Zagreb, (IKA) – Tradicionalni, deseti, dijaloški susret umjetnika i teologa – Pepelnica umjetnika, održan je u srijedu 17. veljače u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a tema ovogodišnjeg promišljanja bila je “Koja je uloga umjetnosti?”
Sudionici susreta bili su teolog, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu Ante Vučković, kroatist, profesor književnosti na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku Krešimir Šimić i glazbeni kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista Branimir Pofuk. “Pepelnicu umjetnika” vodio je dominikanac Frano Prcela, inicijator tih rasprava.
Branimir Pofuk pokušao je odgovoriti na pitanje vlastitog doživljaja današnjeg teološkog govora u hrvatskom društvu. Upozorio je kako prvo treba odrediti što je kome društveni kontekst, jer je to svakome ono društvo u kojemu se kreće i s kojim komunicira. Mediji su oni koji posreduju sav govor danas, pa i teološki. “O teološkom govoru koji dopire u šire društvo usudio bih se reći da ga gotovo i nema”, rekao je Pofuk te pojasnio kako našoj javnosti bude zanimljivije sve ono što osobe koje su pozvane, ovlaštene ili od kojih se očekuje teološki govor, govore o drugim temama, nego istinski teološki govor. Tu valja povući paralelu s umjetnošću i u širem kontekstu s kulturom koja nije u mnogo boljoj situaciji, jer i pravog umjetničkog govora gotovo da i nema. Umjetnici dobivaju veliku pozornost kada se govori o efemernim stvarima ili kada govore kritički ili na koji drugi način o našoj društvenoj stvarnosti, ali govora iz umjetnosti gotovo da i nema, rekao je Pofuk.
Što za teologa i redovnika znači umjetnost pokušao je pojasniti Ante Vučković. “Rezonancu mojeg redovničkog života najjednostavnije i najbliže doživljavam u blizini umjetnosti. S tim da umjetnost doživljavam kao unutarnji poriv da se razvije okoštali jezik, da se progovori drukčijim slikama, metaforama, da se nađe drukčiji odnos prema bitnim stvarima, da se probije do velikih pitanja. U tom kontekstu mi se čini da umjetnost postaje sugovornik”, rekao je Vučković, te istaknuo kako bi želio da kršćanstvo i redovništvo ima takvu rezonancu da dodiruje “žice” onih koji nemaju takvih iskustava.
Krešimir Šimić pokušao je odgovoriti na pitanje o važnosti dijaloga teologije i književnosti. Iz vlastitog iskustva bavljenja dopreporodnom hrvatskom književnošću, istaknuo je tri razloga zbog kojih kroatist mora voditi dijalog s teologijom. Prvi je taj da su većina starovjekovnih književnika bili teolozi. Zatim, sadržaji književnih djela uvelike su teološki određeni, te naposljetku, i same književne poetike također su teološki određene. Nije bez razloga da je otac hrvatske književnosti Marko Marulić napisao “Dijalog o Herkulovim djelima” u kojem je rasprava pjesnika i bogoslova.
Nadovezujući se na prethodnog govornika, Pofuk je upozorio kako teologija, tako i umjetnost treba biti posrednik, tj. da objavljuje istinu, a Šimić se osvrnuo na tri mjesta koje klasična teologija ističe kao povlaštena mjesta. Podsjetio je kako je unatoč tome što se u tim mjestima ne ističe umjetnost, teologija nesvjesno upravo umjetnost stavila kao prvo teološko mjesto, što je i zorno prikazao redcima o početku stvaranja svijeta.
Na kraju su sudionici rasprave izrazili zadovoljstvo obradom teme te istaknuli kako je šteta da ovakvog govora nema u medijima, poglavito televiziji.