Jedno od najzagonetnijih pitanja eshatologije ponovno zaokupilo pozornost talijanskih javnih glasila

Jedno od najzagonetnijih pitanja eshatologije ponovno zaokupilo pozornost talijanskih javnih glasila

TEMU PAKLA PONOVNO VRATITI U PROPOVIJED I KATEHEZU

Veliku pozornost talijanskih javnih glasila pobudio je posljednji broj dvotjednika “Civilt( Cattolica”, posvećen pitanju pakla. Urednici lista Družbe Isusove ukazuju na pojavu nestajanja pojma vječne kazne iz propovijedanja i kateheze i ponovno potvrđuju službeni nauk Crkve o tome pitanju. “Neugasivi plamenovi” pakla nisu baština prvoga kršćanstva niti izraz Božjega gnjeva već sam uvjet čovjekove moralne slobode. Profesor fundamentalne teologije Papinskoga lateranskog sveučilišta Giuseppe Lorizio u razgovoru za Radio Vatikan ponovio je teološka stajališta glede jednog od najvažnijih pitanja eshatologije. “Neugasiva vatra”, rekao je prof. Lorizio na početku razgovora, “naravno nije neka metafora jer pakao, kao što znamo, nije toliko mjesto koliko stanje. To je stanje onoga koji, u trenutku smrti, sve svoje životne odluke čini nepovratnima, praktički se nalazi u stanju, vlastito izabranom, nesklada s Bogom, s drugima, sa svijetom, sa samim sobom. Smrt stoga okončava taj nesklad. U tome smislu katolički nauk o paklu predstavlja jamčenje slobode jer čini konačnima slobodne odluke koje je čovjek donosio u svome životu ako su one bile okrenute raskidu sa samim sobom, svijetom i Bogom”. Potvrđujući novinarevu tvrdnju da crkvena učenja o paklu predstavljaju poziv na odgovorno korištenje vlastitom slobodom prof. Lorizio je istaknuo važnost “vrednovanja vremena koje nam je na raspolaganju, našeg odnosa s drugima i sa svijetom tako da ne rasipamo uzalud ništa od života koji nam je darovan i zbog toga što je to postojanje jedina mogućnost koju mi možemo ostvariti u svijetu i povijesti. Drugih mogućnosti neće biti”. “Znamo da katolička vjera isključuje svaku seobu duše, svaku teoriju o metempsihozama (seljenje duša iz jednog tijela u drugo) jer drži da je dragocjeno dobro ovog života uistinu jedino. Jednako tako i vjerovanje da taj dar možemo rasuti predstavlja priliku za vrednovanje našeg života, našeg vremena”, dodao je prof. Lorizio. Komentirajući stajališta švicarskog teologa von Balthasara prema kojem bi pakao mogao biti “prazan” jer će beskonačno Božje milosrđe uspjeti spasiti sve, prof. Lorizio rekao je kako je taj stav potrebno pojasniti u smislu da je riječ o izrazu nade. “Naime mi se nadamo da je pakao prazan, no prazan u smislu da nije nastanjen ljudskim osobama jer nas sama vjera uči da je, nažalost, nastanjen palim anđelima. Što se tiče čovjeka i njegovih mogućnosti teorija von Balthasara o paklu nenastanjenom ljudskim osobama izražava u određenom smislu našu nadu ne samo u Božje milosrđe već i u čovjekovu mogućnost da primi to milosrđe. Uostalom to nije isticano samo u ovome stoljeću. Znamo da je već u patrističko doba širena ideja o ‘apokastazi’, odnosno o sveopćem otkupljenju. To se u stvarnosti protivi činjenici da je riječ o stvarnoj mogućnosti odnosno da je mogućnost pakla stvarna”, rekao je prof. Lorizio.
Pokušavajući na kraju razgovora odgovoriti zbog čega se u današnjim propovijedima i katehezi zaobilazi pojam pakla i vječne kazne, prof. Lorizio je istaknuo kako tomu u velikoj mjeri doprinosi i današnja kultura koja izbjegava govoriti o tim pitanjima. “Crkva nasuprot tome”, upozorio je prof. Lorizio, “mora nastaviti izražavati, kao što uostalom čini i učiteljstvo, proročku protegu u odnosu na suvremenu kulturu a ne da joj se prilagođuje. Dakle je dobro da se propovijed i kateheza i na najnižim razinama župe, pokreta i skupina nadahnjuje tim proroštvom koje snažno proistječe iz učiteljstva, osobito iz učenja Ivana Pavla II”.

CRKVA U LISABONU U RITMU JUBILEJA

“Crkva u Lisabonu u ritmu Jubileja” tema je pastoralnog pisma lisabonskog patrijarha Joséa da Cruza Policarpa u povodu priprave na Veliki jubilej 2000. Patrijarh posebnu pozornost vjernika svraća na zahtjev poštivanja i očuvanja vrijednosti pomirenja i obraćenja kao temeljne osnove na kojoj treba izgrađivati građansko društvo dostojno čovjeka. Patrijarh istodobno potvrđuje nužnost podrobnijega evangelizacijskog djelovanja u pogledu Velikog jubileja koje u misionarskom zauzimanju prepoznaje bitnu odrednicu.
Patrijarh u pismu ističe kako Jubilej Crkvu u Lisabonu zatječe u stanju restrukturiranja u cilju boljeg zadovoljenja zahtjeva misija u novim vremenima. Podsjećajući kako je središnja tema proslave Velikog jubileja otajstvo Krista u životu Crkve i sadašnjega svijeta, lisabonski patrijarh ističe da ono za kršćansku zajednicu podrazumijeva novi susret s Kristom “ne samo kao središtem njezina života već i kao žarištem povijesti svijeta”. “Putove koje Crkva treba proći u ovom hodočašću prema punini Krista moraju biti oni koje je Gospodin naznačio u naviještanju Kraljevstva, koje je potom protumačila Crkva u tijeku stoljeća te danas iznova sugerira proslava jubileja”, kaže se u pismu. Kao jednu od najvažnijih poticaja predstojećeg jubileja patrijarh ističe zahtjev za pokajanjem “koje zahtijeva odricanje od grijeha i prihvaćanje definicije grijeha koje nam daje Evanđelje i Učiteljstvo Crkve”. U skladu s tim patrijarh ističe i potrebu pomirenja s Bogom “koje će voditi pomirenju među osobama u krilu zajednice”. Patrijarh stoga upućuje poziv da se učine svi napori kako bi slavljenje pomirenja “bilo praćeno većom pastoralnom skrbi u jubilarnim crkvama, u župnim crkvama i ostalim mjestima okupljanja vjernika”. Kao važno sredstvo priprave na Veliki jubilej patrijarh nadalje ističe osnaživanje vjere putem većeg zanimanja “za Božju Riječ i živim i djelatnim sudjelovanjem u liturgiji” osobito euharistiji kao “sakramentu poistovjećivanja i dubokog zajedništva s Kristom”. Važna zadaća vjerničke zajednice u Velikom jubileju predstavlja i napor oko obnavljanja pastoralnih struktura i “nošenje radosti jubileja onima koji nisu članovi zajednice”. Vjerničke zajednice osim toga moraju “ne samo širiti izvorne vrijednosti pravde, slobode i jednakosti već i braniti na konkretni način prava slabih, siromašnih i potlačenih”.
Jedan od najvažnijih znakova jubileja je hodočašće kao “čovjekovo vjersko traženje”, stoga patrijarh ističe da će se u tijeku Svete godine osobito vrednovati iskustvo hodočašćenja ohrabrujući sve one koji mogu sudjelovati u jubilarnim hodočašćima u Rim ili Jeruzalem. Na kraju svog pisma lisabonski patrijarh ističe ulogu Marije “koja je nazočna u Jubileju kao što je to bila i u otajstvu Otkupljenja”. U tijeku ove tri godine priprave Sveti je Otac poučavao otkriti Mariju i njezinu ulogu u djelu našeg otkupljenja te je tako postala “za Crkvu uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu”.
Lisabonski patrijarhat ustanovio je papa Klement XI. konstitucijom “In Supremo” 7. studenoga 1716. Lisabonski patrijarh samo je naslovni te kao i ostali patrijarsi latinske Crkve nema nikakvu moć upravljanja.

KAKO ZAUSTAVITI NAGLI PORAST PUČANSTVA NA SVIJETU?

Bila je potrebna cijela povijest čovječanstva da broj stanovnika na našem planetu naraste na 2 milijarde. Bilo je to 1927. godine. Danas, nešto više od 70 godina kasnije, broj stanovnika je utrostručen (predviđa se da će 12. listopada ove godine na zemlji živjeti 6 milijardi ljudi). Taj nagli porast zabrinuo je posljednjih godina najviše predstavnike vlada i ustanova pri UN-u i pokrenuo ozbiljnu međunarodnu raspravu koja je imala svoj vrhunac na Svjetskoj konferenciji o pučanstvu i razvoju, održana u Kairu g. 1992. Sedam godina kasnije, a uoči Svjetskog dana pučanstva koji je obilježen u nedjelju 11. srpnja, u New Yorku je od 30. lipnja do 2. srpnja održano posebno generalno zasjedanje UN-a na kojem su vrednovani poduzeti pothvati. Međutim i na tome skupu su se ponovno razbuktale stare i nove suprotnosti među zemljama o demografskim politikama usmjerenim ograničavanju rasta svjetskog pučanstva.
Razočaranje neuspjehom pregovora izrazio je i stalni promatrač Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima nadbiskup Renato Martini u razgovoru za Radio Vatikan. Nadbiskup Martino je istaknuo da je na zasjedanju u New Yorku učinjen korak unatrag u odnosu na konferenciju u Kairu budući da se na njemu pridala veća važnost pridala problemima pučanstva nego razvoju i to unatoč činjenici da i same statistike OUN-a potvrđuju znatni pad plodnosti u cijelome svijetu, uključujući zemlje u razvoju. “Poznato je da u nekim europskim zemljama vlada tzv. ‘demografska zima’, gdje je naime stopa plodnosti u tolikoj mjeri opala da ne omogućuje niti porast prema pozitivnoj nuli i samim tim obnovu pučanstva”, rekao je nadbiskup. Sa skupa su proizašle brojne suprotnosti glede ozakonjenja pobačaja. Nadbiskup Martino ističe da je na skupu predložen izraz “zamka” – žurna kontracepcija koji predstavlja pravo i istinsko jezično sredstvo kojim se nastoji pokriti prava stvarnost prijevremenog pobačaja abortivnim pilulama. “Sveta Stolica je uspjela – uz potporu Argentine, Nikaragve i nekih drugih zemalja – ishoditi da taj izraz ne bude odobren, jer bi se njime praktički poništila zabrana pobačaja kao metode planiranja obitelji zabranjene na konferenciji u Kairu. Nije se međutim uspjelo izbjeći da u zemljama gdje je pobačaj ozakonjen, on postane dostupan putem prikladne priprave liječničkog osoblja, za koje je Sveta Stolica – nažalost bezuspješno – insistirala da bude priznata bar ‘klauzula savjesti’, koja postoji u gotovo svim zakonodavstvima zemalja Europske Unije no koje su, među ostalima, pružile najveći otpor stavovima Svete Stolice”, rekao je stalni promatrač Svete Stolice pri UN-u.
UN posebno ističe ulogu mladeži: danas na svijetu živi milijardu mladih između 15 i 24 godina života. O njima će ovisiti brzina rasta pučanstva u idućem stoljeću, o njihovim životnim izborima koji obuhvaćaju intimnu, tjelesnu i psihičku sferu osobe. Nadbiskup Martini je na zasjedanju UN-a izrazio ozbiljnu zabrinutost Svete Stolice u tome pogledu jer je na zasjedanju istican “neograničeni spolni odnosi” među mladeži, bez ikakvih zadržavanja i ograničavanja. “Zbog toga se nastojalo odbaciti insistiranja Svete Stolice i još nekih zemalja koje su imali isti stav kako bi se podsjetilo i kako bi se održalo pravo i obaveza roditelja na odgoj djece. Roditelji su dakle bili potpuno isključeni i lišeni tog prava-obveze. To je uistinu zabrinjavajuće jer su ta prava i obaveze roditelja priznati u samoj Deklaraciji o ljudskim pravima”, rekao je na kraju razgovora nadbiskup Martino.
2