U ime nazočnih biskupa iz Hrvatske mons. Antuna Škvorčevića, požeškog biskupa, mons. Josipa Mrzljaka, varaždinskog biskupa, mons. Đure Hranića, đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa, te mons. Vjekoslava Huzjaka, tajnika Hrvatske biskupske konferencije, i mr. Damira Bobovca, te u svoje osobno ime pozdravljam sve prisutne gospođe i gospodu, u prvom redu mons. Mihalya Mayera, pečuškog biskupa, i uglednike koji ste se sabrali na ponovnu sahranu bivšeg pečuškog biskupa Janusa Panoniusa Česmičkoga, velikana naših krajeva i naroda, humaniste, latinskog pjesnika i slavonskoga bana.

Ove godine naše dvije biskupije Pečuška i Đakovačka izradile su zajednički projekt pod naslovom Naša europska baština. Riječ je o monografiji i DVD-u u kojima je europskoj javnosti predstavljeno po tridesetak objekata kulturne baštine s područja naših dviju biskupija. I taj je projekt dokaz kako nas kulturna baština povezuje ne poznajući granice. Osim što nas povezuje zajednička kulturna baština povezuju nas ljudi i njihova djela koja također prelaze granice nacija i država. Među njih spada velikan srednjega vijeka, kojim se ponosi Pečuška biskupija i Hrvatska (Slavonija), čijim se imenom diči prastaro pečuško sveučilište, osnovano davne 1367. godine, a to je Janus Pannonius Česmički. Podatke o mjestu rođenja crpemo iz njegovih djela u kojima on piše da je rođen:

“Qua, mox Danubio mixturus nomen et undas
Pinguia culta secat leni jam gurgite Dravus” (Panegirik Guarinu 487-488), tj.
“gdje već strujeći blago oranice presijeca plodne
Drava, da uskoro u Dunavu izgubi ime i vodu”.

Dakle, negdje u okolici Osijeka.

Veoma mlad poslan je na studij humanističkih i pravnih znanosti u Italiju gdje je brzo stekao takav ugled kao pjesnik i literata da je cijelom tadašnjem svijetu mogao reći, ne s mnogo skromnosti:
“Nekad je Italija svima davala birano štivo,
A sad im pjesme šalje Panonija ravna.
To velika slava je moja, no još veća je tvoja,
O ti, po mome duhu domovino slavna”. (Laus Pannoniae).

Postaje pečuškim biskupom a poslije uz Ivana Thuza imenovan je banom Slavonije, no na kratko (1469-1470). Umro je u Hrvatskoj, na Medvedgradu, a sahranjen u pavlinskoj crkvi u Remetama kraj Zagreba, 1472. godine. Odande su nakon kratkog vremena, po kraljevoj naredbi njegovi zemni ostaci preneseni ovamo u Pečuh. Diče se njime i Hrvatske i Ugarska a i šire, jer njegovo životno djelo ne pozna granica. Smatram da bi se i na njegov grob mogle staviti riječi s groba Isaaka Newtona napisane u Westminsterskoj opatiji: “Čestitajte si, smrtnici, što je postojao ovaj slavan ures roda ljudskoga”. Čestitamo na inicijativi, zahvaljujemo na pozivu i radujemo se što ovim svečanim činom naša generacija daje dužnu počast velikanu naših krajeva i naših naroda.