Jauk čovjeka u vremenu gladi i rata

Kateheza br. 61 – Žalopojka naroda u vremenu gladi i rata
Uvodno biblijsko čitanje: Jer 14,17-21
“Nek#! oči moje suze rone / danju i noću, / i neka ne prestanu, / jer je strašno slomljena / djevica, kći naroda moga, / ranom neobično ljutom. / Pođem li u polje, / evo mačem pobijenih! / Vratim li se u grad, / evo od gladi iznemoglih! / Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji / i ništa ne znaju. / Tâ zar si Judeju sasvim odbacio? / Zar ti duši omrznu Sion? / Zašto nas tako biješ / te nam više nema lijeka? / Nadasmo se miru, ali dobra nema, / čekasmo vrijeme ozdravljenja, / al#! evo užasa! / O Jahve, bezbožnost svoju priznajemo, / bezakonje otaca svojih; / doista, tebi sagriješismo! / Ne odbaci nas, rad#! imena svoga, / ne sramoti prijesto Slave svoje, / spomeni se i nemoj razvrći Saveza svog s nama!”

1. Gorka je i bolna pjesma koju prorok Jeremija, sa svoga povijesnog obzora, uzdiže k nebu (14,17-21). Čuli smo sada kako zvuči kao zaziv, dok ga časoslov predlaže moliti u danu u kojem se spominje Gospodinove smrti, u petak. Kontekst u kojem je nastala ta žalopojka jest bič koji često pogađa Bliski istok: suša. No, s tom prirodnom katastrofom prorok isprepliće drugu ne manje strašnu, tragediju rata: “Pođem li u polje, evo mačem pobijenih! Vratim li se u grad, evo od gladi iznemoglih!” (r. 18). Opis je nažalost tragično aktualan u tolikim područjima našeg planeta.

2. Jeremija se pojavljuje na prizoru lica oblivena suzama: njegov je plač neprestan zbog “kćeri naroda moga”, to jest zbog Jeruzalema. Prema dobro poznatoj biblijskoj simbolici grad je predstavljen ženskim likom, kao “kćer Siona”. Prorok duboko u duši sudjeluje u “nesreći” i “rani neobično ljutoj” svoga naroda (r. 17). Često su njegove riječi označene bolom i suzama, jer Izrael ne dopušta da ga zahvati tajanstvena poruka koju trpljenje nosi sa sobom. Na drugome mjestu Jeremija uzvikuje: “Ako ovo ne poslušate, potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše, suze će roniti, oko će mi suze prolijevati, jer Jahvino stado u izgnanstvo odlazi” (13,17).

3. Razlog prorokova bolnog zaziva treba tražiti, kao što je rečeno, u dva tragična događaja: maču i gladi, naime ratu i bijedi (usp. Jer 14,18). Nalazimo se, dakle, u teškim povijesnim prilikama i znakovit je opis proroka i svećenika, čuvara riječi Gospodnje, koji “lutaju po zemlji i ništa ne znaju”.
Drugi dio pjesme (usp. rr. 19-21) nije više osobna žalopojka, u prvom licu jednine, već zajednička prošnja upućena Bogu: “Zašto nas tako biješ te nam više nema lijeka?” (r. 19). Uz mač i glad postoji, naime, veća tragedija, ona šutnje Boga, koji se više ne objavljuje i kao da se zatvorio u svome nebu, gotovo kao da se čini da su mu ljudi dojadili. Pitanja koja su mu upućena postaju zato napeta i eksplicitna u tipično religijskom smislu: “Tâ zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion?” (r. 19). Narod se osjeća sam i napušten, bez mira, spasenja, nade. Prepušten samome sebi izgubljen je i obuzet strahom. Nije li možda ta egzistencijalna usamljenost duboki izvor tolikog nezadovoljstva, koje zapažamo i u našim danima? Mnoge nesigurnosti i mnoge reakcije imaju svoj izvor u napuštanju Boga, hridi spasenja.

4. U tome trenutku dolazi do preokreta: narod se vraća Bogu i upućuje mu snažnu molitvu. Priznaje prije svega vlastiti grijeh kratkom, ali iskrenom ispovijeđu vjere: “O Jahve, bezbožnost svoju priznajemo… doista, tebi sagriješismo!” (r. 20). Božja je šutnja, dakle, bila izazvana čovjekovim odbacivanjem. Ako se narod obrati i vrati Gospodinu, i Bog će se pokazati spremnim izaći mu ususret da ga primi u zagrljaj.
Na kraju prorok koristi dva temeljna izraza: “spomen” i “savez” (r. 21). Bog je pozvan od svoga naroda da se “sjeti”, to jest da ponovno uzme nit svoje velikodušne dobrohotnosti, koju je očitovao toliko puta u prošlosti odlučnim zahvatima za spas Izraela. Bog je pozvan spomenuti se da je uz svoj narod vezan savezom vjernosti i ljubavi. Upravo radi toga saveza narod se može pouzdati da će Gospodin intervenirati da ga oslobodi i spasi. Obveza koju je preuzeo, časnost njegova “imena”, činjenica njegove prisutnosti u hramu, “prijesto Slave njegove”, potiču Boga – nakon osude zbog grijeha i šutnje – da bude ponovno blizu svom narodu kako bi mu ponovno dao život, mir i radost. Zajedno s Izraelcima i mi možemo dakle biti sigurni da nas Gospodin neće napustiti zauvijek već će se, nakon svake kušnje pročišćenja, vratiti da nas “licem svojim obasja, milostiv nam bude… i mir nam donese!”, kao što se kaže u svećeničkom blagoslovu u knjizi Brojeva (6,25-26).

5. U zaključku možemo Jeremijinoj prošnji pridružiti dirljivi nagovor koji je kršćanima Kartage uputio sv. Ciprijan, biskup toga grada u trećem stoljeću. U dobu progona sv. Ciprijan potiče vjernike da se mole Gospodinu. Taj poticaj nije istovjetan prorokovoj prošnji, jer ne sadrži ispovijed grijeha, budući da nije riječ o kazni za grijehe, već sudioništvu u Kristovoj muci. Ipak riječ je o molitvi jednako žurnoj koliko je i ona Jeremijina. “Molimo Gospodina, kaže sv. Ciprijan, iskreni i složni, neprekidno upućujući prošnje s pouzdanjem da ćemo biti uslišani. Molimo ga jecajući i plačući, kako je pravo da mole oni koji su stavljeni među nevoljnike koji plaču i one koji se boje nevolja, među mnoge koji će biti oboreni u pokolju i malobrojne koji će ostati na nogama. Molimo da nam brzo bude vraćen mir, koji će nam biti na pomoć u našim zaklonima i u opasnostima, da se ispuni ono što se Gospodin udostojao pokazati svojim slugama: uspostavu njegove Crkve, sigurnost našega vječnog spasenja, radost poslije plača, svjetlost poslije tame, mir bonace nakon oluja i bura, samilosnu pomoć njegove očinske ljubavi, velika djela za koja znamo od božanskog veličanstva” (Epistula 11,8, u: S. PRICOCO – M. SIMONETTI, La preghiera dei cristiani, Milano 2000., str. 138-139).