Kateheza br. 71 – Slavite Gospodina koji čini čudesa
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 134,1-12

“Hvalite ime Jahvino, / hvalite, sluge Jahvine / koji u Domu Jahvinu stojite / u predvorjima Doma Boga našega! / Hvalite Jahvu jer dobar je Jahve, / pjevajte imenu njegovu jer je ljupko! / Jer Jahve sebi odabra Jakova, / Izraela za dragu svojinu. / Znadem da je velik Jahve, / da je nad bozima svim gospodar. / Što god se Jahvi svidi, / to čini na nebu i na zemlji, / na moru i u bezdanima. /Oblake diže s kraja zemlje; / stvara kiši munje, / vjetar izvodi iz skrovišta njegovih. / On Egiptu pobi prvorođence, / ljude i stoku podjednako. / On učini znamenja i čudesa usred tebe, Egipte, / protiv Faraona i svih slugu njegovih. / On pobi narode mnoge / i pogubi kraljeve moćne: / Sihona, kralja amorejskog, i Oga, kralja bašanskog, / i sva kraljevstva kanaanska. / I dade njihovu zemlju u baštinu, / u baštinu Izraelu, narodu svom”.

1. Časoslov, čiji slijed pratimo u našim katehezama, predlaže nam prvi dio psalma 134., koji je sada odjekivao u pjesmi zbornih pjevača. Taj tekst otkriva zbijeni niz aluzija i drugih biblijskih ulomaka, a ozračje koje ga obavija čini se kao da je pashalno. Nije uzalud židovska tradicija ujedinila naš psalam s idućim 135., promatrajući ih zajedno kao “veliki Hallel”, to jest svečanu i radosnu hvalu koja se uzdiže Gospodinu u prigodi Pashe.
Taj psalam, doista, snažno ističe Izlazak, spominjanjem egipatskih “rana” i podsjećanjem na ulazak u obećanu zemlju. Ali slijedimo sada susljedne etape, koje psalam 134 otkriva u svojih prvih 12 redaka: razmišljanje je to koje želimo pretvoriti u molitvu.

2. Na početku nailazimo na karakteristični poziv na hvalu, tipičnu sastojnicu himana upućenih Gospodinu u Psaltiru. Poziv na pjevanje hvale Jahvi (aleluja) upućen je “slugama Jahvinim” (usp. r. 1), koji su u hebrejskom izvorniku prikazani kako “stoje” u svetom prostoru hrama (usp. r. 2), naime u obrednom stavu molitve (usp. Ps 133,1-2).
U molitvu su u prvom redu uključeni poslužitelji obreda, svećenici i leviti, koji žive i rade “u predvorjima Doma Boga našega” (usp. Ps 134,2). Ipak tim se “slugama Jahvinim” prema zamišljaju psalmiste pridružuju svi vjernici. Naime, odmah potom spominje se izabranje cijelog Izraela da bude saveznik i svjedok Gospodinove ljubavi: “Jer Jahve sebi odabra Jakova, Izraela za dragu svojinu” (r. 4). U tom pogledu veličaju se dvije temeljne Božje osobine: on je “dobar”, on je “ljubak” (usp. r. 3). Veza koja postoji između nas i Gospodina označena je ljubavlju, prisnošću, radosnim prianjanjem.

3. Nakon poziva na hvalu, psalmist nastavlja svečanom ispoviješću vjere, koja započinje tipičnim izrazom “znadem”, to jest prepoznajem, vjerujem (usp. r. 5). Dva su članka vjere koje proglašava solist u ime cijelog naroda sabranog u bogoslužnom zboru. Prije svega veliča se Božje djelo u čitavom svemiru: On je u punom smislu riječi Gospodin svemira: “Što god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji” (r. 6). Vlada čak morima i bezdanima koji su simbol kaosa, negativnih sila, granice i ništavila. Gospodin je i onaj koji je načinio oblake, munje, kiše i vjetrove, izvlačeći ih iz svojih “skrovišta” (usp. r. 7). Drevni čovjek Bliskog istoka zamišljao je, naime, da se klimatski čimbenici čuvaju u posebnim spremištima, nalik nebeskim škrinjama u koje Bog zahvaća da bi ih potom rasuo po zemlji.

4. Druga sastavnica ispovijesti vjere odnosi se na povijest spasenja. Boga stvoritelja sada se prepoznaje kao Gospodina otkupitelja, podsjećajući na temeljne događaje oslobođenja Izraela iz egipatskog ropstva. Psalmist navodi prije svega “ranu” prvorođenaca (usp. Izl 12,29-30), koja sažima sve “znakove i čudesa” koja je učinio Bog osloboditelj tijekom epopeje Izlaska (usp. Ps 13,8-9). Odmah se zatim u sjećanju nižu velike pobjede koje su omogućile Izraelu da prevlada poteškoće i prepreke na koje je naišao na svome putu (usp. rr. 10-11). Na kraju, na obzoru se pomalja obećana zemlja, koju je Izrael primio “u baštinu” od Gospodina (usp. r. 12). Ipak, svi ti znaci saveza koji će se opširnije ispovjediti u idućem psalmu, 135., potvrđuju temeljnu istinu, proglašenu u prvoj zapovijedi Dekaloga. Bog je jedan i on je osoba koja čini i govori, ljubi i spašava: “Velik je Jahve, gospodar nad svim bozima” (r. 5; usp. Izl 20,2-3; Ps 94,3).

5. Tragom te ispovijesti vjere i mi uzdižemo našu hvalu Bogu. Papa sveti Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima upućuje nam ovaj poziv: “Promatrajmo Oca i Stvoritelja cijeloga svemira. Prionimo uz dobra i blagodati, veličanstvena i uzvišena. Razmatrajmo ga mišlju i promatrajmo očima duše veliku njegovu volju! Promatrajmo kako je samo pravičan prema svakome svom stvorenju. Nebesa koja se kreću po njegovoj zapovijedi složno mu se pokoravaju. Dan i noć se izmjenjuju redom koji je on utvrdio i ne ometaju se međusobno. Sunce i mjesec i zborovi zvijezda kruže pod njegovim vodstvom ne odstupajući od putanje koju je on odredio. Zemlja, plodna po njegovoj volji, rađa u izobilju hranom za ljude, za zvijeri i za sve životinje koje na njoj žive, bez protivljenja i ne mijenjajući ništa od njegovih zapovijedi” (19,2-20,4: I Padri Apostolici, Rim 1984., str 62-63). Klement I. zaključuje opažajući: “Stvoritelj i Gospodin svega svijeta uredio je da sve to bude u miru i slozi, dobrohotan prema svemu, a osobito prema nama koji se utječemo njegovu milosrđu po Gospodinu našem Isusu Kristu. Njemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen” (20,11-12: isto, str. 63).