Jasenka Frelih nova magistrica moralne teologije

Zagreb, (IKA) – Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 28. ožujka svoju magistarsku radnju “Etika Arthura Schopenhauera i kršćansko načelo solidarnosti” obranila je i položila usmeni komisijski ispit Jasenka Frelih. Tročlanu ispitnu komisiju činili su prof. dr. sc. Marijan Biškup, prof. dr. sc. Josip Oslić, koji je ujedno i mentor samoga magistarskog rada, i prof. dr. sc. Stjepan Baloban.
Rad ima za cilj ukazati na zajedničke crte etičkog nauka Arthura Schopenhauera (1788-1860) utemeljenog na supatnji ili sućuti, te suvremenoga crkvenog moralnog naučavanja s izvorištem na načelu solidarnosti. Rad je podijeljen na tri cjeline. U prvoj se iznosi pozadina Schopenhauerova stvaralačkog djelovanja. Razabire se u kojem povijesnom kontekstu nastaju njegova glavna djela i pod čijim utjecajem. Prvenstveno se misli na Kanta, ali se Schopenhauer svojim naučavanjem posebno želio distancirati od Hegela, što je u ono vrijeme predstavljalo veliki iskorak, budući da je Hegel tada bio jedan od najvećih autoriteta u modernim, filozofskim strujanjima. Ta prva cjelina ujedno u sebi sadrži temelje Schopenhauerove filozofije, a to je njegovo shvaćanje svijeta kao predodžbe, gdje volja preuzima gotovo ulogu uma, jer za njega je sve postojeće samo projekcija ljudske volje. Ističući važnost volje, Schopenhauer smatra da se čovjek može izdići iznad njezina determinirajućeg djelovanja, a do toga je došao približavajući se istočnjačkom shvaćanju askeze i nirvane, ali ne negirajući ni važnost askeze koju ona ima u kršćanskom svijetu. Prihvaćajući askezu kao način ovladavanja voljom, Schopenhauer je uvidio važnost pojma supatnje, kao jedinoga ispravnog moralnog djelovanja; pod uvjetom da čovjek zaista svojim djelovanjem želi aktivno sudjelovati u društvu. Time se postupno dolazi do vrhunca Schopenhauerove filozofije, a to je njegov etički nauk.
U drugom dijelu, koji ujedno čini jezgru rada, raščlanjuje se etički nauk Arthura Schopenhauera na nekoliko tema koje razmatraju osnovna pitanja njegova etičkog nauka i time daju temelj njegovoj etici. To su pitanja pravednosti, savjesti, askeze, supatnje i milosti Božje. Ističu se temelji morala, onako kako ih shvaća Schopenahuer, imaju jednu zajedničku karakteristiku s temeljem katoličke moralne nauke. On naime, nikada ne osporava važnost (kršćanske) solidarnosti i ljubavi.
U trećoj cjelini rad prikazuje kako se suvremena moralna teologija razvijala od kraja XIX. stoljeća pa do najnovijih dana, prateći većinom naučavanje papa XX. stoljeća kroz njihove enciklike. Schopenhauerova etika može se paralelno uspoređivati s kršćanskim shvaćanjem morala, bez obzira što je sam Schopenhauer nije direktno dovodio u vezu. Njegovo shvaćanje supatnje ide uz bok današnjim stremljenjima u moralnoj teologiji, gdje se gotovo najveća važnost u međuljudskim odnosima pridaje upravo načelu solidarnosti.
Okosnica rada su dva glavna Schopenhauerova djela. To je kapitalno djelo “Svijet kao volja i predodžba”, u kojem se Schopenhauer dotiče filozofskih razmatranja vezanih uz pitanja spoznaje svijeta oko nas, te volje za životom kao glavnim pokretačem ljudskog djelovanja, ali u kojoj se isto tako dotiče i osnovnih etičkih pitanja. No, ta je problematika podrobnije razrađena kroz knjigu “O temelju morala”, u kojoj je Schopenhauer izložio osnovna načela svoga etičkog nauka, a ta knjiga ujedno u radu čini najveći izvor podataka za daljnje uspoređivanje s kršćanskim načelom solidarnosti.
Uspješnom obranom svoga magistarskog rada i usmenim komisijskim ispitom, Jasenka Frelih je stekla naslov magistra znanosti u specijalizaciji moralne teologije.