizam, hedonizam i onu vrstu pluralizma koja vodi ravnodušnosti”.
“Nalazimo se, dakle, pred neizmjernim područjem u koje, s jedne strane, treba inkulturirati evanđelje i u kojem, s druge strane, treba evangelizirati kulture. Kako se to ostvaruje? Prevođenjem Biblije na različite jezike, liturgijom, vlastitim izrazima u arhitekturi, plesu, glazbi, pjesmama, slikama i potom, ‘last but not least”, katehezom, filozofijom, teologijom, stvaralačkim izrazom vjere u skladu s katoličkom predajom”, dodao je kardinal. Kulturni izazovi u Oceaniji za Crkvu danas odražavaju i poput sinteze su svih kulturnih izazova Crkve u svijetu. Ali ne zaboravimo: snaga Evanđelja izaziva kulture.
Jedna od glavnih zadaća izvanredne biskupske sinode za Oceaniju je poučiti narode Oceanije kako naviještati Evanđelje u teškim okolnostima društava koja su sve više pluralistična i demokratska i koja više ne priznaju načelo vlasti. Unatoč tome Crkva mora nastaviti s autoritetom naviještati Riječ istine muškarcima i ženama novog tisućljeća. Javlja se napast prilagođivanja Evanđelja onome što prihvaća većina. Neki čak nastoje relativizirati samo Sveto pismo. Opravdana pluralnost stavova prelazi u neodređeni pluralizam utemeljen na uvjerenju da su svi stavovi jednako valjani. Otud nada da će Sinoda moći pružiti valjan prinos u traženju odgovora na pitanje načina autoritativnoga i uvjerljivog naviještanja Evanđelja u društvima koja su snažno posvjetovnjačena.
Vjerski život i obitelj
Biskupi Oceanije zabrinuti su zbog pomanjkanja ljubavi naroda prema Crkvi i vjerskoj praksi i pitaju se kako da postanu sol i kvasac kako bi se Radosna vijesti Isusa Krista učinila vjerodostojnom i privlačnom. Na Izvanrednoj biskupskoj sinodi za Oceaniju također je postavljeno pitanje kako poučavati vjernike u molitvi, kako ih učiti ljubavi, kako oživjeti vjeru u složenom ozračju širenja sljedbi koje skrivenom mržnjom iskrivljuju katolički nauk i napadaju Katoličku Crkvu? Njihove su žrtve osobito starije osobe i mladež: prvi privučeni prihvaćanjem koje im sljedbe pružaju a drugi zabavama koje priređuju.
Na području planiranja obitelji istaknuta je agresivnost agencija za pružanje pomoći koji davanje humanitarne pomoći uvjetuju strogim nadzorom rađanja. I mješoviti brakovi predstavljaju veliki problem. Obitelji u kojima su oba supružnika katolici praktični su vjernici u 80% slučajeva, dok samo 7% katoličkih supružnika iz miješanih brakova pohađa Crkvu.
Sinodski oci za širi pristup sakramentima
Pred sve većim širenjem kulture smrti uz nemilosrdno promicanje potpomognutog samoubojstva (eutanazije) i pobačaja kao i pred sve većim postotkom samoubojstava i nasilja u obiteljima, Crkva u Oceaniji mora biti navještaj nade onima koji trpe. No ima i onih koji trpe duhovno i stoga je pozornost sinodskih otaca usmjerena prema mogućnosti šireg pristupa sakramentima. Osobito je nužno ponovno preispitati određene odredbe u cilju olakšanja pristupa svih sakramentu pomirenja. Glede sakramenta euharistije, koji je usko vezan uz ulogu svećenika, sinodski oci su se izravno i pošteno zapitali je li nužno danas ponovno razmatrati stegu bezbračnosti svećenika.
Neki su svećenici, među ostalim, pred očima javnosti zbog određenih tjelesnih i spolnih zloupotreba, postali vrlo ozbiljna zapreka u naviještanju Evanđelja u Oceaniji. Svjesni toga biskupi traže od sveopće Crkve da izravno govori o žrtvama i da budu solidarni u sprečavanju tih zloupotreba.
Mladež
Izvor zabrinutosti za biskupe Oceanije predstavlja i mladež i stoga se biskupi pitaju: “Na koji način našoj mladeži pokazujemo kako da steknu nutarnju snagu koja im je toliko potrebna?” Biskupi su zabrinuti zbog udaljavanja mladeži od Crkve u svijetu koji je posvjetovnjačen, pohlepan za materijalna dobra i pod snažnim utjecajem javnih glasila. Mladež u Oceaniji osjeća potrebu da bude vođena Bogu, po Duhom Svetim. Stoga njihovi pastiri u Rimu izjavljuju: “Moramo se koristiti jezikom koji govori njihovu duhu, koji ih hrani i daje im nadu”. Za Crkvu je od temeljne važnosti obrazovanje preko obitelji, župa i cjelokupne mreže školskog sustava.
… i o meteorologiji
I meteorologija je bila u središtu jednog izlaganja. Zna se da su tihooceanski otoci često izloženi snažnim orkanima i podmorskim potresima. Tako je posljednji orkan prošlog ljeta pogodio Aitape u Papui Novoj Gvineji. Tada su se stanovnici zapitali je li ih Bog ostavio. Utjeha misionara i vjernika općenito je dragocjena.
Ostali problemi odnose se na ekumenizam i ekologiju, zauzimanje za razvoj. Siromaštvo mora predstavljati poticaj za širenje pravde, sa sviješću da nema razvoja društva u kojem se ne promiču vjerske vrednote. (sa)

VELIKI JUBILEJ 2000. – SAMO VELIKI OPROST?
Na prvu nedjelju Došašća, 29. studenoga, papa Ivan Pavao II. svečanim je misnim slavljem u bazilici sv. Petra u Rimu obilježio početak treće godine neposredne pripreme za Veliki jubilej 2000. godine kršćanstva, posvećene osobi Boga Oca. Njemu je sročio i svoju molitvu, koju preporuča na moljenje u svim crkvama i župama diljem svijeta.
No, što je to Jubilej, o kojemu se toliko govori? Tek “veliki oprost” kojim se “peru” muke u čistilištu, nastavak židovske predaje ili nešto više, priupitala je jedna čitateljica uredništvo talijanskog časopisa “Famiglia cristiana”, a ono je odgovor povjerilo teologu Severinu Dianichu. Ovdje ukratko prikazujemo njegovo objašnjenje.
U svojemu najjednostavnijem značenju Jubilej 2000. godine proslava je dvijetisuće godina od Kristova rođenja, započinje svoj odgovor Dianich. Obljetnica je to važnoga povijesnog događaja za kršćansku vjeru, ali i za cijelu našu civilizaciju, jer proslavljamo dvije tisuće godina otkako je Isus rođen i djelovao među ljudima. Na području civilnoga i političkog života, kao i na području povijesno-kulturalnih interesa, Jubilejem bi se htjelo potaknuti sve društvene ustanove da svoju pozornost posvete značenju i važnosti koju je za povijest čovječanstva imao događaj Isusa Krista.
Sa stajališta kršćanske vjere, Jubilej ne može biti samo spomen na prošla događanja. Na to upozorava i Sveti Otac, a i toliki teolozi. Razlog tome je jednostavan: spominjemo se Isusa koji je živio u određeno doba ljudske povijesti, kao i onoga što je rekao i činio. No, mi vjerujemo da je i danas živ, “s onu stranu” svojega zemaljskog iskustva, jer vjerujemo da je uskrsnuo i stoga slavimo njegov i naš Uskrs. Za nas kršćane, dakle, jubilej znači ne samo spomen i spominjanje jednog događaja koji se dogodio u određeno doba, već ponovno “približavanje” i posvješćivanje dublje stvarnosti našega postojanja i naše budućnosti kao “naroda Božjega”.
Istina je da to sve već činimo u svim izričajima svoje vjere i svakoj misi koju slavimo. No, Dvijetisućite će se to svakodnevno iskustvo Crkve “odjenuti” u svečanost, isto kao što se događa supružnicima koji se svakodnevno vole, ali koji na dan obljetnice vjenčanja posebnom snagom slave svoju ljubav.
Nadahnuće da se izvanrednim događanjima i proslavama obilježi i proslavi obljetnica Kristova rođenja došla je, prvi puta, od pape Bonifacija VIII, koji je godine 1300. kršćanima cijeloga svijeta predložio da pođu na hodočašće u Rim, kako bi počastili grobove apostola Petra i Pavla. Bilo bi logičnije vjernike pozvati da pođu u Jeruzalem, no u ono doba to nije bilo moguće jer je Isusova domovina bila zauzeta od muslimana. Papa je, dakle, htio duhovno obogatiti hodočašće podjeljivanjem – tako je pisao u Buli najave prvoga jubileja – “velikoga, najšireg što je moguće, štoviše najvećega oprosta grijeha”.
Zamisao podjeljivanja izvanrednog oprosta grijeha onima koji su došli na hodočašće u Rim dolazi iz prakse onodobne Crkve da odrješuje od grijeha, no opterećujući pokornika teškim i dugim pokorama, kojima se morao podložiti kroz dugi niz godina nakon što je primio odrješenje. Vrlo je česta i vrlo raširena – kao, uostalom, i danas – bila praksa molitvi i dobrih djela za preminule. Taj običaj svoje daleke korijene ima čak u Starom zavjetu i temelji se na vjerskom uvjerenju da se čovjek poslije smrti treba očistiti od grijeha kako bi mogao doseći konačno, potpuno i blaženo jedinstvo s Bogom.
“Veliki oprost” o kojemu je govorio Bonifacije VIII. bio je, dakle, pravi i istinski “planetarni oprost” kojega je Crkva podjeljivala hodočasnicima za Jubilej, oslobađajući ih od pokorničkih tereta koje su još trebali izvršiti i dajući im mogućnost da svoje hodočašće pretvore u čin čišćenja za svoj posljednji susret s Bogom, kao i molitvu za pomoć pokojnima. I tako je jubilej ostao u povijesti način slavljenja Krista, koji se sastojao u hodočašćenju u Rim ili – kako je uobičajeno u posljednje doba – u katedralnu crkvu ili u neko svetište. Tom hodočašću Crkva pripisuje vrijednost oprosta, tj. čina čišćenja koji nas otvara konačnom susretu s Bogom.
Ipak, potrebno je priznati da je praksa oprosta u tijeku stoljeća pretrpjela velika iskrivljenja, pa je u nekim slučajevima čak i pretvorena u pravo “trgovanje duhovnim uslugama”. Svima je poznato da je upravo iz prosvjeda protiv takve prakse oprosta i pokrenut veliki pokret protestantske Reformacije, koji je tragično završio u podjeli Crkve.
No, niti su se II. vatikanski sabor, niti kasnije naučavanje Papa odrekli vrijednosti sadržanih u toj praksi, koja je nastala u srednjovjekovnoj Crkvi i koju se slijedi sve do naših dana, jer sadrži veliki smisao Zajedništva svetih, kojim vjernik može postati sudionikom bogatstva milosti Crkve daleko iznad svojih zasluga. No, istina je da se to duhovno iskustvo, u usporedbi s drugim dobima, ne osjeća tako snažno i da se ne vrši tako često.
Upravo to nam objašnjava zašto papa Ivan Pavao II, najavljujući Veliki jubilej 2000, u apostolskoj pobudnici Tertio millennio adveniente vrlo trijezno promišlja pitanje “indulgencija” – oprosta te, ustrajavajući na globalnom značenju Jubileja kao trenutka oprosta i pomirenja, opširno piše o predaji židovskoga jubileja. Zar nije i sam Isus, osim toga, u nazaretskoj sinagogi, a navodeći riječi proroka Izaije, izjavio da je došao “objaviti godinu milosti Gospodnje”?
Ta je godina jubileja u starom Izraelu bila norma po kojoj su se svakih sedam godina morali oslobađati oni koju su zbog dugova bili svedeni na roblje, a svakih pedeset godina prvotnim se vlasnicima vraćalo zemlju koja se davala na “korištenje” siromasima. Pravi je cilj jubileja bio, dakle, obnova dostojanstva svakog čovjeka preko oprosta i pomirenja. Upravo je stoga i jubilejski program Crkve snažno navezan na židovsku predaju, te je za kršćane poziv na obraćenje i kajanje, u velikom sklopu sna o sveopćem pomirenju.
Upravo na toj je crti i Papin poziv na ispitivanje savjesti Crkve, poziv na ponovno ispitivanje njezine povijesti i traženje oproštenja od Boga, naroda, ostalih kršćanskih Crkvi i ostalih religija, i to zbog bratstva kojega nije uvijek bilo, kao i zbog nesnošljivosti. No, osim što je to poziv kršćanima, prijedlog je to narodima za pomirenje cijeloga svijeta sa siromasima. Konkretno rečeno, Crkva od bogatih naroda i država zahtijeva da oproste dug siromašnim zemljama, jer su upravo dugovi najteža i najdramatičnija zapreka svakoj mogućnosti njihova razvoja.
Kada bi se slavlje jubileja pretvorilo u “gigantsku” masovnu pojavu, koja bi “ugojila” novčanike i kase naše turističke industrije, doista bi to bio promašaj. No, ako će Jubilej biti sretna prigoda za obraćenje mnogih kršćana, za promišljanje Crkve o njezinoj povijesti kao bi se u iskrenosti pomirila s ostalim Crkvama i religijskim zajednicama, ako će plod Jubileja biti kakvo djelo mira, koje će na svjetskoj razini pokazati da je zvijezda trojice Mudraca u drugome tisućljeću njezine pojave još uvijek u stanju pokazati put čovječanstvu, onda će Jubilej doista biti velika Božja milost. (dl)

5