JEREMIJIN “SAN” O VRTU NAVODNJENU

Kateheza br. 16 – Bog oslobađa i okuplja svoj narod u radosti

Uvodno biblijsko čitanje: Jer 31,10-14
“Čujte, o narodi, riječ Jahvinu,/ objavite je širom dalekih otoka:/ ‘Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire/ i čuva ga k’o pastir stado svoje!’/ Jer Jahve oslobodi Jakova,/ izbavi ga iz ruku jačeg od njega./ I oni će, radosno kličući, na vis sionski/ da se naužiju dobara Jahvinih:/ žita, ulja, mladog vina,/ jagnjadi i teladi,/ duša će im biti kao vrt navodnjen,/ nikad više neće ginuti./ Djevojke će se veselit’ u kolu,/ mlado i staro zajedno,/ jer ću im tugu u radost pretvoriti,/ utješit ću ih i razveselit’ nakon žalosti./ Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo/ i narod svoj nasititi dobrima’ – riječ je Jahvina”.

1. “Čujte, o narodi, riječ Jahvinu, objavite je širom dalekih otoka” (Jer 31,10). Koja je to vijest koja se želi razglasiti tim svečanim Jeremijinim riječima, koje smo čuli u maločas pročitanoj pjesmi? Riječ je u utješnoj vijesti i nije slučajno da su poglavlja u kojima se nalazi (usp. 30-31) označeni kao “Knjiga utjehe”. Navještaj se izravno odnosi na drevni Izrael, no na neki način u njemu se nazire evanđeoska poruka.
Evo srži toga navještaja: “Jer Jahve oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega” (Jer 31,11). Povijesna je pozadina tih riječi razdoblje nade koje je proživljavao narod Božji, otprilike stoljeće nakon što je Sjever zemlje g. 722. pao pod okupaciju asirske vlasti. Sada, u prorokovo doba, vjerska obnova kralja Jošue označava povratak naroda savezu s Bogom i nadu da je vrijeme kazne isteklo. Javila se nada da će se Sjeveru moći vratiti sloboda, a Izrael i Juda se ponovo ujediniti. Svi, čak i “daleki otoci”, morat će se osvjedočiti u taj čudesni događaj: Bog, Izraelov pastir, djeluje. On koji se zarekao da će raspršiti narod, sada ga okuplja.

2. Poziv na radost predstavlja se u slikama koje duboko pogađaju. To je čudo nalik snu! Opisuje budućnost u kojoj će prognani “radosno klicati” i iznova pronaći ne samo hram Gospodnji, nego i sva dobra: žita, ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi. Biblija ne poznaje apstraktni spiritualizam. Obećana radost ne odnosi se samo na čovjekovu nutrinu, već Gospodin skrbi za ljudski život u svim njegovim vidicima. Ni sam Isus neće propustiti istaknuti taj vidik, pozivajući svoje učenike da se pouzdaju u providnost također za materijalne potrebe (usp. Mt 6,25-34). Naša pjesma insistira na toj perspektivi: Bog želi učiniti sretnim cijeloga čovjeka. Stanje koje on pripravlja za svoje sinove izraženo je simbolom “vrta navodnjena” (Jer 31,12), prizora živosti i plodnosti. Žalost se pretvara u slavlje, ljudi su okrijepljeni pretilinom (usp. r. 14) i nasićeni dobrima, tako da se spontano javljaju ples i pjesma. To će biti beskrajna radost, veselje naroda.

3. Povijest nam kazuje kako se taj san tada nije obistinio. No jamačno ne zato što Bog nije održao svoje obećanje: za to razočaranje još je jednom bio odgovoran narod, zbog njegove nevjernosti. Ista Jeremijina knjiga nastoji to prikazati razvojem jednog proroštva koje postaje bolno i teško te progresivno vodi u neke najžalosnije dijelove Izraelove povijesti. Ne samo da se prognani sa Sjevera neće vratiti, već će i samu Judeju g. 587. prije Krista zauzeti Nabukodonozor. Tada će započeti dani gorčine, kada se, na obalama babilonskim, budu povješale harfe i citre (usp. Ps 136,2). U duši neće moći biti raspoloženja da pjeva na zadovoljstvo tamničara; neće se moći radovati, na silu su istrgnuti iz domovine, zemlje gdje je Bog postavio svoje boravište.

4. Ipak, poziv na radost koji označava tu molitvu ne gubi ništa od svoga značenja. Ostaje, naime, nepromijenjen krajnji razlog na kojem počiva. Njega u prvom redu izražavaju neki snažni reci, koji prethode onima koje donosi liturgija časova. Treba ih imati itekako u vidu dok se čitaju izrazi radosti u našoj pjesmi. Oni zanosnim izrazima opisuju Božju ljubav prema svome narodu. Ukazuju na neopoziv savez: “Ljubavlju vječnom ljubim te” (Jer 31,3). Opjevavaju očinski izljev srca Božjeg koji Efraima naziva svojim prvorođencem i obasipa ga nježnošću: “Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam! Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti, jer ja sam otac Izraela” (Jer 31,9). Premda se obećanje tada nije moglo ostvariti jer sinovi nisu odgovorili na Očevu ljubav, ona ipak ostaje u svoj svojoj dirljivoj nježnosti.

5. Ta ljubav sačinjava zlatnu nit koja ujedinjuje dijelove Izraelove povijesti, u njezinim radostima i u njezinim žalostima, u njezinim uspjesima i u njezinim promašajima. Bog ne uskraćuje svoju ljubav, a tomu je dokaz sama kazna, koja poprima odgojno i spasenjsko značenje.
Na čvrstoj stijeni te ljubavi, poziv na radost naše pjesme evocira neku Božju budućnost koja će se, premda odgođena, prije ili kasnije ostvariti, unatoč svim ljudskim slabostima. Ta se budućnost ostvarila u novome savezu sa Kristovom smrću i uskrsnućem i sa darom Duha. Ipak, ona će svoje puno ispunjenje imati u ponovnom Gospodinovom eshatološkom dolasku. U svijetlu te sigurnosti, Jeremijin “san” ostaje stvarna povijesna mogućnost, uvjetovana vjernošću ljudi, i nadasve konačno određenje, zajamčeno Božjom vjernošću i već započeto njegovom ljubavlju u Kristu. Čitajući, dakle, tu Jeremijinu molitvu, moramo dopustiti da u nama iznova odjekuje evanđelje, dobra vijest koju je Krist navijestio u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4,16-21). Kršćanski je život poziv biti pravo “klicanje”, koje samo naš grijeh može ugroziti. Dajući nam izgovarati te Jeremijine riječi liturgija časova nas poziva da svoj život usidrimo u Kristu, našem Otkupitelju (usp. Jer 31,11) i u njemu tražimo tajnu istinske radosti u našem osobnom i zajedničkom životu.