Kateheza br. 57 – Jeruzalem, majka svih naroda
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 86
“Zdanje svoje na svetim gorama / ljubi Jahve; / draža su mu vrata sionska / nego svi šatori Jakovljevi. / Divote se govore o tebi, / grade Božji! / #!Rahab i Babilon brojit ću / k onima što me štuju; / Filisteja i Tir i narod etiopski – / i oni su rođeni ondje.#! / O Sionu se govori: / #!Ovaj i onaj u njemu je rođen! / Svevišnji ga utemelji!#! / Gospodin će zapisati u knjigu naroda: / #!Ovi su rođeni ondje.#! / I pjevat će igrajući kolo: / Svi su izvori moji u tebi!#!”.

1. Pjesma Jeruzalemu, gradu mira i majci svih naroda, koju smo upravo čuli, nažalost je u suprotnosti s povijesnim iskustvom koje taj grad danas proživljava. No, zadaća je molitve širiti pouzdanje i stvarati nadu. Univerzalna perspektiva psalma 86. može se povezati s himnom Izaijine knjige, u kojem je dana slika svih naroda kako se slijevaju prema Sionu da slušaju Riječ Gospodnju i ponovno otkriju ljepotu mira, prekivajući “mačeve u plugove”, a “koplja u srpove” (usp. 2,2-5). Taj psalam se postavlja u sasvim drugu perspektivu. Naime, namjesto da se sve slijeva prema Sionu, iz njega sve polazi; psalmist vidi u Sionu početak svih naroda. Nakon što je proglasio prvenstvo Svetoga grada, ne zbog povijesnih ili kulturalnih zasluga, već jedino zbog ljubavi koju je Bog izlio na njega (usp. Ps 86,1-3), Psalam se otvara slavljenju upravo te univerzalnosti u kojoj su svi narodi pobratimljeni.

2. Sion je opjevan kao majka čitavog čovječanstva, a ne samo Izraela. Ta je tvrdnja izvanredno smjela. Psalmist je toga svjestan te ističe: “Divote se govore o tebi, grade Božji” (r. 3). Kako to da se skromna prijestolnica malog naroda može predstaviti kao ishodište mnogo moćnijih naroda? Zašto Sion može imati to neizmjerno pravo? Odgovor je dan u samoj toj rečenici: Sion je majka čitavog čovječanstva, jer je “grad Božji”; u samom je dakle temelju Božjega nauma.
Sve četiri strane svijeta povezane su s tom majkom: Rahab, to jest Egipat, velika zemlja na zapadu; Babilonija, dobro poznata sila istoka; Tir, koji personificira trgovački narod na sjeveru, dok Etiopija predstavlja daleki jug, a Palestina, također kćer Siona, središnje krajeve.
U duhovnom popisu Jeruzalema upisani su svi narodi zemlje: tri puta se ponavlja izraz: “rođeni su ondje / rođen je u njemu” (rr. 4.5.6). To je služeni pravni izraz kojim se u ono doba izražavalo da je neka osoba bila rodom iz određenoga grada i, kao takva, uživala sva građanska prava tog naroda.

3. Zapažamo kako čak i narodi koje se smatra neprijateljskima prema Izraelu uzlaze u Jeruzalem i u njemu su prihvaćeni, ne kao stranci, već kao “članovi obitelji”. Štoviše, psalmist pretvara svečani ophod tih naroda prema Sionu u složnu pjesmu i radosni ples: oni iznova nalaze svoje “izvore” (usp. r. 7) u gradu Božjem iz kojeg se širi živa voda koja oplođuje svijet, na tragu riječi proroka (usp. Ez 47,1-12; Zah 13,1, 14,8; Otk 22,1-2).
U Jeruzalemu svi moraju otkriti svoje duhovne korijene, osjetiti se u svojoj domovini, susresti se kao članovi iste obitelji, zagrliti se kao braća, koja su se vratila svome domu.

4. Kao stranica pravoga međuvjerskog dijaloga, psalam 86. sadrži univerzalističku baštinu proroka (usp. Iz 56,6-7; 60,6-7; 66,21; Joel 4,10-11; Mal 1,11 itd.) i anticipira kršćansku predaju koja taj psalam primjenjuje na “onaj gore Jeruzalem” o kojem sv. Pavao kaže da je “slobodan” i “majka naša” i ima više djece od zemaljskog Jeruzalema (usp. Gal 4,26-27). Ništa drugačije se ne izražava ni Otkrivenje kada pjeva: “novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga” (21,2.10). Na istoj liniji s psalmom 86. i Drugi vatikanski koncil vidi u sveopćoj Crkvi mjesto u kojem su okupljeni “svi pravednici počevši od Adama, od pravednog Abela do posljednjega izabranog”. Ona će imati svoj “slavni dovršetak na kraju vremena” (Lumen gentium, 2).

5. Ta se eklezijalna perspektiva psalma otvara, u kršćanskoj tradiciji, ponovnim isčitavanjem toga psalma u mariološkoj perspektivi. Jeruzalem je bio za psalmistu prava “metropola”, to jest “grad majka” u kojem je prisutan sam Gospodin (usp. Sef 3,14-18). U tome svjetlu kršćanstvo pjeva o Mariji kao živom Sion, u čijem je krilu rođena utjelovljena Riječ i kao posljedica toga iznova su rođeni sinovi Božji. Glasovi crkvenih otaca – od Ambrozija iz Milana do Atanazija iz Aleksandrije, od Maksima Ispovjednika do Ivana Damašćanskog, od Kromacija iz Akvileje od Germana Carigradskog – složni su u tome kršćanskom ponovnom iščitavanju psalma 86. Mi ćemo sada poslušati učitelja armenske tradicije, Grgura iz Nareka (oko 950. do 1010.) koji se u svome pohvalnom govoru o presvetoj Djevici Mariji ovako obraća Djevici: “Sklanjajući se pod tvoj predostojan i moćni zagovor mi smo zaštićeni, o sveta Majko Božja, pronalazeći okrepu i odmor u sjeni tvoje zaštite kao u zaklonu utvrđenih zidina; zida okruženog plamenom i stoga neosvojiva kradljivcima; zida iz kojeg izbijaju plamene iskre, nedokučiva i nedostupna okrutnim izdajnicima; zida okružena sa svih strana, kojeg je, prema Davidu, utemeljio Svevišnji (usp. Ps 86,1.5); snažnog zida uzvišenoga grada, prema Pavlu (usp. Gal 4,26; Heb 12,22), gdje sve primaš kao stanovnike, jer po tjelesnom rođenju Boga učinila si sinovima nebeskog Jeruzalema sinove zemaljskog Jeruzalema. Zato njihove usne blagoslivljaju tvoje djevičansko krilo i svi te nazivaju boravištem i hramom onoga koji je istobitan Ocu. S pravom ti dakle priliči prorokova riječ: #!Budi nam zaklon i pomoć u danima nevolje i tjeskobe” (usp. Ps 45,2)” (Testi mariani del primo millennio, IV, Rim 1991., str. 589).